Jedan Islam je Grčki, drugi Islam je Latinski – na prvu, ova rečenica je besmislena etnoreligijska kupusara. No, to je ta kompleksna, ujedno i smrtnošaljiva stvarnost Balkana, konkretno Ravnih kotara: ta dva susjedna sela u zadarskom zaleđu, pod nazivima Islam Grčki i Islam Latinski, postoje jedno uz drugo već 300 godina, sjedinjujući tri konfesije u svom imenu, na radost cinika i zbunjenost ljubitelja jednostavnih rješenja.
Neupućenom promatraču na spomen tih sela vjerojatno bi se nad glavom pojavio temeljni upitnik: tko, dovraga, živi u tim selima – muslimani, Grci ili neki latinski narod? Ili svi zajedno?
Nekoć je tako i bilo, da su živjeli svi zajedno. Danas u oba sela - koja skupa broje jedva nešto više od 400 duša, mahom staračkih - debelo pretežu Hrvati, katolici. A do 1991. Hrvati su činili većinu samo u Islamu Latinskom, dok su u Islamu Grčkom pretezali Srbi, pravoslavci. Otuda i nazivi sela - u toj lingvističkoj igri pravoslavci (Srbi) su Grci, a katolici (Hrvati) su Latini.
Dobro, a otkud u nazivu sela riječ „Islam”? - upitat će neupućeni promatrač.
Otuda što govorimo o bivšoj najzapadnijoj točki Osmanskog Carstva na Jadranu. Još u 16. stoljeću područje na kojem se nalaze ova sela jednim se imenom zvalo „Sedd-i islam” („Bedem islama”), kao oznaka krajnje zapadne granice proboja osmanskog imperija. To ime je 1577. dao Ferhat-paša Sokolović. Od tog starog imena danas je zadržana riječ „Islam”, dok su nazive „Grčki” i „Latinski” sela dobila početkom 18. stoljeća, nakon što su Turke na tom području zamijenili novi osvajači – Mlečani.
Dolaskom novih osvajača promijenila se i struktura stanovništva: muslimanski starosjedioci su se iseljavali, a doseljavali su se kršćani. Onaj dio sela u kojemu su pretezali pravoslavci Venecija je nazvala „Islam Grčki”, a onaj dio u kojem su većinu činili katolici dobio je ime „Islam Latinski”.
Komšijske psovke
Na taj način sela su dobila imena po dominantnoj seoskoj vjeri. U mirnim vremenima to nikomu od mještana nije smetalo: stoljećima su katolici i pravoslavci jedni uz druge živjeli i radili, čineći većinu svak u svom Islamu.
No, u nemirnim vremenima različite konfesije više ne spajaju ljude i narode, nego ih razdvajaju. Tako je 90-ih došlo do raskola u Islamu: nakon što su 1991. okupacijske paravojne snage osuđenog ratnog zločinca, srpskoga generala Ratka Mladića, iz pravca Islama Grčkog ušle u Islam Latinski i protjerale hrvatsko stanovništvo, oslobodilačka akcija „Maslenica” je 1993. donijela preokret: tada počinje povratak Hrvata u Islam Latinski i odlazak Srba iz Islama Grčkog, tako da su danas Hrvati većina u oba sela.
Prema popisu iz 1991., Islam Latinski imao je 957 stanovnika: 77 posto Hrvata, 20 posto Srba i tri posto ostalih. Islam Grčki uoči rata imao je 1139 žitelja: 87 posto Srba, devet posto Hrvata i četiri posto ostalih. Dvadeset godina poslije, popis stanovništva iz 2011. pokazao je da u Islamu Latinskom žive 284 stanovnika, a u Islamu Grčkom njih 150. Oba sela u ratu su temeljito razorena, ali samo je Islam Latinski nakon rata obnovljen.
Između dva dalmatinska Islama danas vlada poratno nepovjerenje. Islam Grčki jedno je od srpskih sela u Hrvatskoj s najmanjim povratom izbjeglica: Hrvati to tumače kao dokaz da njihovi susjedi nikad nisu prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu, dok rijetki srpski povratnici tvrde da ih se za povratak u Islam Grčki na sve načine destimulira (u selu nema pitke vode ni redovne autobusne linije za Benkovac, a neki povratnici ne mogu doći ni do svoje zemlje, koju su u međuvremenu prisvojili Hrvati), jer ih se neopravdano drži krivcima za ratne nevolje, zbog čega se u Hrvatskoj osjećaju kao građani drugog reda.
Obostrani osjećaj nepravde i generalizacija krivnje prkose mogućem pomirenju, što se vidi iz naslova tekstova koji se o iskustvu srpskih povratnika u oba Islama objavljuju na portalu srbi.hr: „Islam Latinski: Komšija mu psovao mrtvu četničku majku i pretio smrću”, „Samo sam tražio svoju zemlju”, „I prošle godine bilo je kamenovanja kuća Srba povratnika”...
Hrvatski i srpski književnik
U takvom kontekstu i u takvoj atmosferi zagrebačka kustosica Davorka Perić, odnedavno angažirana u Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta”, ovog je tjedna, od 19. do 21. srpnja, u suradnji s udrugom „Vlajter-ego Benkovac” i Kulom Jankovića organizirala ambicioznu i interesantnu izložbu/projekt/festival „Umjetnost približavanja”, koja je okupila dvadesetak hrvatskih i stranih umjetnika, u pokušaju da se zavađena sela, načinom artističkim, barem simbolično približe.
