Arhitektonski tim Iva Letilović i Igor Pedišić je za svoje projekte realizirane na području Zadra u zadnjih desetak godina dobio najviša strukovna priznanja u Hrvatskoj i regiji. U serijal Slobodne Dalmacije i portala Zadarski.hr ”Kako obnoviti zadarsku rivu” uključili su se naknadno, kada su uhvatili malo vremena, kako kažu, nakon nekoliko godina intenzivnog angažmana na javnim (poput obnove i uređenja Kneževe i Providurove palače) i privatnim projektima (poput ”4 kuće za 4 braće” u Diklu).
Razgovaramo u trenutku kada su radovi na rekonstrukciji i obnovi rive, odnosno njenoj građevinskoj sanaciji, pri samom kraju. Već je najavljeno parterno uređenje do kraja godine, s obnovom hortikulture, pješačkim stazama, sustavom navodnjavanja... Je li to zadarska riva iz vaše vizije?
IGOR: Kad kažete vizija rive, zvuči vrlo ozbiljno i ambiciozno, međutim, htio bih za početak reći kako se moj, ali i naš odnos prema rivi mijenja s godinama. Što držim skroz normalnim. Kad sam tek počeo raditi kao arhitekt pričalo se o uređenju rive i zašto nije izgrađena, treba li je izgraditi... Uvijek se o tome nekako razgovaralo unutar struke, ali s vremenom se u tu raspravu uključila i vlast, ona prije, kao i ova sada. No ono što je cijelo to vrijeme bilo karakteristično za ljude koji odlučuju o sudbini grada, pa posredno i o samoj rivi, je voluntarizam na djelu. Nešto što bi se čak moglo nazvati izvjesnim oblikom amaterizma.
Ovim radovima nije završena samo statička sanacija rive, završen je i taj dužobalni kameni potez s popločenjem. Riva je vraćena na polazne pozicije, dovedena je u stanje uporabljivosti. Sad se događa jedna paradoksalna situacija: kad je dakle građevinski dio posla zgotovljen, Grad je zadužio arhitekte da riješe parterno uređenje, za staze i cvijetnjake. Po meni je to jedna omalovažavajuća odluka s kojom se potvrđuje da je netko u Gradu apsolutno amaterski i voluntaristički odlučio da bi to bilo dobro rješenje bez nekog prevelikog angažmana, bez mogućnosti nekakve greške, s kojim će svi na neki način biti zadovoljeni. A onda kao šlag na tu priču dolaze štandovi i nered koji se ovog trenutka dešava na rivi. Znači potpuna kakofonija načina razmišljanja i aktivnosti na rivi.
Što predlažete?
IGOR: Mislim da bi stvar trebalo resetirati i vratiti na polazne pozicije. Nije osnovno pitanje rive da li na njoj graditi ili ne, nego što riva znači za Zadar. Riva, iliti Nova obala, koja je ostala nakon rušenja zidina te nakon rušenja austrougarskog ”bedema” kuća u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu.
Ono što se u međuvremenu desilo Zadru, dogodilo se već Dubrovniku i Splitu. Komercijalizacija i turistifikacija. Grad gubi svoje stanovništvo i postavlja se pitanje je li riva potrebna kao senzacija turizma ili kao potreba građana. Turizam je po meni usud, nevolja cijele Hrvatske, pogotovo primorskih mjesta, i ne mislim da je u ovakvom obliku nešto dobro, ali u svakom slučaju ima posljedice i na događanja i shvaćanje rive.
Postavio sam izgleda krivo pitanje. Vizija uključuje dimenziju budućnosti, a nama za rivu treba odgovor na izazove sadašnjosti?
IGOR: Ključno je pitanje je što riva znači gradu. Prostorno, ona nije odvojena od grada, odnosno Poluotoka. Bedem odavno više ne postoji, ali možda postoji mentalni bedem. Pitanje je koliko je riva saživjela s građanima. S druge strane Zadar karakterizira, kroz cijelu povijest, razmjerno česta izmjena stanovništva. Promjena mentaliteta i statusa građana, od građana koji su nekada držali do digniteta grada, i danas, jeftinog turističkog promišljanja, gdje su senzacija i trenutak postali važniji od promišljenog koncepta... Koncept buduće rive, što ona treba značiti, u ovom trenutku nema tko napraviti! Niti ga je bilo u zadnjih desetak godina.
