Što smo na koncu doznali o Vruji: da je DORH napokon shvatio kako Stipe Latković zadnjih 20 godina možda i nije baš revno poštovao zakone Republike Hrvatske; da je Latković svoju bespravnu gradnju ozakonio kroz proces legalizacije; da tri objekta izgrađena nakon 2014. možda ipak nisu legalna; da mu za legalizaciju nije bio potreban dokaz o vlasništvu; da nakon legalizacije bespravne gradnje na državnom zemljištu, koje je de facto uzurpirao, sada može to isto zemljište de jure privatizirati; da je prosvjed građana završio u verbalnom obračunu predsjednika Milanovića i kolumnista Borisa Dežulovića; da bi Ured predsjednika Republike hitno trebao dobiti ordinaciju, pardon, ured službenog psihijatra; da smo nakon prošlog teksta u Spektru, gdje smo zamislili akciju hapšenja odgovornih za svinjariju u Vruji, dobili "poruku novinaru" sljedećeg sadržaja:
"Cijenim da su navodi i želja novinara o hapšenju proizvoljni, neutemeljeni, paušalni, zlonamjerni, neprofesionalni, neprovjereni… niz se može nastaviti sličnim pridjevima, ali im je zajedničko da se mogu okarakterizirati kao sramoćenje ili kleveta. Iako je tužno pozivanje novinara na javno hapšenje (zašto ne i bičevanje i spaljivanje na lomači) osoba koje nemaju utjecaj na javne politike, donošenje zakona, prostornih planova, političke odluke i sl. te su najniže po hijerarhiji u državnom i lokalnom ustrojstvu, zapravo je tragikomičan navod da bi te osobe hapsili razvaljujući vrata neke boljestojeće vile. Kad novinar već misli tako, neka provjeri nekog, štajaznam, građevinskog inspektora, županijskog službenika iz ureda za građevinske dozvole, uglednog arhitekta, službenika Ministarstva graditeljstva ili zaštite okoliša, možda i nekog iz Hrvatskih šuma (osim arhitekata), njihove plaće, vile, aute."
Hrabra anonimka
Pošiljateljica je ispod imena u post scriptum navela: "Molim zaštitu mojih osobnih podataka (ime i prezime, e-mail adresa)".
Naravno, poštovat ćemo volju naše hrabre anonimne sugrađanke, nećemo joj objaviti ime i e-mail adresu, samo ćemo spomenuti da je riječ o arhitektici, zaposlenici državne institucije zadužene za inspekcijske nadzore bespravne gradnje, i da nam je poruku poslala sa svojeg službenog e-maila, vrlo vjerojatno za vrijeme svojeg radnog vremena, koje je očito ubijala čitanjem portala Slobodne Dalmacije.
Tako smo dobili reakciju iz prve ruke na mogućnost da netko iz lanca odgovornih za sudjelovanje u dvadesetogodišnjoj devastaciji državne imovine i prisvajanja zaštićenog obalnog pojasa bude sankcioniran. Nezakonita gradnja na zaštićenom području, u ovom slučaju pomorskom dobru, kazneno je djelo, a tko je u tome sve asistirao – s lokalnih i državnih razina – više nije potrebno navoditi. Naša kritičarka, duboko zaštićena u državnom aparatu, smatra da sustav državne ili lokalne administracije nije odgovoran za Vruju, nego donositelji zakona i prostornih planova, dakle politika. Glupost je, skoro kao korupcija, uistinu sveprožimajuća, samo se svaki put začudite da je gotovo podjednako prisutna i kod mudraca sa zidića i hejtera na portalima, kao i među bijelim ovratnicima u državnim službama, visokoobrazovanim stručnjacima, ekspertima, sudskim vještacima, medicinarima, profesorima, ukratko, svima onima koji bi po defaultu trebali štititi javni interes i javno dobro, a ne stvarati paralelne sustave moći za ostvarenje kriminalnih namjera. Ako Latković 20 godina bespravno gradi, znači da nema dozvolu, a dozvolu ne može imati jer gradi mimo prostornog plana, po kojem njegovi objekti nikad nisu bili predviđeni. Te banalne osnove valjda bi trebao znati arhitekt zaposlen u državnoj službi na temama bespravne gradnje. Vruja treba odgovor na samo jedno pitanje: zašto Latkoviću objekti nisu srušeni, zašto se inspekcijska rješenja nisu izvršavala, gdje su zapinjala svih ovih godina?
