StoryEditorOCM
4 kantunaVATIKAN & OLD MONEY

Maštruko: Vijeće za inkluzivni kapitalizam pape Franje je pokušaj da se četiri stoljeća stari sustav koji uništava Zemlju promijeni - svetom vodicom

Piše Ivica Nevešćanin
24. prosinca 2020. - 17:34

U utorak 8. prosinca u Vatikanu je osnovano Vijeće za inkluzivni kapitalizam, povijesno novo partnerstvo između najvećih svjetskih kompanija i Vatikana. Vlasnici i menadžeri tvrtki s više od 200 milijuna radnika iz 163 zemlje, pod moralnim vodstvom pape Franje i kardinala Petera Turksona, koji vodi dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja u Vatikanu, odlučili su se založiti za temeljnu reformu kapitalizma. Odnosno za „izgradnju pravednijih, sveobuhvatnijih i održivih ekonomskih temelja, koji će učiniti kapitalizam manje socijalno i ekološki štetnim, za dobro cijelog čovječanstva”. Članice Vijeća složile su se da kapitalizam valja pretvoriti u “sveobuhvatniji instrument za cjelovito ljudsko blagostanje”.

Vijest o novoj inicijativi pape Franje preko noći je dobila naziv „odbor za reformu kapitalizma”, a među osnivačima Vijeća su šefovi najvećih svjetskih tvrtki poput Bank of America, BP, EY, Johnson & Johnson, Salesforce i Visa. Članice su i investicijske skupine Calpers, State Street i TIAA, zajedno s Fordovim i Rockefellerovim fondacijama, glavnim tajnikom OECD-a Angelom Gurríjom i Markom Carneyem, posebnim izaslanikom UN-a za financiranje klimatskih promjena.

Obraćajući se članovima Vijeća, papa Franjo je istaknuo kako je “hitno potreban ekonomski sustav koji je pošten, pouzdan i sposoban odgovoriti na najdublje izazove s kojima se suočava čovječanstvo i naš planet. Prihvatili ste izazov tražeći načine da kapitalizam postane sveobuhvatniji instrument cjelovite ljudske dobrobiti”. Poglavar Rimokatoličke crkve posebno je oštro kritizirao idolopoklonstvo ostvarivanja profita kao jedinom svrhom poslovanja, nazivajući nesputano slobodno tržište “đavolskom balegom.”

Marcie Frost, izvršna direktorica Calpersa, obećala je da će njen kalifornijski mirovinski fond i ostali osnivači vijeća služiti kao influenceri koji će nastojati nagovoriti tvrtke s kojima surađuju, da se uključe u rad Vijeća. Frost očekuje da će inicijativa donijeti značajne promjene vezane uz zaštitu okoliša, socijalnu politiku i upravljanje tvrtkama. Lynn Forester de Rothschild, osnivačica Vijeća i upravljačka partnerica Inclusive Capital Partneri izjavila je da je potrebna hitna akcija kako bi se reformiralo tržište kapitala. Ustvrdila je da je kapitalizam omogućio golem globalni prosperitet, ali je također ostavio iza sebe puno siromaštva, doveo je do degradacije planeta te je izgubljeno povjerenje u društvu.

Mogu li jedan papa i jedno vijeće reformirati društveni sistem koji u četvrtom stoljeću svog postojanja nikad nije bio moćniji, ali i razorniji za brojne društvene zajednice i pogubniji za jedino mjesto koje čovjek ima za život, planetu Zemlju? I što inicijativa znači za pontifikat pape Franje i katoličku crkvu u cjelini?

image
Neven Pelicarić, veleposlanik RH u Vatikanu
Darko Tomas/Cropix

- Papini stavovi o kapitalizmu i potrošačkom društvu bili su konzistentni i vrlo kritični od samog početka njegovog pontifikata, a što predstavlja kontinuitet iz vremena kad je bio nadbiskup Buenos Airesa. U Argentini je iz prve ruke mogao vidjeti posljedice sve većeg razdvajanja vrlo bogatih od vrlo siromašnih, što je utjecalo i na njegovu socijalni nauk, kaže Neven Pelicarić, Veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici.