Osamdesetih godina bio je raspisan natječaj za rivu pod pokroviteljstvom UHA-e, a ja sam bio član ocjenjivačkog suda. Natječaj nije toliko obuhvaćao rivu koliko prostor Foruma, bazilike i kruga oko nadbiskupskog kompleksa, no u njemu se skrivala jedna mala podvala. Naime, iako su tu bili i neki turistički i komercijalni sadržaji, u biti se tražila lokacija za spomenik Titu.
Je li taj natječaj isfiltrirao neku ideju ili prijedlog za rivu?
IGOR: Bilo je interesantnih rješenja, ali nije isfiltrirao neku posebnu ideju. Kao žiri nismo dali ni prvu, ni drugu nagradu, dodijeli smo samo treću nagradu kako bi naglasili da je sve što je u tom trenutku bilo ponuđeno, a bilo je kvalitetnih arhitekata, nije bilo ni blizu pravog rješenja.
Zašto?
IGOR: Zato što program natječaja nije bio isfiltriran, nije se znalo što se želi.
Nakon toliko pokušaja i odustajanja, stječe se dojam da se o uređenju rive, u smislu arhitektonske teme, cijela stvar nepotrebno tabuizira. Profesor Petricioli je jednom prilikom rekao, komentirajući arhitektonski prijedlog Ante Uglešića za Forum, kako to možda nije idealno rješenje, ali je najbolje u ovom trenutku. „To rješenje neće napraviti štetu u tom vrijednom prostoru, a u nekim boljim vremenima možda će biti boljih rješenja”. Tako se pristupa i rivi, predragocjena je da bi ju se lako potrošilo. Dok se čeka to ”bolje vrijeme”, život donosi svoje. Prostor rive je devastiran, podiskorišten, stihijski komercijaliziran...
IVA: Za mene nije prvo pitanje treba li graditi ili ne na rivi ili na nekim drugim slučajnim prazninama, nego pitanje sadržaja. Prvo je potrebno osmisliti program koji može i ne mora uključivati gradnju, a potom napraviti neku viziju karaktera tog prostora. I onda donositi odluku treba li se graditi ili ne. Toj rivi koja je atraktivna sama po sebi, s pogledom na more, zalaskom Sunca, s tom magnetičnom puntom, što je uz Morske orgulje dodatno naglašeno, pa fronta s kafićima, meni je vrlo interesantan pandan Muraj. Naime, s druge strane Poluotoka imamo bedeme koji su dio fortifikacijskog prstena. Oni jesu malo izolirani, nemaju pročelje s kafićima, nemaju tako atraktivna pogled, nemaju ni to popodnevno sunce, ali su uređeni, uklonjeni su automobili i - što smo tamo napravili? Mislim da smo tamo ostali nedorečeni.
Na što konkretno aludirate?
IVA: Je li se mogao promijeniti kut gledanja pa reći, O.K., sad ćemo taj Muraj namijeniti isključivo za pješačku zonu, nećemo na njima ništa graditi, ali mogu li oni usprkos tome primiti još neke sadržaje koji nisu isključivo šetnica? Je li heretički reći da se tamo moglo naći dječje igralište ili košarkaško igralište? Je li se tamo mogao izdizajnirati neki znanstveni park ili park skulptura? Ili sve to mora biti, ostati i postati spomenik nekim prošlim vremenima? I taj prostor Muraja je mogao dobiti sadržaj koji nije gradnja, sadržaj koji ne remeti postojeće vizure, ali koji je ipak sadržaj koji će dati neku novu dimenziju i Muraju i gradu.
Mislite da bi se takva stvar mogla dogoditi rivi nakon ovakve faksimilne rekonstrukcije? Da će ostati bez sadržaja?
