ponedjeljak će na HTV-u biti emitirana posljednja, šesta epizoda serije “Šutnja” redatelja Dalibora Matanića, snimljena prema kriminalističkoj trilogiji novinara i pisca Drage Hedla. Seriju od prve epizode prate odlične kritike, a kostur priče zasnovan je na stvarnim događajima u Osijeku 2014. godine, kada je Hedl kao novinar Jutarnjeg lista otkrio aferu podvođenja djevojčica od 13, 14 i 15 godina iz tamošnjeg Doma za odgoj djece i maloljetnica. Korisnici njihovih “usluga” bili su ugledni pripadnici poslovnog i javnog života grada na Dravi. Njihov identitet nikad javno nije otkriven, protiv njih nije vođen nikakav istražni postupak i danas žive ugodnim građanskim životom, uživajući jednako kao i onda u utjecajnim društvenim ulogama.
Drago Hedl (1950.) je zasigurno jedan od najvažnijih hrvatskih novinara u posljednjih 30 godina, pisao je za brojne novine, među ostalima i za Slobodnu Dalmaciju, a od odlaska “u mirovinu” član je redakcije portala Telegram.
Prošlog tjedna boravio je u Sarajevu na međunarodnom skupu “Novinarstvo kao prvi nacrt historije”, na kojemu su se okupili bivši izvjestitelji iz rata u BiH koji su svjedočili na Haaškom sudu u suđenjima za ratne zločine. Hedl je bio jedan od panelista, govorio je o tome kako je izvještavati u ratnoj situaciji i koliko je to težak novinarski zadatak jer “kada počne rat, prva žrtva bude istina”.
Jeste li zadovoljni ekranizacijom svoje književne trilogije?
- Vrlo sam zadovoljan što je došlo do snimanja televizijske serije prema motivima moje kriminalističke trilogije “Izborna šutnja”, “Ispovjedna tajna” i “Kijevska piletina”. Nema baš svaki autor sreću da se na osnovi njegovih djela radi ekranizacija, pogotovo ne visokobudžetna televizijska serija kao što je “Šutnja”. Drago mi je zbog toga. Mislim da je serija vrlo uspjela, mada ja nisam baš najbolji koji bi to trebao ocijeniti, jer bih mogao biti u sukobu interesa. Dobio sam od puno ljudi komplimente, nitko nije rekao da seriji nešto ozbiljno nedostaje. U produkcijskom smislu mislim da je “Šutnja” na razini najboljih europskih i svjetskih serija, ali i u smislu glumačke ekipe koja je jako dobro odabrana.
Ono što meni kao autoru posebno imponira jest da je scenarist Marjan Alčevski, koji je radio scenarij na osnovi prve knjige “Izborna šutnja”, uistinu nastojao izvorni dio iz knjige prezentirati na najbolji mogući način. No, s obzirom na to da je u cijelu produkciju ušla i ukrajinska producentska kuća, oni su htjeli da bude više Ukrajine nego što je ima u mojim romanima. U mojim romanima Ukrajina se pojavljuje tek u trećem nastavku “Kijevska piletina”, koji je naziv dobio po specijalitetu kijevske kuhinje. To je naravno alegorija na “piletinu” u smislu onoga što “piletina” znači za ljude koji su koristili maloljetne djevojčice za prostituciju, što je i glavna tema priče. Alčevski je napravio dobar posao dodavši romanu jednu novu dimenziju koju sigurno ne bi imao da u produkciju nisu ušli Ukrajinci.
Početak prikazivanja serije nesretno se poklopio s ratom u Ukrajini?
- Nesretno se poklopilo to da je serija postala aktualna i zbog zbivanja u Ukrajini. U seriji vidimo Kijev u mnogo situacija, jedan prekrasan grad veličine gotovo cijele Hrvatske, usporedno sa slikama Kijeva koje danas gledamo i kako taj grad izgleda u ovo ratno vrijeme, kako zapravo stradava pod ruskim granatiranjem i ruskom agresijom.
U prvoj epizodi pojavljujte se u jednoj kratkoj cameo ulozi, kako je do toga došlo?