- U apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium još na početku svojeg pontifikata 2013. godine Sveti Otac nam poručuje: „Porast razine siromaštva na globalnoj razini svjedoči da nejednakost prevladava nad skladnom integracijom ljudi i nacija“ koja bi morala biti „sposobna odgovoriti na najradikalnije izazove s kojima se čovječanstvo i planeta suočavaju".

U svom govoru prilikom posjeta Boliviji 2015., ističe Pelicarić, Papa je upozorio kako se siromašne zemlje ne smiju svesti na izvore sirovina i jeftine radne snage za razvijene zemlje. Naglasio je kako siromašni imaju "sveto pravo" na zaposlenje, smještaj i zemlju. „Ne bojmo se to reći: želimo promjene, stvarne promjene, strukturne promjene", rekao je Papa, osuđujući sustav koji je "nametnuo mentalitet dobiti pod svaku cijenu, bez brige za socijalnu isključenost ili uništenje prirode“.

- Ne treba na ovom mjestu, vjerujem, niti podsjećati na sad već općepoznatu brigu ovog Pape za zajedničko naslijeđe čovječanstva, koje je sadržao u enciklici Laudato Si', prvoj enciklici kojoj je on sâm bio idejni začetnik (2015.) i time praktički ponovno lansirao globalni interes za ekološke teme. Diljem svijeta sad se upravo ta enciklika – čiju smo petogodišnjicu upravo proslavili – proučava u kontekstu nove znanstvene discipline „integralne ekologije“ - kaže naš veleposlanik koji početkom godine, istekom mandata, odlazi na Pantovčak kao savjetnik za vanjsku politiku predsjedniku Milanoviću.

- U svojoj ovogodišnjoj enciklici Fratelli Tutti o ljudskom bratstvu i harmoničnom suživotu svih vjerskih zajednica, papa Franjo osuđuje "magične teorije" tržišnog kapitalizma koje se nude "kao jedino rješenje za društvene probleme", zanemarujući kako ti mehanizmi „ne rješavaju nejednakost koja dovodi do novih oblika nasilja koji prijete tkivu društva". Aktualizirajući upravo ovaj trenutak u kojem se čovječanstvo nalazi, Papa nastavlja: "Krhkost svjetskih sustava pred pandemijom pokazala je kako se ne može sve riješiti tržišnom slobodom."; "Nužno je imati proaktivnu ekonomsku politiku usmjerenu na 'promicanje gospodarstva koje favorizira proizvodnu raznolikost i poslovnu kreativnost' te omogućava otvaranje, a ne ukidanje radnih mjesta." Papa je također ponovio svoj uobičajeni poziv za preraspodjelu bogatstva, rekavši kako bi oni koji imaju puno "trebali time upravljati za dobro cijele zajednice". Izrazio je, dodaje Pelicarić, i nadu da će globalna pandemija koronavirusa, koja je ubila više od milijun ljudi širom svijeta, potaknuti preispitivanje globalnih prioriteta. "Jednom kada ova zdravstvena kriza prođe, najgori mogući odgovor bit će zaroniti još dublje u grozničavi konzumerizam i nove oblike egoističnog samoodržanja".

- Ovdje, dakle, vidimo kratak podsjetnik na razmišljanja i dosadašnji magisterij pape Franje na ovu temu. Vijeće za inkluzivni kapitalizam zamišljeno je kao pokret svjetskih čelnika poslovnog i javnog sektora s ciljem pronalaska pravednijih ekonomskih modela koji bi svakoj osobi omogućili pristup resursima i ostvarivanju njenih potencijale te doprinijeli iskorjenjivanju siromaštva. Mogli bismo reći, jedan oblik javno-privatnog partnerstva. Novi ekonomski model mora biti u mogućnosti pravodobno odgovoriti na izazove koji su nametnuti čovječanstvu i planeti – govori Pelicarić, pojašnjavajući strukturu i ciljeve papinskog Vijeća.

- U programu se navodi kako je kapitalizam izvukao milijarde ljudi iz siromaštva, ali mnogi su ostali zanemareni, a planet je platio visoku cijenu. Ovaj problem smatra se moralnim imperativom koje čovječanstvo mora razriješiti kako bi krenulo naprijed.