Uzurpacija pomorskog dobra, uništavanje državne imovine, pljačka javnog dobra, drevna je hrvatska tradicija. Toliko ukorijenjena da je dobar dio pretvoren u nacionalni folklor i – potpuno ozakonjen. Ne samo sramotnim Zakonom o legalizaciji, koji mnogi opravdano smatraju protuustavnim jer diskriminira legalne u odnosu na bespravne graditelje. Od pretvorbe i privatizacije do danas, Hrvatska je, nažalost, donijela čitavu lepezu zakona kojima je zaštitila interes otimača i uzurpatora javnog dobra. Jer kad kriminalne pojave metastaziraju, kad zaprijete da bi mogle nadjačati sustav, politika uvijek odgovara sa "zakonskim rješenjima" koja apsolviraju postojeće stanje i generiraju nove nepravde. Nefunkcionalna država, kakva je naša, nikad nije imala volje i snage da takve prakse prevenira ili suzbije u začetku. Povijest tog "pozitivnog zakonodavstva" duga je i bolna. Ovdje se uvijek pljačkalo u skladu sa zakonom, na štetu prostora, radnih mjesta, industrijskog potencijala i budućnosti zemlje.
Slovenski referendum
Za dobre primjere ne treba otići daleko, dovoljno je (opet) uputiti se na Vir, gdje je otimačina pomorskog dobra provedena uz podršku zakona i sudova koji su pojedincima omogućili da ekskluzivno vlasništvo države pretvore u privatno i to – crno na bijelo – upišu u zemljišne knjige.
Uzurpacija pomorskog dobra provedena je prije 20 godina, tijekom obnove zemljišnika i katastra, od 1997. do 2001. Nakon povezivanja otoka mostom 1976. dolazi do buma gradnje i masovnog nasipanja obale. Nekadašnji prvi red do mora, pomorsko dobro, postaje drugi red od mora. U procesu obnove zemljišnih knjiga i katastra, stranka čije je zemljište postalo drugi red do mora voditi privatni spor protiv novog vlasnika čije je zemljište postalo prvi red do mora. Iako svi na terenu znaju što se dogodilo, otimači u prvom redu do mora na papiru postaju zakonski vlasnici i sud im dozvoljava upis u nove zemljišne knjige. Vlasnici zemljište prodaju, a novi na njemu, na dakle pomorskom dobru, podižu betonski zid kojim označavaju svoje vlasništvo.
Takvih primjera na Viru ima više desetaka duž čitave obalne linije koja korespondira s građevinskim područjem. Razlika u odnosu na klasičnu otimačinu pomorskog dobra je u tome da je sve provedeno sukladno presudama suda, kao posljedica obnove zemljišnih knjiga...
Drugi zanimljiv slučaj događa se u našem susjedstvu, u Sloveniji.
Tamo će ovog vikenda, 11. srpnja, građani izići na referendum kako bi glasali o izmjeni Zakona o vodama. Problem je kontroverzni članak 37. koji dopušta intervencije na vodi i obalnom zemljištu. Ekolozi i aktivisti tvrde da se njime otvara put građevinskim projektima uz more, jezera i rijeke koji bi prijetili okolišu, a zagovornici zakona uvjereni su da će tako pravilno regulirati cijelo područje. Konzervativna vlada premijera Janeza Janše kaže kako će izmjene zakona osigurati više sredstava za zaštitu jezera i rijeka, za jačanje sustava obrane od poplave i pooštravanje građevinskih propisa, te "osigurati da se grade samo zgrade za javnu uporabu (blizu vode) i pod strogim uvjetima", tvrdi ministar okoliša i prostornog planiranja Andrej Vizjak za Reuters.
Taština i res publica
Da je Milanoviću iole stalo do javnog interesa, da je uistinu prvi građanin, a ne malograđanin RH, iskoristio bi Vruju kao upozorenje na neprihvatljivu devastaciju naše obale, za promjenu javnih politika i bezrezervno podržao svaki građanski aktivizam koji ukazuje ne beskrupuloznu privatizaciju državne imovine. Kako je predsjedniku taština važnija od res publica, a premijer se ionako ne usuđuje ništa delikatno riješiti, građane se vrijeđa, a prosvjed omalovažava, hrvatska politika propušta priliku da se konačno razračuna s pojavom koju legalizacija nije zaustavila.
Zato je uspjeh Možemo! u Zagrebu iznimno važan i zato će biti jako zanimljivo vidjeti kako će se dojučerašnji aktivisti snaći u olupini korumpiranog političkog sustava koji su iza sebe ostavile vojske stranačkih barbara. Odnos predsjednika i premijera prema Vruji, stvarno i metaforički, potvrđuje da su građanski aktivisti i mediji, a ne politika, institucije i zakoni, jedina stvarna brana ove države od štetočina i parazita koji je najčešće predstavljaju.