- Svi oni koji su imali sreću da toga trenutka ne trepnu mogli su me vidjeti jer moja uloga je vrlo kratka, samo sam nekoliko sekunda u kadru. Režiser Dalibor Matanić, koji je po mojoj ocjeni obavio sjajan posao sa serijom, izrazio je želju da se i ja kratko, onako hičkokovski, pojavim u kadru i ako se ikada bude dijelila nagradu za najkraću televizijsku ulogu u povijesti televizijskih serija, onda ću vjerojatno jedan od konkurenata biti i ja. Pristao sam na to, pripalo mi je nekoliko sekundi. Mislim da je to bila jedna dobra mala igra u cijeloj seriji. Kako je Matanić vrlo pedantna osoba i kako su se scene ponavljale nekoliko puta, ja sam u toj maloj ulozi imao sreće da od jedne glumice, moje partnerice u seriji, Magde, dobijem čak pet-šest poljubaca. Na svu nesreću, tom je snimanju bila prisutna i moja supruga pa kad je snimanje završilo, dobronamjerno mi je rekla kako je bolje da se držim svojih romana i okanim filmskih uloga.
(Ne)otkrivanje imena
Podsjetite naše čitatelje na temu svojih knjiga koja je inspirirana stvarnim događajima u Osijeku, o kojima ste kao novinar pisali 2014. godine, odnosno o lancu prostitucije s djevojčicama iz Doma za odgoj djece i maloljetnika?
- Tu sam temu radio kao reporter Jutarnjeg lista, gdje sam radio desetak godina prije odlaska u mirovinu. Priča o maloljetničkoj prostituciji, ako bismo to uvjetno mogli tako nazvati, dobila je nekoliko naslovnica Jutarnjeg lista i vrlo brzo je postala nacionalna tema jer se uistinu radilo o jednoj mučnoj situaciji. O činjenici da su malodobne djevojčice u dobi od 13, 14 i 15 godina bile predmet seksualne eksploatacije nekih ljudi u Osijeku kojima to ne služi na čast jer su bili visokopozicionirani i u političkom i u gospodarskom životu grada.
To je mučna priča o najranjivijoj skupini djece, onima koji nemaju roditeljsku zaštitu, koji su prepušteni društvenoj skrbi, a ta društvena skrb, na žalost, nije se pokazala na visini. Djevojčice su bile podvođene, a za svoje usluge dobivale su kutiju Marlbora, bonove za mobitel ili naprosto 50 kuna. Vidjeli smo baš u zadnjoj prikazanoj, petoj epizodi, kako se jedna od tih djevojčica pojavljuje u osječkom tramvaju, gdje drži dvije kutije cigareta...
Meni je cijela ta priča bila osobito mučna zbog toga što smo u redakciji procjenjivali trebamo li izići s imenima osoba koje su koristile usluge tih djevojčica. Imali smo, naravno, sve podatke, bili smo sto posto sigurni u vjerodostojnost onoga što su nam te djevojčice rekle, jer smo vidjeli i poruke koje su razmjenjivali, telefonske brojeve koje su imale u svojim mobitelima s kojih su ih nazivali. Međutim, procjena je bila da ne idemo s imenima zbog činjenice da bismo vrlo teško na sudu dokazali ono što smo objavili jer bi te osobe, koje bi nas vjerojatno tužile zbog narušavanja njihova “ugleda i časti”, sudske sporove dobile, a malo je bilo vjerojatno da bi djevojčice u toj dobi, preplašene, nezaštićene i maltretirane od makroa, na sudu rekle ono što su rekle novinaru. To je bila moja osobna novinarska frustracija jer pravdu nismo istjerali do kraja, jer se stvarnim negativcima za to što su činili nije dogodilo ništa. Osjetio sam potrebu da tu frustraciju pokušam riješiti na način da te osobe kaznim u romanima koje sam napisao. One su sve personificirane u ulozi Ivana Horvatića, kojeg sjajno igra Leon Lučev, jednog beskrupuloznog političara koji ima visoke političke ambicije, kojemu se ostvaruju politički planovi, a s druge strane je uključen u strašne, mračne stvari, što ćemo na kraju vidjeti. Ne samo u sljedećoj epizodi, nego, nadam se, i u drugoj sezoni koje bi snimanje trebalo početi u listopadu.