Na čelu Odbora, nazvanog "Inclusive Capital Partners", njegov je predsjednik Ajay Banga, bivši predsjednik uprave Mastercarda. Sastoji se od 27 članova koji se nazivaju "Čuvarima". Među članovima čija se ukupna tržišna vrijednost procjenjuje na 2,1 bilijuna dolara s 200 milijuna zaposlenih nalaze se velika imena svjetskih financija, Rockefellera, Rothschilda, Fergusona, Laudera i grupacije kao što su Mastercard, Bank of America, Ford Foundation, Johnson & Johnson.

Oni se, dodaje Pelicarić, obvezuju na konkretna postignuća koja vode jednakim mogućnostima za sve, pravednoj raspodjeli sredstava, dugoročno ekološki održivoj proizvodnji i uključivom gospodarstvu. Konkretno, obveze se odnose na četiri glavne grupe: ljudi (dostojanstvo i jednakost, zdravlje i blagostanje, vještine za budućnost); planeta (zagađenje zraka, dostupnost pitke vode, dostupnost resursa, klimatske promjene, gubitak prirode, otpad); principi vladavine (etičko ponašanje, kvaliteta upravljačkih tijela, angažman dionika, ciljevi upravljanja, perspektive rizika i mogućnosti); napredak (zajednica i socijalna vitalnost, zaposlenost i generacijsko bogatstvo, inovacije u cilju boljih proizvoda i usluga).

- U začetku ideje o osnivanju Vijeća često se kao primjer navodila globalna ekonomska kriza iz 2008. godine i kasnija recesija kao dokaz o nestabilnosti postojećeg modela. Međutim, činjenica je kako je krizu izazvao financijski sektor („pumpanje kredita“ od strane banaka). Lekcija je bila brzo naučena, većina razvijenih država uvela je puno strože kontrole nad bankama, propisala veće iznose osiguranja za rizična ulaganja te smo relativno brzo dočekali oporavak uz povijesno nizak postotak ekstremno siromašnih.

- Valja ipak napomenuti kako prema standardima Svjetske trgovinske organizacije (WTO) ekstremno siromaštvo konstantno pada zadnjih 25 godina (2020. godina bi trebala biti izuzetak uslijed pandemije COVID 19). Dakle – iako je to možda zbog sve veće razlike između vrlo bogatih i vrlo siromašnih teže prepoznati – statistički, svijet ipak bolje živi danas nego na početku tisućljeća, a što nije samo prosjek, već uključuje i one najsiromašnije među nama.

image
Bryan R. Smith/AFP

Slijedom navedenog, brojni kritičari Papinih pogleda na ekonomiju pitaju se zašto išta mijenjati te smatraju njegove zahtjeve nerealnima. Papa, međutim, iznosi ispravne argumente o rastućoj nejednakosti te naglašava kako resursi moraju biti dostupni svima. Činjenica je kako je kapitalizam proizveo golemu količinu materijalnog bogatstva koje nije ravnomjerno raspoređeno, kaže Pelicarić. Nove tehnologije imaju jedinstven potencijal za razvoj društva, ali nisu dostupne svima. Sustav je uspio smanjiti broj gladnih u svijetu, ali postavlja se pitanje da li je u ovim vremenima rapidnog napretka to dovoljno, te da li osnovne potrebe stanovništva ipak nadilaze jedan obrok dnevno (sic!). Sustav u kojem 1 posto stanovništva posjeduje većinu resursa i stvara monopole koji sprječavaju pojedinca da potpuno slobodno nastupi na tržištu sa svojim idejama i inovacijama ne može se nazvati pravednim. Dovoljno je sagledati stanje u IT industriji gdje nekoliko tehnoloških divova svojim tržišnim položajem i financijskom snagom preuzima praktički sve inovacije, dok se nezavisni pojedinci svode na prodavače ideja u obliku startupa, koje su prisiljeni prepustiti bez da mogu iskoristiti njihov puni potencijal.