IVA: Programiranje i definiranje projektnog zadatka je osnova svega. A poslije ćemo lako staviti, ako treba, neki paviljon, opločenje, cvijetnjak... Programiranje je osnovno. Prođite Murajom u bilo koje doba dan, on je uvijek prazan. Šetači prođu, nitko se ne zadržava, jer nije stvoren prostor zadržavanja, što je šteta. Zašto, recimo, Muraj nije mogao biti jedna velika sportsko-rekreativna zona?
Aktualna odluka o parternom uređenju rive donesena je, koliko znam, kao neophodna intervencija za uređenje prostora nakon dvije i pol godine radova. Dugoročne namjere su, mislim, ambicioznije. Još je gradonačelnik Kalmeta u više navrata najavljivao raspisivanje međunarodnog natječaja za uređenje rive, ali je kočnica uvijek bila ova, sada dovršena, građevinska obnova...
IVA: Mi smo imali jednu romantičarsku ideju. Rivu ne treba zapunjavati, ona u velikoj mjeri mora ostati kakva jest, ali ovakva riva itekako trpi paviljone koji bi bili točkasto raspoređeni. I koji kao hobotnica šire svoj sadržaj na vanjski prostor. Bilo bi genijalno da se pozove pet svjetskih arhitekata, da im se odredi pet lokacija s maksimalnim gabaritima i da svaki od njih isprojektira jedan paviljon. To bi bilo nešto poput Serpentine Gallery, ali u malom, i onda da taj koncept ponavljamo svakih nekoliko godina.
Koliko je Bašićeva intervencija rivi promijenila karakter, koliko je utjecala na budućnost ostatka rive? Činjenica je da su instalacije, kao nusprodukt pristaništa za kruzere, afirmirale turistički karakter rive. Je li to smjer ili kočnica za ostatak rive?
IGOR: Bašićeve intervencije – Morske orgulje i Pozdrav Suncu - nastale su kroz projekt izgradnje pristaništa za manje kruzere na punti Poluotoka. Orgulje su izvrsno landscape rješenje koje je sigurno doprinijelo vidljivosti i prepoznatljivosti Zadra, za domaće i turiste, pogotovo u današnjem vremenu digitalne stvarnosti. Sada smo dobili situaciju da imamo rivu koja na jednom kraju ima Orgulje, a na drugom kraju i u sredini nema ništa. Naša ideja, koju je Iva spomenula, krenula je od toga da je prostor rive sve do Rašičinih kuća, dakle preko prometnice, čega ljudi mislim nisu svjesni. Složio bih se s vama da je riva u shvaćanju povjesničara, konzervatora i običnih ljudi precijenjena. Ona je pretvorena u sveti gral u koji se ne smije dirati da se ne napravi greška. Naša razmišljanja su na tragu ideje da taj prostor, kad se definira sadržaj, ne poprimi svoju konačnu formu, već da se iz godine u godinu ili bijenalno, mijenja. Da principom paviljona mijenja svoju strukturu i izgled. Paviljoni bi se mogli seliti, kao što imate u Veneciji bijenalne izložbe u Arsenalima. Držim da bi to bilo izuzetno atraktivno, jer bi se ”teme” mijenjale u nekom razdoblju i ne bi se, što bi rekao profesor Petricioli, napravila greška.
Mi stalno diskutiramo s konzervatorima o tim intervencijama u povijesnim jezgrama. Ima ih jako puno, međutim oni smatraju da imamo vrlo malo kvalitetnih sredina koje bi mogli upropastili arhitektonskom intervencijom. Znači da postoji svojevrsni strah od arhitektonske intervencije koja može biti dobra ili loša, ali kako takve intervencije ostaju 50 do 100 godina, možda je njihova bojazan i opravdana.
Ali do toga što napraviti, potrebno je neko filtriranje, neki logični eliminacijski koraci...
IVA: Prije izgradnje mene zanima što raditi? Izgraditi na rivi stambenu zgradu nema smisla.
IGOR: Za rivu je to više sociološki i kulturološki, a ne arhitektonski problem.
