Skandal, kažete. Iz vaše perspektive to možda i može biti skandal, ali za mene i moju obitelj to je pakao. Sve što prolazimo zadnju godinu dana je neizmjerna bol. Centar za socijalnu skrb u Zadru oteo mi je kćer i razorio obitelj. Umjesto da se trude sačuvati obitelj, oni su dali sve najgore od sebe da mi kćer nezakonito oduzmu, da mene i supruga prikažu kao zlostavljače, a mojoj kćeri napunili su glavu protiv njezinih roditelja.
Jeste li ikada čuli da Centar oduzme roditeljima dijete, šesnaest i pol godina ima djevojka, nagovore je da podnese kaznenu prijavu za zlostavljanje protiv njih i onda je udome u obitelj njezina punoljetnog dečka?! U obitelj koja nema status udomitelja, gdje joj se u svemu popušta, nakon čega je počela zapostavljati školske obveze, smršavjela, dobila dozvolu da slobodno puši cigarete i da do kasna izlazi... Sve to djelatnice Centra napravile su meni i suprugu iza leđa, u konspiraciji, bez odgovarajućih sudskih odluka, kršeći brojne odredbe Obiteljskog zakona.
Sve optužbe protiv mene i supruga za zlostavljanje pravomoćno su odbačene, ali Centar ne staje. Pakiraju nam se nove optužbe, traže nove mjere, a sve kako ne bih mogla dobiti svoju kćer. Nije ovo skandal, dragi gospodine. Ovo je neopisiva tragedija koja traje već godinu dana. I koja će, bojim se, završiti tek kada moja kći za pola godine postane punoljetna. Kada više ni zakonski ne budem mogla biti njezina skrbnica. Poduzela sam sve što je u mojoj moći da vratim kćer, ali ne uspijevam.
Sustav je truo, pokvaren, korumpiran i bešćutan. U ponedjeljak je ročište u sudskom postupku za tzv. ovrhu nad djetetom, koji smo suprug i ja pokrenuli u svibnju, u nemoći da kćer drugačije vratimo. Što će biti, ne znam...
Priča koja je pred vama događa se u Zadru. U središtu su članovi jedne zadarske obitelji i djelatnice zadarskog Centra za socijalnu skrb, a u sporednim ulogama nastupaju udomitelji, državne institucije, policija, odvjetništvo, sudovi, vještaci...
Imena članova obitelji i tzv. udomitelja smo promijenili, svi drugi pojavljuju se u svojim pravim ulogama.
Majka Tina već dvije godine živi i radi u inozemstvu. Godinama nije mogla naći posao u Zadru i Hrvatskoj i kad je dobila priliku za rad u struci u jednoj od europskih zemalja, u dogovoru sa suprugom odlučila ju je iskoristiti. Kod kuće su ostali kći Lidija iz prvog braka, suprug i Lidijin očuh Josip te njihov zajednički sin od šest godina. Lidijin biološki otac Filip 2016. godine odrekao se roditeljskih prava nad njom. Svojom voljom deset godina nije bio u kontaktu sa kćerom. Uskoro bi trebalo biti odlučeno hoće li biti upućen na 11-mjesečno izdržavanje zatvorske kazne zbog duga od 260 tisuća kuna za neplaćenu alimentaciju. Unatoč tome, zadarski Centar za socijalnu skrb smatra ga podesnijim roditeljem nego majku Tinu s kojom Lidija živi cijeli život. Više od toga, Centar mu pomaže na sudu u postupku vraćanja roditeljskih prava.
Sve je počelo 29. listopada prošle godine kada je "Hrabri telefon" zaprimio anonimni poziv o sumnji na fizičko i emocionalno zlostavljanje 16-godišnje Lidije od strane majke i očuha.
- Moja kći je na nagovor svojeg dečka Tonka, koji je tada imao devetnaest godina, nazvala "Hrabri telefon" i žalila se na tobožnje fizičko i emocionalno zlostavljanje kojem je izložena u obitelji. Dva dana kasnije "Hrabri telefon" je o njezinu pozivu obavijestio CZSS Zadar, s molbom da se ispitaju okolnosti. Nisu napisali ništa u smislu "ovo dijete je ugroženo, odmah je izdvojite iz obitelji" i slično. Napisali su: "Ispitajte okolnosti."