- Valja napomenuti i da Papine poruke nisu revolucionarne. On ističe, primjerice, da se ne može smatrati kako je privatno vlasništvo apsolutna i nedodirljiva kategorija. Međutim, niti jedna od europskih država nema apsolutnu zaštitu privatnog vlasništva i predviđa mogućnost izvlaštenja u svrhu javnog interesa. Velik dio razvijenih država brani stvaranje monopola kako bi zadržali slobodno tržište na kojem svi mogu sudjelovati. Neminovno je kako moramo zaštiti resurse naše planete ako ih namjeravamo učiniti dostupnima cjelokupnom društvu. I to načelo polako postaje općeprihvaćeno (dovoljno je osvrnuti se na europski Green New Deal). Čak i dio financijskog sektora već godinama upozorava na neodržive troškove klimatskih promjena koje će biti daleko veće od transformacije proizvodnje u ekološki prihvatljiv oblik – navodi veleposlanik i upozorava:

- Mehanizmi, dakle, postoje. Valja ih samo dosljedno primijeniti. Papa se zalaže za pravedniji sustav, ali ipak unutar postojećeg sustava kapitalizma. Njegove ideje ne pozivaju na rušenje sustava, i tako uspijeva za saveznike dobiti moćna imena globalne industrije, jer smatra da je to partnerstvo ključno za uspjeh inicijative. Valja naglasiti kako je svakako novost što je odlučio za katoličku Crkvu osigurati vrlo aktivnu ulogu u reformama. Vatikan nije samo kritičar, on je sada i aktivni partner. Ne postoje sankcije za nepoštivanje preuzetih obveza članova Vijeća, ali sudjelovanje Vatikana i Pape svakako doprinosi vidljivosti ove inicijative, a time stvara i pritisak da se preuzete obveze shvate ozbiljno – zaključuje Pelicarić

Povjesničar Dragan Markovina, poznat po svojim ljevičarskim stavovima i kritici katoličke crkve, inicijativu 84-godišnjeg Svetog Oca smatra u potpunosti u skladu s njegovom dosadašnjim iskoracima napravljenim na čelu Rimske crkve.

image
 Dragan Markovina, povjesničar
 
Tomislav Kristo/Cropix

- Od kada je izabran, Papa Franjo je napravio nevjerojatnu količinu stvari za koje čak i najzlonamjerniji moraju priznati da su u interesu katoličke crkve da napravi neki iskorak. Možemo govoriti o tome je li izbor ovoga pape, slično kao i izbor Obame, bio neki PR-trik kardinala koji su ga birali, znajući da im je ugled u mnogome poljuljan u svijetu, kao što je ugled SAD-a bio prilično poljuljan s Buschevom administracijom, ali čak i kad bi bilo tako, nakon niza ovih godina, to postaje suštinski nebitno. Evidentno je da je papa čovjek koji dolazi iz jednog siromašnog argentinskog miljea koji, bez obzira na to što nije bio jedna od istaknutijih ljudi u teologiji oslobođenja, očito jest čovjek koji je imao doticaj s ulicom i koji vrlo vjerojatno iskreno misli ovo što radi. Također je činjenica da takav kakav je papa mora nailaziti na niz otpora jer katolička crkva je visoko hijerarhizirana institucija, prilično bogata i utjecajna i suštinski se jako razlikuje od onoga što propovijeda. Posebno to nailazi na otpore u hrvatskoj katoličkoj crkvi što je postalo do te mjere groteskno da, praktički, samo što ga nisu izopćili – smatra Markovina misleći na brojne kolumniste ne samo u mainstream medijima nego i u Glasu koncila koji često kritiziraju Papu Franju, uglavnom iz nacionalističkog diskursa.

No s obzirom na imena koja se pojavljuju u Vijeću, predstavnike najstarijih „old money” obitelji, milijardere, megakorporacije, je li Sveti otac pokrenuo presedansku inicijativu?