Koliko je djevojčica bilo uključeno u taj lanac prostitucije? Je li bila pokrenuta neka službena istraga?
- Policija je tu priču istraživala i ja sam tijesno surađivao s jednim od inspektora koji je istraživao cijeli slučaj. On mi je dosta pomogao sa svojim informacijama, onim što je znao i što mi je mogao reći u tom trenutku. Njemu je, kao istinskom profesionalcu, nalik Vladimiru Kovaču iz romana i serije, bilo u interesu da se do kraja istraži ta mučna situaciju. Ali, na žalost, na višim razinama policije za to nije bilo razumijevanja.
Zataškavanje priče
Nije bilo razumijevanja?!
- Zanimljivo, kada smo o tome pisali 2014. i kada je ta serija tekstova i kasnije televizijskih priloga drugih kolega koji su preuzeli tu priču uistinu uzdrmala hrvatsku javnost, nekako se nastojalo zataškati cijelu priču ili je barem relativizirati do mjere da ona ne bi bila predmet daljnjih istraga i da bi se na neki način policija oglasila kao relevantni izvor koji, eto, dovodi u pitanje ono što su novine pisale. Podsjetit ću da je u to vrijeme kada smo objavili seriju tekstova u Jutarnjem listu, iz Zagreba u Osijek došao tadašnji glasnogovornik MUP-a gospodin Krunoslav Borovec, koji je demantirao navode iz novina. Rekao je da, doduše, ima nekakvih sporadičnih situacija, da se događa da neke od djevojčica u tom domu pružaju neke usluge, ali da to nema one dimenzije kakvima smo mi to prikazali u novinama te da se to ne odnosi ni na kakve visokopozicionirane ljude u politici.
Nakon toga su se dogodile dvije vrlo zanimljive stvari. Prvo, taj policajac koji je radio na slučaju bio je maknut s njega i više nije imao ovlasti istraživati ono što je istraživao, a dokaze koje je prikupio morao je dati nekom drugom. Tko je bio taj netko drugi, ne znam, nisam nikad uspio doznati, ali je činjenica da je istraga nakon toga stala.
Drugo, osoba koja je mene osobno upoznala sa situacijom koja se događa u Domu za odgoj djece i maloljetnika u Osijeku bio je Dragutin Pocrnić. Njegov sin je u to vrijeme također bio jedan od štićenika doma i on ga je upoznao sa stvarima koje su se pričale u domu. Tamo, naravno, djeca međusobno razgovaraju o svemu i svačemu, pa su tako do njega došle i priče što se događa u noćnim satima kada automobili dolaze pred dom i kada u vrijeme kada trebaju biti u krevetu djevojčice bježe i automobilima odlaze na nepoznate adrese. Pocrnić je imao dosta saznanja i zahvaljujući njemu stupio sam u kontakt s tim djevojčicama, razgovarao sam s njima u nekoliko navrata, s njih četiri ili pet. Razgovarao sam nekoliko puta s njima baš zbog toga da bih bio siguran da je ono što mi govore istina. Sami znate da čovjek koji govori istinu ništa ne mora pamtiti. Nastojao sam kroz nekoliko razgovora postaviti im uvijek ista pitanja i dobio sam uvijek iste odgovore. Teško mi je bilo vjerovati da su baš sve te djevojčice naučile napamet nešto što bi govorile, a da nisu to proživjele, da nisu to osobno prošle.
Što se poslije dogodilo s Pocrnićem?