Nakon primitka dopisa "Hrabrog telefona", nitko iz Centra nije kontaktirao ni mene ni supruga, nego je djelatnica Centra Danijela Jadrijev Lidiju istog dana pronašla na Instagramu i počela joj slati poruke. Navabila je na razgovor u kafiću kod "Kauflanda" u poslijepodnevnim satima 1. studenog. Lidija je na razgovor došla u pratnji dečka Tonka. Danijela Jadrijev je Lidiju potom odvela u susjednu zgradu policije i uvjerila je da podnese kaznene prijave protiv mene i supruga. Objasnili su joj da će tako moći živjeti kod Tonka – počinje priču Tina.
- Lidija je poslije više puta rekla kako nije očekivala da će je odvesti na policiju, očekivala je samo razgovor. Međutim, istog dana, u večernjim satima, Danijela Jadrijev odvela je Lidiju, koja je tada imala šesnaest i pol godina, da stanuje u obitelji svojeg dečka u jedno mjesto u okolici Zadra. Lidiju i Tonka posjela je u automobil i tamo ih odvezla uz asistenciju policije!
Istog dana napisala je rješenje kojim je Tonkovu majku Ivanu imenovala Lidijinom posebnom skrbnicom. Mene, koja sam u inozemstvu, i supruga, koji je taj dan bio na selu, nitko iz Centra nije kontaktirao ni taj dan ni danima nakon toga. Nitko nam nije želio reći gdje nam se dijete nalazi. Nakon što su je odveli u Tonkovu obitelj, na sugestiju djelatnica Centra, blokirala je naše brojeve, od mene, supruga i mojih roditelja. Nikako je nismo mogli dobiti i ja sam počela paničariti. Bila sam sigurna da je kod Tonka i nazvala sam njegove roditelje. Javio mi se njegov otac i hladno mi odbrusio da je Lidija „sada u sustavu” i da se „obratim policiji”. Doživjela sam slom živaca – kazuje Tina, koja je odmah iz inozemstva stigla u Zadar.
- Istovremeno je Centar djelatnicima srednje škole koju Lidija pohađa strogo zabranio stupanje u kontakt sa mnom i suprugom i pismeno ih obavijestio da se protiv nas vodi kazneni postupak zbog sumnje u zlostavljanje djeteta. Dok nama nisu govorili ništa, školi su poslali, između ostalog, i primjerak rješenja o imenovanju Tonkove majke Ivane Lidijinom posebnom skrbnicom! Taj dokument su mi pokazale djelatnice škole. Da nisu, ne bih imala pojma da taj dokument postoji. Tako mi je bilo onemogućeno podnošenje žalbe, na što zakonski imam pravo.
Kad sam ga nakon inzistiranja ipak dobila u Centru, naš odvjetnik je odmah uložio žalbu na to rješenje. To je bilo krajem studenog. Do danas nam nitko na tu žalbu nije odgovorio!
Dana 12. studenog su me Ariana Pavić i Martina Buljat, koja vodi Lidijin predmet, primile na razgovor u Centar, ali tek na moje izričito traženje, inače me ne bi bile zvale. Rekla sam da želim kćer odvesti sa sobom u inozemstvo, ali za to nisu htjele ni čuti. Umjesto toga, Buljat mi je bahato rekla da ću, citiram, "biti osuđena" za zlostavljanje djeteta, dok mi je Pavić docirala i "zapovjedila" da nakon povratka u inozemstvo potražim stručnu pomoć, imputirajući da sam psihički bolesna.
Shvativši u kakvu je situaciju dovedena, Tina i suprug 10. prosinca preko odvjetnika podnose kaznenu prijavu protiv djelatnica zadarskog Centra Danijele Jadrijev, Tine Morić, Martine Buljat i Ariane Pavić, zbog osnovane sumnje u zloupotrebu položaja i ovlasti i zbog oduzimanja djeteta. Kaznena prijava do danas nije odbačena i na njoj se još uvijek intenzivno radi.