- Mislim da jest presedan, ali iz dva razloga. S jedne strane tu se sretno spojio papin background, to što dolazi s ulice, i što razumnije realne probleme siromašnih ljudi kojih je sve više i sve teže žive. S druge strane posljednjih godinu-dvije dana dogodilo se da su brojni multimilijarderi sami davali izjave kako će se svijet, ako se uskoro ne promijeni ovakav radikalni tip kapitalizma, urušiti. I da će se njihova „carstva” urušiti, jer će jaz između sirotinje i njih samih biti toliki da će biti neodrživ. Dakle, došlo je do svijesti ljudi koji imaju nevjerojatne količine novca da je na kraju i njima na štetu ako se svijet nastavi razvijati u ovakvom neoliberalnom kapitalizmu. To je, pretpostavljam, možda i Papu nagnalo na ideju da s takvim profilom ljudi, koji su to osvijestili, stupi u kontakt. Suštinski je čak i nebitno koji su njihovi motivi ako će to proizvesti nekakav humaniji svijet – kaže Markovina koji u papinoj inicijativi vidi isto ono što Thomas Piketty zagovara u svoje dvije posljednje knjige („Kapital u 21. stoljeću” i „Kapital i ideologija”).

- To je na neki način pripitomljavanje kapitalizma sa socijaldemokracijom starog kova, kejnzijanskom, a ne s nekom socijalističkom ili komunističkom revolucijom, ili s nečim sličnim. Očito je da su se ljudi koji dolaze s potpuno različitih političkih i interesnih spektara i intelektualnih backgrounda, našli na istoj ideji. To ohrabruje, ali hoće li to biti išta više od popisa lijepih želja? Prije par godina bih sigurno rekao da neće, a nakon ove pandemije mislim da hoće. Zato što je sada svakom čovjeku, pa i onima koji ne prate svjetske odnose, tko nije obrazovan i unatoč onima koji vole teorije zavjere, sada jasno da ako se klimatski ovako nastavi urušavati zemlja, a time i život na zemlji, da on neće potrajati. Mislim da je zahvaljujući ovoj pandemiji lako moguće da papina ideja i cijelo to promišljanje kako civilizirati današnji kapitalizam ima puno veće šanse da uspije nego što je imala prije – procjenjuje Markovina.

No koliko je papina ideja reformiranog kapitalizma bliska marksističkoj teoriji dijalektičkog materijalizma? Odnosno trenutka povijesnog razvoja kapitalističkih društvenih odnosa kada kvantiteta prelazi u (novu) kvalitetu? Kada bi kapitalizam trebao prijeći u pravedniji i humaniji sustav, u „kapitalizam s ljudskim licem”, neki „demokratski socijalizam”?

- U smislu samog promišljanja problema to jeste marksistički način, ali se zapravo ne radi o raspravi o stvaranju dodatne vrijednosti, nego o preraspodjeli bogatstva, ono što su socijaldemokratske vlade uvijek radile. Duboko sam uvjeren da papa i ljudi koje je imenovao u vijeće polaze iz sasvim različitih početnih pozicija, što ne znači da će završiti na drugoj točki. Mislim da je to bitan korak i da je to ključno. Ako je to tako, onda se više ne očekuje nekakvo filantropsko i karitativno ponašanje od ljudi koji imaju novaca jer to nikada nije rješenje. Nije rješenje da, primjerice, Gates, koji ima tko zna koliko novaca, osniva zaklade. Nije to loše, iako ja to doživljavam kao neko pranje savjesti ili nešto slično. Ovo je sasvim drugo, ovo je šira slika i to je potpuna promjena načina funkcioniranja i razmišljanja. Ne dakle karitativno djelovanje, nego djelovanje koje bi promijenilo sistem. Ja bih volio da sistem u nekoj bliskoj perspektivi bude socijalistički, ali, naravno, očekivati da će se bez visokog stadija kapitalizma, koji je došao do kraja, stvoriti društveni i ekonomski preduvjeti za socijalizam, to je nemoguće. Socijalizam je moguć samo kada ima ozbiljne količine novca koje će financirati socijalizam ili društvo koje je na to spremno – mišljenja je Markovina, koji ne vidi dugovječnost papine inicijative. Naprotiv, boji se da bi njegovim odlaskom priča o reformi kapitalizma, što se tiče Vatikana, mogla biti završena.

image
Kardinal Josip Bozanić
 
Davor Pongracic/Cropix

- Ponovit ću ono što sam rekao na početku, mislim da je papa potpuni eksces u crkvi. On je po mome sudu izabran na tu poziciju kao autsajder, pretpostavljam da je on bio jedan pozitivan PR da se vrati povjerenje crkve među ljude i da se predstavi kao socijalnija institucija nego što jest. Bojim se da to neće biti duga vijeka nakon njegovog odlaska, volio bih da me budućnost demantira, ali nisam siguran.