- Istog dana kada je u Osijek došao glasnogovornik policije, Pocrnić je htio prirediti tiskovnu konferenciju i izići s imenima osoba za koje je on smatrao da su bile uključene u prostituciju. I događa se zanimljiva stvar. Pocrnić je tiskovnu konferenciju namjeravao održati odmah nakon policijske, međutim, neposredno prije nego što je počela tiskovna konferencija njega presreću dvojica policajaca i pitaju ga bi li bio voljan s njima popiti kavu u obližnjem kafiću koji se nalazi tik do policijske postaje. On na to pristaje, no kada su došli u kafić, policajci mu govore da tu nije baš zgodno mjesto za razgovor, da je bučno, pa su predložili da s njima ode do policijske postaje, što je on i prihvatio. Kad je došao u policijsku postaju, kažu mu da mora hitno ići sucu za prekršaje jer da oni imaju spoznaju da je on prišao svome sinu, koji se nalazio u tom domu, iako je imao zabranu prilaska. Međutim, Pocrnić je u džepu imao potvrdu da može normalno svome sinu prilaziti u određeno vrijeme i u određene dane, ali policija to nije uvažila. Odveli su ga sucu za prekršaje, sutkinja mu je istoga časa dala 15 dana zatvora i njega su odmah utamničili na dva tjedna. Zadnji dan kada je trebao izići, u zatvor mu dolazi psihijatar iz osječke bolnice i sudski vještak koji ga vještači u zatvorskoj prostoriji. To vještačenje je trajalo, po onome što mi je poslije rekao Pocrnić, minutu ili dvije.
U tom vještačenju vještak je Pocrniću rekao da je vrlo bolesna osoba, da je opasan za sebe i okolinu i da mora ići na liječenje. Strpali su ga u policijsku maricu i odvezli u zatvorsku bolnicu na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu, gdje je proveo nešto manje od pola godine. Bez terapije, bez dijagnoze, s tim da su ga nekoliko puta vještačili, prvo u Popovači, a potom u Vrapču, da bi se iz vještačenja dokazalo da je čovjek potpuno normalan. Nakon pet i pol mjeseci su ga pustili.
Gradske priče i glasine
Nevjerojatno!
- Da, ta priča je stvarno nevjerojatna. Ona bi se mogla napraviti kao dodatna epizoda serije u dijelu koji nije ušao u trilogiju.
Što se poslije događalo s korisnicima usluga tih djevojčica? Gdje su oni danas?
- Njima se ništa nije dogodilo, oni su manje-više ostali neokrznuti u toj priči. Znao sam pouzdano za trojicu ljudi koje su te djevojčice spominjale, one su spominjale još neka imena za koja nisam bio posve siguran da su bila dio te priče. Ali znate što se tada događa? Kada nismo objavili imena osoba koje su sudjelovale u tome, onda naravno počne javni pogovor, krenu gradske priče, počnu se širiti kojekakve glasine i onda u te priče bude uključen dio ljudi koji s njima nikakve veze nije imao. Žao mi je zbog toga.
Žao mi je što oni koji su stvarno sudjelovali u tome nisu bili javno osramoćeni i što su stradali ljudi koje se upetljalo u tu priču, a s njom nisu imali nikakve veze. Međutim, dogodila se jedna zanimljiva stvar. Kada se doznalo da počinje snimanje serije u Osijeku, a to je bilo u ožujku prošle godine, jedan od tih ljudi koji je i danas visoko pozicioniran kontaktirao me preko jednog zajedničkog prijatelja. Pitao me hoće li se njega prepoznati u seriji. Rekao sam mu da se malo strpi da se serija snimi pa će sam moći zaključiti hoće li ga se prepoznati ili neće.
Ti su ljudi znači još uvijek aktivni u društvenom životu Osijeka?
- Da, i dalje su na nekim pozicijama, ne bih govorio na kojima jer bi to opet moglo dovesti do nagađanja, tako da bih se samo zadržao na tome da se njima nije dogodilo ništa, da su ostali praktički neokrznuti i da su i danas, eto, ugledni članovi društva na dosta visokim pozicijama.
Je li gospodin Pocrnić možda pokrenuo neke postupke i tražio pravdu?
- Jest, i dobio je pravomoćnu presudu da je bio nezakonito pritvoren. Dobio je neku smiješnu odštetu kakvu oni koji tuže novinare za duševne boli dobivaju lijevom rukom, mislim nekih pedesetak tisuća kuna, ali nemojte me držati za riječ. Tužio je državu zato što je bio nezakonito pritvoren i mislim da je to jedina satisfakcija koju ima, ako se uopće može govoriti o satisfakciji, jer čovjek je ležao u Svetošimunskoj bolnici, bio je među ubojicama i onima koji su duboko ogrezli u kriminal. Tamo je praktički proveo pola godine boreći se da istrpi sva ta vještačenja, da bi se na kraju pokazalo i dokazalo da je čovjek potpuno normalan. I eno ga danas živog i zdravog u Osijeku, živi normalno, nitko ga ne dira, nitko mu ne čini nikakvo zlo, pokrenuo je čak jednu udrugu koja se bavi zaštitom djece. Koliko sam zadnje čuo, kroz udrugu želi da se pomogne onima koji bi se mogli naći u sličnim situacijama u kakvima su bile djevojčice u vrijeme kada smo o tome pisali.