- Centar se mjesecima nije obraćao Općinskom sudu u Zadru. Mjesecima nije upućen nikakav prijedlog da se meni oduzme pravo stanovanja s djetetom i da se skrb o Lidiji povjeri udomiteljskoj obitelji ili ustanovi. Dakle, Lidija je u Tonkovoj obitelji mjesecima stanovala potpuno ilegalno. Još uvijek tamo stanuje ilegalno. Sve što su napravile je u potpunosti protivno odredbama Obiteljskog zakona. Ali usprkos tomu što je Lidija stanovala kod obitelji svojeg dečka bez ikakvog valjanog rješenja ili sudske odluke, Centar je „udomiteljici” Ivani u prosincu i siječnju isplatio 3500 kuna pomoći. Također, usprkos činjenici da Lidijino stanovanje kod njih nije ničim pravno regulirano, Tina Morić već u studenom 2019. godine šalje dopis "Liburniji" Zadar, tražeći da se Lidiji prizna pravo na besplatan učenički pokaz, kao i svim drugim učenicima koji imaju prijavljeno prebivalište u tome mjestu! Što je to, ako nije zloupotreba položaja i ovlasti? - pita se Tina.
Ali, umjesto da se rješavaju, stvari se dodatno kompliciraju. Centar u travnju podnosi kaznenu prijavu protiv Tine i supruga zbog zanemarivanja djeteta, odnosno zbog toga što Tonkovoj majci Ivani ne uplaćuju novac za Lidijino uzdržavanje, a sve to usprkos činjenici da ne postoji rješenje kojim je odlučeno da Lidija stanuje u Tonkovoj obitelji, niti postoji sudska odluka o tomu da Tina ili suprug moraju pridonositi za Lidijino uzdržavanje dok je u toj obitelji.
- Ovo ne možemo protumačiti drugačije nego kao pokušaj iznude. U prijevodu: uplaćujte novac Tonkovoj majci, u protivnom će se i to iskoristiti protiv vas – ogorčena je Lidijina majka.
- Budući da smo uvidjeli da nam nijedna od institucija ne želi pomoći, 15. svibnja ove godine smo na Općinskom sudu u Zadru pokrenuli postupak vraćanja djeteta u obitelj (tzv. ovrha djeteta). Na traženje Suda, djelatnice Centra i posebna skrbnica koju je imenovao Sud, Dunja Starčević, sredinom lipnja očitovale su se da nema nikakvih zapreka da se dijete vrati u obitelj. Odnosno da moje pravo stanovanja s djetetom nije ničim ograničeno. Takva očitovanja poslale su s ciljem da zavaraju sutkinju, odnosno da je navedu da odmah odbaci naš prijedlog kao nedopušten, u smislu, što majka sad hoće od Suda, kad joj nitko ne brani odvesti dijete doma!
Nakon što sam zaprimila ta njihova očitovanja, pokušala sam 24. lipnja otići po Lidiju, ali sam u tome bila onemogućena, kao što su u istoj namjeri bili onemogućeni moji roditelji mjesec dana kasnije. Štoviše, instruirale su Lidiju da ide na policiju, da me opet prijavi za zlostavljanje i da kaže da se ne želi vratiti u svoju obitelj, nego da želi ostati kod Tonkove. Ivana također, uz svesrdnu pomoć i podršku Centra, uporno odbija predati Lidiju i tvrdi da je ona kod njih legalno. Zbog toga smo podnijeli kaznenu prijavu i protiv Ivane – navodi Tina.
Stvari se tako opet zaoštravaju. Iako su samo desetak dana ranije napisale Sudu da nema zapreka da se Lidija vrati kući, 26. lipnja iste djelatnice Centra Općinskom sudu u Zadru podnose prijedlog da se majci oduzme pravo stanovanja sa kćerom i da se svakodnevna skrb o Lidiji povjeri Ivani. Da se maloljetnica povjeri na skrb majci njezina punoljetnog dečka...
- Ne samo da Ivana Lidiji nije srodnik, nego nema ni dozvolu za obavljanje udomiteljstva, zbog čega smo protiv nje podnijeli i prekršajnu prijavu – govori Lidijina majka.
Kao razlog zašto Tini treba oduzeti pravo na stanovanje s djetetom, djelatnice Centra argumentirale su činjenicom da se protiv nje i supruga vodi kazneni postupak, odnosno da postoje osnovane sumnje da su zlostavljači i da bi povratkom Lidije u obitelj njezin život i zdravlje bili ugroženi.