S druge strane, na tom potezu imamo uobičajenu situaciju grada na obali: more, obala, šetnica, zelenilo, prometnica, stambeni blokovi... uobičajeni urbani ritam. Nije to nešto što drugdje ne postoji. Ali taj se prostor svejedno tabuizira, u njemu se ništa ne smije promijeniti, a istovremeno ga na dnevnoj razini mijenjaju štekati, jeftina komercijalizacija, komunalni nered, zapuštenost, neodržavanje... Ispada da Zadar nema kapacitet za osmisliti program za pronalazak rješenja, međutim, prije bih rekao da nema hrabrosti uhvatiti se u koštac s tim prostorom. Ili je to jedno te isto? No krenimo od programa...
IGOR: Mi čak imamo neka svoja iskustva u intervencijama na rivi. Prije nekoliko godina osnivači Muzeja prekinutih veza zamolili su nas da im pomognemo naći lokaciju za smještaj nekoliko brodskih kontejnera gdje bi njihova izložba selila od lokacije do lokacije. Mi smo im predložili lokacije na šljunčanom dijelu rive. Zamisli smo nekoliko kontejnera bijele boje, prizemlje i kat, instalaciju kao nukleus nekih događanja na rivi u budućnosti. Kako se to uklopilo u naše razmišljanje o rivi mi smo im svesrdno htjeli pomoći. Ali kad je prijedlog došao na odlučivanje u Gradu, odbačen je kao neprihvatljiv. Iako od toga nema nikakve štete, to je privremena instalacija.
Može jedna paralela: kad je 3LHD izgradio splitsku rivu, Split je prestao biti tranzitni grad i pretvorio se u turističku destinaciju. Sličan efekt polučile su i Bašićeve instalacije za doživljaj rive i ulogu Poluotoka. Dobre intervencije u prostoru imaju snažan društveni učinak. Poluotok sada uništava turistifikacija. Kako iz tih novih okolnosti gledate budućnost rive? Gdje su kočnice? U politici? Naime, smatram da promjena karaktera rive može promijeniti i karakter turizma u Zadru, odnosno kvalitetu života na Poluotoku.
IVA: Očito je da je stvar politike, odnosno nemoći da se bilo tko uhvati u koštac s rivom, a ona nešto treba. A to se vidi po tome što sadržaji na njoj izbijaju poput vode. Probili su se kafići, ti ”napuhanci”, zabavni parkovi, ružni štandovi kojima je mjesto na placu... S jedne strane štitimo rivu, ne dozvoljava se nikakva intervencija na njoj, a s druge strane dopuštaju se instalacije koje su nedizajnirane, nekontrolirane, koje se događaju stihijski i koje su zapravo trajne. Na koncu, nešto što je privremeno postaje trajno jer se zimi ne miče, ostaju tragovi ljeta sa svim tim ”postamentima”, sve ostaje isto samo ne radi...
IGOR: Manifestacije koje se događaju na rivi, od tih ”Noći punog miseca”, na dalje, to su manifestacije i feštice na razini seoskih proštenja, nešto apsolutno neprimjereno gradskom prostoru. Ima puno aktivnosti koje bi bile primjerenije tom prostoru. Seoski sajam se tradicionalno održava u Benkovcu i ne trebamo mu stvarati konkurenciju.
Imali ste iskustvo projektiranja na rivi, na obnovi i aneksu hotela ”Zagreb”. Kako je to završilo?
IGOR: Projektirali smo aneks uz bivši hotel ”Zagreb”, u formi gnijezda. Podigli smo ga iznad nivoa terena do krošnji stabala. Nažalost, investitor zahvata nije bio dorastao zadatku, tako da je naš prijedlog propao. Kao što su Orgulje inaugurirale neku novu priču i pokazale da se može bolje, možda bi i neka takva realizacija ohrabrila i neke druge aktivnosti koje se na rivi mogu događati. Problem rive je ta njena nedodirljivost, nitko se ne usudu intervenirati, čak ni u zelenilo, jer „to je projektirao profesor Sila, a to je vrhunac hortikulture”...
IVA: Za taj aneks smo čak bili dobili i suglasnost konzervatora. IGOR: Točno, i to nije bila neka stilska vježba, no investitoru je to bilo malo, on je htio izgraditi svih pet katova po visini...
Kad govorimo o sadržajima na rivi kao generatorima promjene, govorimo zapravo o ideji povratka života na Poluotok. Turisti, na koncu, rado dolaze u one sredine u kojima se i građani osjećaju ugodno.