Jednako je skeptičan prema utjecaju Vijeća za inkluzivni kapitalizam na stanje u katoličkoj crkvi i na hrvatski kapitalizam:

- Mi imamo tipični ortački kapitalizam, nemamo previše ljudi koji imaju toliko novaca. Bio je Todorić pa smo vidjeli kao je završio. Emil Tedeschi se ponaša na način koji govori da ima razvijenu tu svijest, javno podupire solidarnost i čitav niz karitativnih djelovanja. Mislim da on sigurno ima kapaciteta da razumije jedan takav pristup, ali koliko je kapitalista u Hrvatskoj generalno na takvoj razini svijesti ne znam. Ne znam bismo li mogli spojiti njih nekoliko. Branko Roglić, teško, on daje vrlo neoliberalne intervjue u posljednje vrijeme. Ali puno veći problem u Hrvatskoj od kapitalista je crkva. Hrvatska crkva je potpuno retrogradna, napadaju papu iz nacionalističkih motiva. Oni o ovim temama niti ne razmišljaju. Za njih to niti ne postoji. Tužno je to, ali je tako. Institucija je to koja pliva u novcu i imovini, realno bi svi ljudi u Hrvatskoj mogli živjeti tako da nitko nije gladan, kada bi crkva doista vodila socijalnu politiku na bilo koji način, poručuje Markovina.

Umirovljeni profesor sociologije religije i prvi hrvatski veleposlanik u Vatikanu, Ivica Maštruko, Vijeće za inkluzivni kapitalizam ne smatra iznenađenjem niti predstavlja iznimku u dosadašnjem pontifikatu pape Franje. Inicijativu doživljava kao kontinuitet poznatih papinih stavova o svim socijalnim i društvenim pitanjima, a vrijeme izlaska u javnost smatra znakom zrelosti same inicijative, odnosno papinog „osjećaja da unutar katoličke crkve ima kritičku grupu koja bi to mogla podržati i na tome raditi”.

image
Ivica Mastruko, hrvatski sociolog i diplomat
 
Jure Miskovic/Cropix

- Katolička crkva nije jedinstvena, a posebno je ugrožena novim religijskim pokretima. Primjerice, teologija oslobođenje u Latinskoj Americi, teologija rižinih korijena koja se razvijala na azijskom području, pa crna teologije. Čak i kod nas u bivšoj Jugoslaviji, mariborski biskup Vekoslav Grmič je bio svojevremeno razradio tezu o teologiji samoupravljanja. Katolička crkva je u krizi jer novi kršćanski pokreti ugrožavaju oficijelnu crkvu. Očito je papa osjetio da se unutar crkve nije ništa radilo na oživotvorenju poruka Drugog vatikanskog koncila, čiji je temelja orijentacija bila „Aggiornamento”, odnosno posadašnjenje crkve u suvremenim uvjetima djelovanja – podsjeća Maštruko.

- U osnovi papine inicijative, u duhu teologije oslobođenja, na koju se on istina izravno ne vezuje jer to ne želi, je promjena društvenih i političkih režima i načina funkcioniranja svijeta. Papa u tome vidi temeljnu ulogu i poruku svijetu za katoličku crkvu. Valjda je i njemu potpuno jasno da se zapadni svijet i kapitalističko društvo teško mogu promijeniti akcijom novih religijskih pokreta ili utjecajem same katoličke crkve, ali mogu biti jedan od katalizatora tih promjena. Naime, papa zna da katolička crkva mora zadržati kritičku notu u odnosu na političke sisteme. Ta kritička nota može biti s konzervativne pozicije ili otvorenog kritičkog pristupa koji zahtijeva promjene. Katolička crkva i religija u biti moraju biti u funkciji pomirenja i interakcije između sistema, odnosno države i društva. Pri tome papa vjerojatno polazi od toga da kršćanski odgoj, kršćanske poruke i kršćanska doktrina predstavljaju na neki način kršćanske (katoličke) društvene kontrole. Odnosno, discipliniranje naroda za opće dobro, što je doduše jedan paternalistički odnos, ali zahtjev je zapravo nametnut od samih teologa i vladalaca.