- Napominjem da ni meni ni suprugu nikada ranije nije bila izrečena apsolutno nikakva mjera u smislu nadzora nad ostvarivanjem roditeljske skrbi. Oduzimanje prava na stanovanje s djetetom je najteža represivna mjera koja se može izreći roditelju, i u pravilu se ne smije izreći ako prethodno nisu bile poduzete blaže mjere, a koje nisu dale učinka. S obzirom na te okolnosti, čak i ako bi Sud uvažio prijedlog Centra, takva odluka bi u drugostupanjskom postupku bila poništena, jer je dosadašnja sudska praksa pokazala da oduzimanje prava roditelju na stanovanje s djetetom - a da prethodno nisu bile izrečene blaže mjere - predstavlja neosnovano miješanje države u pravo na nesmetan obiteljski život – ističe Tina.
Ovog ljeta Općinsko državno odvjetništvo u Zadru odbacuje kaznene prijave za zlostavljanje djeteta protiv Tine i Josipa podnesene 1. studenog 2019. godine. Odluka je obrazložena na osam stranica i zaprimljena u zadarski Centar ubrzo nakon toga, a pravomoćna postaje početkom rujna. No, umjesto da temeljem odluke o odbačaju kaznene prijave Centar povuče prijedlog za oduzimanje prava na stanovanje s djetetom od 26. lipnja, iste djelatnice Centra 23. rujna Općinskom sudu upućuju novi prijedlog za oduzimanje prava stanovanja s djetetom te da se skrb o Lidiji povjeri Tonkovoj majci!
- Zahtjev su podnijele opet, i drugi put, jer svim silama nastoje obezvrijediti činjenicu da smo ja i suprug oslobođeni sumnji za zlostavljanje djeteta. Drugim riječima: sve bjesomučno guraju dalje, bez obzira što je u istražnom postupku, i sudskim vještačenjima, utvrđena naša nevinost, odnosno utvrđeno je da su Lidijini iskazi o tobožnjem zlostavljanju neautentični, da ne odgovaraju njezinim stvarnim iskustvima. Djelatnice Centra zloupotrebljavaju položaj i ovlasti time da bezrazložno inzistiraju na tome da mi se dijete nikada ne vrati, unatoč tomu što su dobro upoznate s činjenicom da je i istragom i psihologijskim vještačenjima, provedenima 23. srpnja, utvrđeno da moja kći u obitelji nije trpjela nikakvo zlostavljanje, nego da je davala lažne iskaze koji ne odgovaraju njezinim stvarnim iskustvima. Lidija ima 17 i pol godina. A mjera oduzimanja prava na stanovanje izriče se na rok od godine dana. Dakle, u mojem slučaju, predložena mjera nije privremena, kako propisuje Obiteljski zakon, nego trajna – kaže Tina, i daje usporedbu.
- Sad stavite ovo u kontekst sa splitskim slučajem Zavadlav. To je bila obitelj ovisnika, zlostavljača, a djecu, tad osnovnoškolce, nikada im nisu oduzeli. A meni se oduzima kći od 17 i pol godina! Meni koja nemam ni kazneni bod na vozačkoj dozvoli, a kamoli nekakav ozbiljniji prekršaj ili krimen; nisam ovisnica, nisam alkoholičarka, nisam "sklona skitnjama", nisam zlostavljačica, visokoobrazovana sam i imam stalna primanja, riješeno stambeno pitanje, podršku uže i šire obitelji.
Djelatnici Lidijine škole, kao i Lidijina obiteljska liječnica i dvoje stomatologa, poslali su sudu očitovanja i napisali da sam se primjereno i stalno skrbila o kćerinu školovanju i zdravlju. Uzgred budi rečeno, otkad je kod Tonkove majke, Lidija nije niti jednom došla kod svoje stomatologinje, na redovni pregled. I sudska vještakinja je 23. srpnja utvrdila da je Lidija neuhranjena. Također, Tonkova obitelj joj dopušta da puši koliko hoće. I gdje hoće. Imaju samo jedno pravilo: nema pušenja u spavaćoj sobi! Krasno, zar ne? Također, škola je krajem prošle školske godine Lidiji izrekla opomenu zbog neopravdanih sati koje je skupila uz "blagoslov" "udomiteljice”. Nikad ranije Lidiji nije bila izrečena nikakva opomena, tijekom čitavog njezina školovanja. Vjerovali ili ne, Ivana joj je dopustila da izostane iz škole cijeli jedan dan zbog - odvođenja mačke veterinaru!