Trodnevna izložba upriličena je u sklopu Dana srpske kulture (uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine), a održavala se na više lokacija - u Kuli Jankovića u Islamu Grčkom (gdje je živio hrvatski i srpski književnik Vladan Desnica, autor kanonskih romana „Zimsko ljetovanje” i „Proljeće Ivana Galeba”, koji je tu i pokopan), kod Zelenog hrasta u Islamu Latinskom (starost ovog stabla procjenjuje se na više od 250 godina, pa je ono zakonski zaštićeno kao spomenik prirode), te na - nogometnom igralištu.
Zašto, pobogu, na nogometnom igralištu?
Zato što je u sklopu izložbe, kao jedna od umjetničkih akcija, bilo predviđeno održavanje nogometne utakmice između Islama Latinskog i Islama Grčkog, na koju su mještani oba sela bili pristali. Međutim, kako ćete vidjeti u popratnom razgovoru s kustosicom Perić, ta se utakmica odigrala u nešto drukčijem formatu, pa je na kraju nisu odigrali seljani dvaju Islama, nego umjetnici. Sudio je, u crnoj majici s brojem pet, splitski umjetnik Gildo Bavčević.
Razlog te (ne)očekivane promjene formata planirane utakmice leži upravo u spomenutom poratnom nepovjerenju između dva Islama, koje očito traje i trideset godina nakon ratnog raskola. No, upravo to nepovjerenje bilo je i glavni razlog zbog kojeg se Perić odlučila na ovakav projekt. Izložba se baš zato i zove „Umjetnost približavanja”.
Nema autobusa, nema vodovoda
„Kroz projekt SKD 'Prosvjete' 'Umjetnost približavanja' u suradnji s Kulom Jankovića i Mjesnim odborima u Islamu Grčkom i Islamu Latinskom - uključivanjem stanovnika ovih naselja u radove umjetnika radit će na iscjeljivanju narušenih susjedskih odnosa dvaju politički razdvojenih, a fizički spojenih sela”, piše Perić u programskoj knjižici, opisujući izložbu kao „kustosko-umjetnički projekt, čiji je cilj bolje povezivanje lokalnog stanovništva, udruga i lokalne samouprave kroz umjetničko djelovanje”.
Osim temom međuljudskih odnosa, navodi dalje Perić, umjetnički radovi u sklopu izložbe bave se „utjecajem politike na vanjske vidljive razlike između dva susjedna sela”.
„Projekt, osim fotografskih radova, razgovora s mještanima, videoradova, instalacija i performancea, predstavljanja knjiga i prikazivanja filmova, uključuje rad s djecom i aktivističke akcije poput uvođenja autobusne linije, organizaciju nogometne utakmice Islam Grčki - Islam Latinski, osnivanje biblioteke u Mjesnom odboru u Islamu Grčkom koje nema, kao što nema ni vodovoda”, piše zagrebačka kustosica, dodajući da će se javna događanja odvijati „na različitim lokacijama u naseljima Islamu Grčkom i Islamu Latinskom pronalazeći mjesta približavanja”.
Značenje rastavnog veznika 'ili'
Kao što smo već spomenuli, jedno od tih „mjesta približavanja” je i Zeleni hrast, rijetki primjerak drveta koje umnogome ilustrira sudbinu ovih dvaju sela: ne samo da je u povijesti imalo ulogu međaša između dva imperija - Venecije i Turske - nego su, k tome, znanstvena ispitivanja pokazala da se radi o križancu, odnosno hibridu cera i hrasta plutnjaka hermafroditnog cvata.
U toj sudbinskoj neodređenosti Perić nalazi sličnosti između Zelenog hrasta i književnika Vladana Desnice koji je Kulu Jankovića „otvarao drugima, ukazujući na kulturno povezivanje kao vrijednosti iznad nacionalnog određivanja i zatvaranja”. Autorica izložbe pritom spominje čuveni odgovor Desnice na pitanje „Čiji ste Vi pisac, hrvatski ili srpski?” Desnica je odgovorio: „Ili.”
Tom lucidnom odgovoru slavnog pisca - kojim je jedan „de jure” rastavni veznik postao „de facto” sastavni faktor - posvećena je i intervencija u javnom prostoru umjetnice Kate Mijatović pod nazivom „Izbor”: u intervenciji se riječ „ili” projicira na Zeleni hrast, smješten na raskršću puteva za Poličnik, Posedarje i Islam Latinski.
I svi drugi radovi na izložbi referiraju se, direktno ili indirektno, na lokalni geopovijesni kontekst, čime se želi istaknuti sve ono što je stoljećima spajalo žitelje Islama Latinskog i Islama Grčkog, dva susjedna sela koja su se prije rata - zbog plodne, bogate zemlje koja je obilato rađala – neformalno nazivala „mala Kalifornija”.
„Otvaranjem pozitivne povijesti dobrosusjedskih odnosa iz perioda prije devedesetih i orijentacijom na pozitivne vrijednosti u budućnosti umjetnici na boravku u prostoru što se s Kule vidi stvaraju mostove na mjestima razdora”, zaključuje kustosica Perić.