Izbor članova vijeća, predstavnici globalnog kapitala i elitizam inicijative, neki su kritičari ocijenili primjerenom „karizmi” njenog nositelja, crkve kao globalne i bogate (kapitalističke) institucije, koja cijeloj priči daje potrebnu dozu licemjerja. Maštruko ne bježi od toga...

- Problem je što je katolička crkva hijerarhija, a demokracija unutar crkve je hereza. To je piramida na čijem vrhu je papa kao namjesnik Kristov i funkcionira na drugačijoj osnovi nego demokratsko društvo. Zato i postoji kritika unutar same katoličke crkve s novim religijskim pokretima i novim bazičnim kršćanskim zajednicama koji jednu takvu hijerarhiju i ponašanje žele rušiti iz same katoličke crkve. Prigovor o licemjerju je opravdan, ali crkva se u svojim okvirima ne može toliko promijeniti jer bi izgubila bilo kakvu mogućnost utjecaja. Katolička crkva bi u tom slučaju išla stazama protestantiziranja političkih i crkvenih struktura i, dakako, i pozicije koju ima u društvu. A time bi i sam papa izgubio utjecaj koji ima na društvo.

image
Wall Street
Angela Weiss/AFP

Koliko je u takvoj atmosferi gubitka globalnog utjecaja, smanjenja broja vjernika, duboko potresena dugogodišnjim pedofilskim skandalima, papina želja za reformom kapitalizma prilika da se crkva na pozitivan način vrati u globalni fokus? Je li to papin pokušaj njene reafirmacije, poglavito uloge moralnog predvodnika nakon ozbiljno narušenog kredibiliteta?

- Katolička crkva je u krizi, a to kažu i oni sami unutar crkve. Ne samo zbog novih religijskih pokreta, nego uopće zbog njene strukture i djelovanje, a to se osjeća i kod nas. Zato će ova papina inicijativa doživjeti kritike i unutar crkve, ne izravne i otvorene, ali u svakom slučaju neprihvaćanja kod velikog broja ljudi iz same hijerarhije.

Kako će reagirati hrvatski biskupi?

- Rekao bih, na tipično domobranski način. Oni će to prihvatiti, ali neće provoditi – ironičan je Maštruko koji također smatra da Vijeće za inkluzivni kapitalizam neće dugo potrajati nakon odlaska pape Franje.

- S obzirom na hijerarhiju i druge otpore unutar crkve, mogla bi nestati, no pitanje je. Naime, papa je dijelom uspio promijeniti izbornu strukturu odnosno dio kardinala koji će birati novog papu, tako da se promijenio sastav izborne baze za novog papu s obzirom na njihovu orijentaciju, geografski raspored, porijeklo i stavove u odnosu na one koji su birali zadnja dva pontifeksa. Imenovanjem novih kardinala papa nastoji više ići na perifernu crkvu i kadrovski utjecati na profil pape koji će ga naslijediti. Sasvim sigurno, novi će papa imati novu politiku i novi pristup, ali ne od dogmi i temeljnog naučavanja katoličanstva, već u nekim aspektima. Vidjet ćemo, no nisam optimist. Inicijativu vidim kao pokušaj da se svetoj vodici dade stvarni učinak. A znamo, kako kažu, od svete vodice ni štete ni koristi. Dakle, do nekih izmjena će doći, ali ovo je samo pokušaj da se svetoj vodici dade nekakva mogućnost stvarnog djelovanja. Ne vjerujem da će inicijativa promijeniti svijet, ali pridonosi stvaranju atmosfere, katalizatora političkih, društvenih, ekonomskih i financijskih promjena u svijetu. To je mali doprinos, nije jako značajan, ali nije ni beznačajan, jer stvara raspoloženje, utjecaj na opću atmosferu u svijetu i društvu, zaključuje Ivica Maštruko.