Kada već spominjete tužbe za duševne boli, kako komentirate nedavno objavljene podatke HND-a o gotovo tisuću tužbi protiv novinara i medija? I vi ste kao novinar bili tuženi, često ste bili meta fizičkih napada i prijetnji smrću...
- Među tih gotovo tisuću tužbi koje navodi HND mislim da je i desetak onih u kojima sam i ja tužen. Upravo sam jučer doznao da je predsjednik Županijskog suda u Osijeku podnio još jednu od nekoliko tužbi vezanih uz moje istraživačke tekstove u kojima sam pisao o načinu kako je stjecao svoju impozantnu imovinu. Koju, po mojoj skromnoj procjeni, nikad ne bi mogao ostvariti da je živio samo od svojih legalnih prihoda i sudačke plaće i od plaće koje je ostvarivala njegova supruga, danas umirovljenica.
Činjenica je da je najveći broj takvih tužbi zapravo poruka novinarima i redakcijama da se okane “čačkanja mečke”, dakle da ne diraju u vruće teme i ozbiljne interese koji dovode u pitanje imovinu i ono što su stekli pojedini ljudi, a uglavnom je o tome riječ. Kad krenete u istraživanje nekih korupcijskih radnji, onda se događaju neobične stvari. Jednom kolegi sam u intervjuu rekao da je na neki način došlo bolje vrijeme za istraživačke novinare. Prije su nas šutali po ulicama, tukli i prijetili nam, a sad nam nude novac. Osobno sam imao iskustvo, vjerojatno vam je to poznato, kad mi je tadašnji saborski zastupnik iz Pleternice i predsjednik ŽO HDZ-a Slavonsko-požeške županije Franjo Lučić ponudio otvoreno novac da ne objavim ono što sam saznao o poslovanju njegovih tvrtki koje su u međuvremenu završile u stečaju. Čak mi je otvoreno rekao, bez zadrške, da mi je spreman dati tri puta više novca nego što mi da moja redakcija za tekst, ako ga ne objavimo. To je na kraju završilo na sudu, na svu sreću imao sam snimljen taj razgovor. Da nisam, nikada mi nitko ne bi vjerovao da je on to uistinu rekao. Znate kako to ide, riječ na riječ, i onda nemate mogućnosti dokazati. Ali da se vratim na tužbe koje ste spomenuli, uistinu je točno da se tim SLAPP tužbama želi ustrašiti novinare. Predsjednik Županijskog suda u Osijeku Zvonko Vrban nekoliko je tužbi pokrenuo protiv moje redakcije i najavio je da će tražiti 100 tisuća eura naknade za svoje duševne boli. On je toliko silno patio da je svoje patnje sam procijenio na 100 tisuća eura. Možda ne zna računati na manje brojke, ja to ne znam, ali u svakom slučaju indikativno je da je jedan sudac Županijskog suda u Hrvatskoj shvatio način kako da stekne još nešto imetka, jer mu valjda nije dovoljno ono što ima.
Kako komentirate te česte tužbe sudaca protiv novinara?
- Kad vas tuži sudac, novinari su u vrlo nezgodnoj situaciji. Neću generalizirati i reći da postoji nekakva stopostotna solidarnost između sudaca koji tuže i onih koji sude, ali mislim da je to jedan sklizak teren i za same suce. Na neki način osjećaju svojevrsnu kolegijalnost, a suci nekako nisu baš veliki obožavatelji novinara. To sam osobno iskusio u jednom sudskom procesu gdje me tužila sutkinja Županijskog suda u Vukovaru, izgubio sam na pravdi Boga. Ono što me šokiralo kad sam ušao u sudnicu, ali i moju odvjetnicu, bilo je obraćanje suca koji je vodio taj predmet sutkinji koja me tužila. Obraćao joj se s kolegice. Oni mogu biti kolege na hodniku, u kavani i na ulici, ali u sudnici je ona privatna tužiteljica, a ja sam bio optuženik. Čim ju je prvi put oslovio s kolegice, odvjetnica mi je rekla da ćemo izgubiti slučaj. I izgubili smo ga, mada smo imali sve dokaze, a sudac nije htio prihvatiti nijednog našeg svjedoka.