Ali, najfrapantniji dio tek slijedi, dodaje Tina.
- Dok meni svim silama žele trajno oduzeti kćer i potom me prisiliti da plaćam uzdržavanje majci njezina dečka, u isto vrijeme svesrdno pomažu Lidijinu ocu da vrati roditeljska prava, kojih se svojevoljno odrekao pred sudom u listopadu 2016. godine! Sada tvrde da je on itekako bolji roditelj od mene, da bolje poznaje kćer i njezine potrebe, i da se roditeljskih prava odrekao s namjerom da "zaštiti dijete"! Krasna zaštita! Inače, taj isti čovjek je Centru 2016. godine priznao ovisnost o drogama. To je uneseno u njegovu "obiteljsku anamnezu".
- Ovaj pakao traje već godinu dana. Zbog svega sam se uporno obraćala nizu institucija: resornome ministarstvu, koje me uporno ignorira, i čuva leđa Centru, Hrvatskoj komori socijalnih radnika, također, jednako kao Ministarstvo, ignoriraju me i ne žele ništa poduzimati protiv Centra, saborskom Odboru za predstavke i pritužbe, predsjedniku RH, Vladi RH, pučkoj pravobraniteljici i pravobraniteljici za djecu, čija se zamjenica Marija Gabelica Šupljika u početku bila angažirala i u svibnju je Ministarstvu preporučila provođenje inspekcijskog nadzora u CZSS Zadar, ali od svibnja pa do danas od tog ureda ni riječi, iako im uporno pišem i molim za informacije i pomoć. Ta činjenica - da mjesecima uporno pišem na sve strane i molim za pomoć - djelatnice Centra u Zadru posebno iritira. To tumače kao moju "manipulaciju" i "prebacivanje odgovornosti na institucije".
Djelatnice Centra imaju status službenih osoba i u slučaju moje kćeri gotovo punu godinu dana nekažnjeno krše zakone, bezrazložno opterećuju institucije, uzrokuju suvišno trošenje državnih resursa, izigravaju sustav, a mene i ostatak obitelji i psihički i financijski uništavaju. Sve ovo nam se događa prvenstveno zbog toga što sam u prosincu podnijela kaznenu prijavu protiv tih djelatnica Centra. A prijava je podnesena s razlogom. Sad mi se osvećuju, ne žele ni slučajno priznati da su pogriješile, jer bi time sebe kompromitirale. Vrše pritisak na sud da se riješi sve u njihovu korist, tako da izbjegnu kaznenu odgovornost za zloupotrebu položaja i ovlasti.
Javnost za ovo mora znati. Mora se znati što je Centar u stanju napraviti roditeljima i djetetu.
Moja kći je zbog njih raskinula gotovo sve veze s obitelji. S nama, s mojim roditeljima. Drugu baku i djeda ona nema. Bilo koji građanin se može naći u ovakvoj situaciji, ni kriv ni dužan. Ono što je najgore, kad vam Centar sjedne na vrat, potpuno ste nemoćni. Nemate se kome obratiti. Nitko ne poduzima ništa. Potpuno su zaštićeni. Možete samo sjesti i plakati...
U prošli ponedjeljak kontaktirali smo zadarski Centar za socijalnu skrb. Ravnateljica Martina Čuljak Jovančević zamolila nas je da joj pošaljemo pisane upite. U petak smo dobili odgovor:
„Iznošenje podataka iz privatnog i obiteljskog života maloljetnika koji mogu dovesti do njegova prepoznavanja i ugrožavanja njegove dobrobiti predstavlja prekršaj sukladno čl. 12 st.3. Zakona o elektroničkim medijima te čl. 3. st. 2. Pravilnika o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima. Nesporno je da medijska prezentacija djece u ovakvim slučajevima narušava dobrobit djeteta. Smatramo da ovlašteni stručni radnici imaju pravo na vlastito stručno mišljenje temeljeno na načelima i spoznajama znanosti i prakse usmjerene na zaštitu prava i dobrobiti djeteta.”