image
Papa Ivan Pavao ll 
Tom Dubravec/CROPIX
Papa Franjo i teologija oslobođenja

- Može se praviti usporedba između ponašanja sadašnjeg pape i njegovih prethodnika, ali praktički od prve enciklike Lava XIII., Rerum Novarum, iz 1891. godine, koja je definirala socijalnu doktrinu katoličke crkve, crkva se bavila socijalnim, a time i političkim pitanjima. Na Drugom vatikanskom koncilu također imamo neke inicijative koje govore o drugačijoj pristupu socijalnoj i političkoj doktrini, potom papinske enciklike od Pavla VI., do Ivana Pavla II i Benedikta XVI. koji su samo dijelom govorili o tim pitanjima. Za razliku od njegovih prethodnika, papa Franjo je drugačiji. I Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. željeli su, uz povremene izlete, zadržati kontinuitet ponašanja katoličke crkve – objašnjava Maštruko.

Za inicijativu pape Franje indikativno mu je njegovo iskustvo iz Latinske Amerike. Naime, dok je kao Jorge Maria Bergoglio obnašao različite biskupske dužnosti, Latinska Amerika je bila središte teologije oslobođenja koja se kritički odnosila prema ulozi crkve i njenoj otvorenoj suradnji s vojnim diktaturama na vlasti u brojnim južnoameričkim zemljama, od kojih su neke bile izrazito profašističke.

- Indikativno je da je papa prošle godine skinuo sankcije svećeniku Ernestu Cardenalu, jednom od predstavnika teologije oslobođenja, na koje ga je osudio Ivan Pavao II. Cardinal je svojedobno dospio u središte zanimanja kad je postao ministar kulture u Nikaragvi. Osim njega, tu su značajni teolozi oslobođenja, franjevci Leonardo i Clodovis Boff, zatim biskup Helder Camara koji je inzistirao na promjeni društveno političkog stanja u Južnoj Americi i pravednost za siromašne i obespravljene. Ivan Pavao II. je baš Camari 1985. zabranio obavljanje službe, iako je Ivan Pavao ima posebno iskustvo s pokretom Solidarnosti u Poljskoj. Tu je i nadbiskup Oscar Romero koji je proglašen blaženim, heroj za Latinsku Ameriku, borac za pravdu. U tom kontekstu, smatra Maštruko, Papa Franjo je „apsolutno čovjek kontinuiteta”.

- To je kontinuitet Latinske Amerike iz koje on dolazi, gdje su brojne bazične zajednice alternativne teologije, od Brazila, Nikaragve, Gvatemale, a kasnije Argentine i Čilea, kao oblik nezadovoljstva politikom ponašanja katoličke crkve. Sam naziv „teologija oslobođenja” datira iz sredine 70-tih godina prošlog stoljeća, a uvriježio se kao termin po knjizi Gustava Gutierreza, i postavlja temeljeno pitanje može li kršćanska vjera promijeniti društvo. Premda nije bio pripadnik teologije oslobođenje, čak je i kritički govorio o njoj, jer se kasnije na teologiji oslobođenja razvija teologija revolucije, papu Franjo očito nije mogao zaobići stvarnosnu situaciju koju je živio u Latinskoj Americi. Zato za njega katolička crkva mora biti na strani siromašnih, a temeljni posao je zalaganje za ugrožene socijalne grupe. Boff je nakon izbora Franje za papu rekao kako očekuje da će ovaj papa promijeniti crkvu i da će za razliku od njegovih prethodnika, Benedikta i Ivana Pavla, koji su željeli zadržati kontinuitet, Franjo početi reformirati crkvu – ocjenjuje Maštruko, koji se u svojim prvim knjigama „Klasni mir katoličanstva” i „Izazov alternativnih teologija”, bavio socijalnim naukom crkve i teologijom oslobođenja.

22. studeni 2024 01:18