Promjene zakona
Treba li mijenjati zakonodavstvo u tom smjeru? Najuglednije međunarodne udruge novinara reagirale su na broj tužbi u Hrvatskoj jer smatraju da je to pokušaj ušutkavanja novinara i ograničavanja njihova rada?
- Svakako bi trebalo ići na promjene zakona i na neki način ublažiti prilično rigidne odredbe koje novinare dovode u ovakve situacije, možda su baš zbog toga tužbe tako učestale i kazne drastične. Jer ovako je teško raditi i bojim se da novinari klize prema nekakvoj autocenzuri, da bježe od tema u kojima se pojavljuju moćni ljudi koji glatko dobivaju sudske sporove i enormne odštete za duševne boli.
Pitam se kakva to mora biti duševna bol da netko dobije 250 tisuća kuna, doduše ne pravomoćno, ali te nepravomoćne presude u 99 posto slučajeva postaju pravomoćne. Jer se očito suci dalje ne žele time baviti, nego potvrde ono što im je stiglo s prvog stupnja i tako lakše završe posao. Tu bi trebalo nešto učiniti, međutim, ono što mene osobno kao novinara iritira je činjenica da nisam nikada čuo niti od koga saznao da je neki sudac bilo kada kada je u pitanju bio novinski tekst, tražio da ga vještači netko tko razumije novinski tekst. Da sudski vještak kaže, čekajte malo, tu su utvrđene činjenice, tu je rečeno to i to, a to je novinarska sloboda. Ne znam da je neki sudac tražio takvo vještačenje novinarskog teksta. Kad se dogodi prometna nesreće, kad se dogodi neka malverzacija, sud uvijek angažira vještaka da pojasni ono što sudu možda nije jasno. Ne želim nikoga podcjenjivati, ali bojim se da suci nisu dovoljno educirani pa ponekad čak i satiru, koja kao forma ne bi trebala podlijegati činjenicama, kažnjavaju na način da se i satirom može čovjeka “oštetiti” i za to mu isplatiti izuzetno visoke iznose za duševne boli.
Nedavno ste napisali kako vas danas, kao nikada prije, drži nelagoda kod pisanja jer više ne znate za što biste mogli biti tuženi, čak i kad pište golu istinu. Čini se da ste kao novinar imali manje nelagode kad ste razotkrivali ratne zločine u Osijeku i pisali o najtežim oblicima kriminala, nego sada zbog straha od sudskog progona?
- To je uistinu prilična nelagoda. Stvarno se trudim prije objave provjeriti sve što je moguće provjeriti. Kolega ste pa znate da mi novinari nemamo alate koje imaju službe i koje mogu vrlo jednostavno ukucavanjem OIB-a saznati o nekoj osobi gotovo sve što je bitno. Mi dakle imamo neke puno skromnije alate, ali radimo u uvjetima koji nisu lagani jer nam izvori informiranja često budu ili blago odškrinuti ili potpuno zatvoreni. Unatoč tome dođete do nekih podataka, saznate neke informacije, i kad ih trebate dokazati onda naiđete na problem zbog toga što vam se može dogoditi da netko tko vam je rekao nešto što ste upotrijebili u najboljoj vjeri, naprosto iz nekog svog konformizma, ili zato što ne želi da remeti svoj mir, odbije svjedočiti i potvrditi ono što ste napisali.
Uvijek je naravno najbolje imati papirnate dokaze, ali u sudskom sporu o kojem sam maloprije govorio, ja sam imao i papirnate dokaze, pa mi čak ni to nije pomoglo da se obranim.