IVA: Zato i kažem zašto se na Muraju nije moglo napraviti jedno košarkaško igralište s dva koša. Ne mijenja viziru, to je parterno uređenje. Moglo se, primjerice, napraviti dječje igralište na bastionima, dakle nešto što bi ne mijenjalo vizuru šetnice.
IGOR: Kad ste već spomenuli splitsku rivu, podsjetit ću vas da je izabrani projekt uključivao i kaskadno spuštanje rive u more. Tamo gdje je sadašnji zidić, bile su predviđene dugačke stepenice koje silazile u more i tako amortiziraju valove. Zašto to govorim? Zadarska riva je faksimilno obnovljena, s njenim maritimnim performansama, ali zašto se nije razmišljalo o njenoj novoj ulozi, da se može, recimo, kaskadno spuštati prema moru, da se na njoj može sjediti... Ne mogu građevinski inženjeri projektirati rivu pa onda reći, „hajde arhitekti, vi sad nastavite”. Konceptualno gledano, to je pogrešno razmišljanje.
Kod ove obnove rive konzervatori su izgleda bili jako konzervativni. Odbili su prijedloge za rasvjetom i klupama na produženom mulu, pristali su samo na povratak replike betonske lanterne. Mul će dakle i dalje biti u mraku. Ima li smisla takve prostore danas kod obnove vraćati u prvobitnu funkciju otprije 150 godina?
IVA: Jasno da nema! Pogotovo kad nemaju neku iznimnu spomeničku vrijednost.
IGOR: Mi smo tako zacementirali ovu rivu, i što sada? Zato sam se sjetio situacije iz Splita, jer je arhitektima žao što se i taj dio kaskadne rive nije izveo. I taj projekt je djelomično osakaćen, a osakaćen je i ovaj, jer smo obnovili rivu kakvu smo imali prije stoljeća i pol.
Zato i mislim da je riva u obalnim gradovima presudna za njihov karakter. Tako je od Monaca do Ria, od Venecije do Los Angelesa, od Barcelone do Nagasakija. Obala može promijeniti karakter turističke konjunkture. Bašić nam je donio na rivu Bilbao-efekt, no jesmo li mi generacija koja može do kraja domisliti rivu ili ćemo je i dalje prepustiti stihiji i takvom turizmu?
IVA: Možemo mi pričati što hoćemo, ali mi kao arhitekti ne sudjelujemo u kreiranju politike javnog prostora, u bilo kojem obliku, ni savjetodavnom, ni projektantskom.
Je li riva arhitektonski izazov ili tema komunalnog održavanja?
IVA: Riva se ne može sagledati bez kompletnog Poluotoka. Potrebno je zapravo napraviti integralnu viziju razvoja Poluotoka, trebamo se suočiti s pitanjima hoćemo li turizam ograničiti, hoćemo li zabraniti daljnje pretvaranje stanova u apartmane, hoćemo li ograničiti broj kafića i restorana i njihove terase, trebamo vidjeti koje su nam površne preostale i koji sadržaji nedostaju na Poluotoku da bi on živio. Ne samo u ljetnoj sezonu nego 365 dana u godini.
IGOR: Pitanje je uopće za koga se riva uređuje, da li su u fokusu primarno stanovnici Poluotoka i građani Zadra ili turizam. Ako je to turizam, on traži atrakcije kojima je samo nebo granica, no za stanovništvo, to je nešto drugo. Imamo dobar primjer Foruma, gdje se djeca svakodnevno igraju, gdje imamo element vode, kultivirane kafiće, ostatke taberni, gdje mladi sjede... To je sigurno jedna aktivnost koju bi trebalo produžiti prema moru, prema rivi, ali u kojoj mjeri i kako, stvar je koncepta i programa.
Uglavnom se slažemo da o budućnosti rive odlučuje politika?
IVA: Oni se ne mogu s time suočiti. Tu nitko nema stava, strasti i ideje. Konzervatori grčevito štite status quo, a gradske strukture ne mogu maknuti tamo postavljene štekate.
IGOR: Slažem se, sve je u rukama politike.