Ali da se vratim na nelagodu, nelagoda je i zbog toga što stavljam u jednu tešku situaciju i moju redakciju koja također biva tužena zbog mojih tekstova. Kako nijedna redakcija nije prebogata i ne može plaćati takve ogromne odštete kakve dosuđuju sudovi, pogotovo kad te tuže suci, onda mi je na neki način uvijek nelagodno i teško, mada mi moji odvjetnici vjeruju, ali mi je teško i zbog ljudi koji budu kolateralna žrtva mojih tekstova zato što su mi vjerovali i objavili moj tekst.
Prešli ste sedamdesetu, u novinarstvu ste gotovo pola stoljeća, još uvijek ste visoko produktivni s odlični novinarskim pričama i temama. Nije vam dosadilo?
- Zaista sam možda već predugo u novinarstvu, pretpostavljam da sam mnogima već i dosadio, ali to mi nitko nije rekao pa eto radim i dalje. Ima nekih situacija kad mislim da bi bilo vrijeme baciti koplje u trnje i završiti karijeru, bila je zanimljiva, bilo je nekih lijepih trenutaka, dobrih situacija, zanimljivih nagrada, bilo je naravno i ružnih situacija, ali to čini taj naš posao.
Crna komedija
I sami znadete da je naš posao, novinarstvo, ono što je, nažalost pokojna kolegica Jasna Babić rekla, zaraza, a manje profesija. Kad vam uđe pod kožu taj posao i kad vas zasvrbe prsti da napišete neku temu, onda naprosto to želite napraviti. Tako se i meni dogodi. Razmišljao sam da se u neko dogledno vrijeme povučem iz novinarstva i napišem nekoliko knjiga koje želim napisati, a onda čujete neku dobru stvar, neku dobru temu, neku dobru priču. Meni se bez pretjerivanja svaki dan javi nekoliko ljudi s pričama, a ja sam onaj novinar staroga kova, za svakoga nađem vremena i svakoga saslušam. Od deset priča koje čujete možda je jedna zanimljiva za medije. Svakom čovjeku je njegova muka najveća. On misli ako je, eto, izgubio nekakav kvadrat zemlje u sporu za među, da je to onda tema koja bi cijelu državu trebala zanimati. U toj količini materijala kojeg ja prebacim, osjećam se poput tragača zlata na rijeci koji na jednoj strani imaju tri tone jalovine, a na drugoj grumenčić zlata. A kada dođem do tog grumenčića onda proradi nekakav nerv i želim tu temu nekako završiti. Ali naravno, doći će kraj i mojoj novinarskoj karijeri.
Pripremate li neke nove knjige?
- Volio bih da dok još bude snage i koncentracije i volje za poslom da završim još nekoliko romana. Prije svega drugu trilogiju koja je počela romanom “Donjodravska obala” i nastavljena romanom “Vrijeme seksa u doba nevinosti” i sad radim na trećem koji ima radni naslov “S obje noge u jeseni”. Prvi roman govori o odrastanju, drugi je o zrelim godinama, a treći govori o čovjeku koji s obje noge u jeseni života. Naravno, to su polubiografski romani, preplitanje stvarnosti i fikcije.
Onda me stvarno svrbe prsti da napišem jednu crnu komediju koja se, primjereno mojim godinama, događa u staračkom domu. U kojem se susreću neki ljudi koji su već pomalo dementni, zaboravni, rastreseni i konfuzni. Oni su se međusobno ranije poznavali ali kako su dementni trebaju vremena da to shvate.
Glavni likovi su dva starca koje bih najviše usporedio s onom dvojicom staraca iz Muppet Showa koji sjede u loži i puni su odvratnih, zločestih komentara na ono što vide oko sebe. Jedan od njih je optimist, a drugi je pesimist i pun gorkih žaoka. Ovaj pesimist tješi optimista da su svi koji su u domu trebaju biti sretni jer oni igraju “sudački produžetak” u kojem se znaju dogoditi veliki preokreti, zabiti gol i preokrenuti rezultat. To je jedna crnohumorna priča o “ljepotama” starosti u koju sam već zagazio pa ću tu biti i malo samoironičan. Za vrijeme koje meni dolazi i o kojem ću nadam se uspjeti napisati ovu crnu komediju.