Đenan jedva čeka krenuti u školu. Ima dugu crnu kosu, predivne velike oči i malo je sramežljiva jer slabo govori hrvatski. Ali već sada je odlučna da će jednom kad odraste biti liječnica.
U posljednje dvije godine, otkako je s ocem, majkom i mlađom braćom otišla iz rodne Sirije, njezino su djetinjstvo bili izbjeglički kampovi po Turskoj, improvizirane škole, prekinuta prijateljstva i onaj osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti koji dijete možda ne zna dobro opisati, ali mu se ne sviđa kada ga vidi na licima svojih roditelja.
Otkako su stigli u Zadar, ima tome tjedan dana, tog je osjećaja sve manje. U jednom njima potpuno nepoznatom gradu, u potpuno nepoznatoj zemlji i kulturi, upravo započinju svoj novi život. Ovaj put to neće biti život na određeno vrijeme, proputovanje do neke nove izbjegličke adrese. Za sedam obitelji iz Sirije prošlog je četvrtka Zadar postao novi dom, a Hrvatska stalna adresa. Ovdje će se zaposliti, odgajati djecu i, vjeruju, postati punopravni članovi ovog društva koji su sami izabrali za život.
I to zahvaljujući zadarskom poduzetniku Mladenu Ninčeviću i njegovoj supruzi Sarah, koji su primili i udomili sedam bračnih parova i njihovih 26 djece iz Sirije kao da su im najbliža rodbina i najbolji prijatelji.
Smještaj u hostelu
Doveli su ih iz Prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini, gdje su stigli iz Turske. Pružili su im smještaj u svojem novom hostelu s četiri zvjezdice i pobrinuli se da im sada, u ovoj najosjetljivijoj fazi prilagodbe na sve novo što ih okružuje, ama baš ništa ne fali. A najviše pažnje i ljubaznosti, pa im je, uz Mladena i Sarah, na raspolaganju sve njihovo osoblje. Plan je da im se pronađe posao kako bi se sami mogli brinuti o svojim obiteljima, a nakon toga i dugotrajniji smještaj, čije će financiranje prve dvije godine, dok ne stanu na svoje noge, pomagati hrvatska država.
– Evo, sad sam saznao da jedan od muškaraca govori turski jezik i da voli vrtlariti pa odmah zovem "Dogus grupu" da vidim mogu li ga zaposliti na održavanju u svojem hotelskom kompleksu – govori nam Mladen, a onda u ruke uzima mobitel, otvara aplikaciju i sve to ponavlja u telefon iz kojeg se, nakon nekoliko sekundi pauze, začuje ženski glas na arapskom. Mlađi Sirijac koji sjedi s nama za stolom zadovoljno kimne glavom:
– Thank you, Mladen, my dear friend.
I od 20 kuna koje je imao na raspolaganju za utorak, u znak zahvalnosti počasti nas kavom s aparata u hostelu.
– Moramo se snalaziti – smiju se Ninčevići.
– Oni govore samo svoj jezik, koji mi ne znamo, pa nas ova aplikacija spašava. Malo arapski, malo ruke, noge i brzo se nadvladaju jezične barijere – govore nam Sarah i Mladen koji je prošle godine, na jednom razgovoru u Zagrebu, saznao kako Hrvatska, u sklopu europskog programa premještaja i preseljenja državljana trećih zemalja, ima obavezu zbrinuti 1200 izbjeglica i integrirati ih u svoje društvo. Kako tada još nije bilo definirano ni kada će ni gdje će Hrvatska smjestiti svoje nove građane, Ninčević je ponudio rješenje.
Već im traže posao
– Prvi i najvažniji korak je tim ljudima naći posao kako bi se mogli sami brinuti o svojim obiteljima, a ne da se od njih naprave socijalni slučajevi, getoizirani i izolirani od nove zajednice u koju dolaze i svakodnevnog života koji ih okružuje. To nije nikakva integracija. Kako imam tvrtku koja se bavi građevinarstvom, odmah sam rekao da sam voljan zaposliti one koji dolaze iz te struke, a za druge koji su po zanimanju zanatlije, od krojača do slastičara, već sam zamolio svoje prijatelje poduzetnike i svi su voljni pomoći. Država treba provesti program, ali država smo mi, ljudi – govori nam Ninčević, koji se nakon toga povezao s Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM).
On i supruga prvi su put upoznali ljude iz Sirije u Kutini.
– Sjeli smo s njima i razgovarali o njihovim željama i potrebama. Svi su nam rekli isto: žele živjeti u Hrvatskoj, što prije početi raditi i živjeti novim životom. Žele da im djeca što prije krenu u vrtiće i škole i integriraju se među svoje vršnjake. Iako smještaj nije bio uvjet, poklopila se i ta sretna okolnost da im na raspolaganje damo svoj hostel. Morate znati da u ovoj priči nitko ne dolazi kroz kukuruz, svi ovi ljudi prošli su sigurnosne i zdravstvene provjere. To su uredne obitelje, ljudi baš poput nas, sa svojim željama i snovima. I što je meni osobno najljepše u ovoj priči, među njima je puno jako male djece kojima će Zadar biti njihov grad. Dom – govori nam Mladen.
On i Sarah roditelji su petero djece, a i sam je iskusio što znači biti stranac u tuđoj zemlji. Supruga je Australka koja se doselila u Hrvatsku i oboje su na svojoj koži osjetili koliko je teško započeti negdje drugdje, daleko od svega poznatog.
Smisao života
– Nitko od tih ljudi nije birao rat, niti su mogli utjecati na to što se događa. Kad sam gledao razaranja u Siriji, u Alepu, odakle oni dolaze i koji je doslovno izbrisan s lica zemlje, sjetio sam se kolona naših ljudi koji su u ratu morali otići iz svojih domova. Ako bi ih itko trebao razumjeti i znati što su prošli, to smo mi u Zadru koji smo živjeli pod granatama. A nas dvoje smo oduvijek htjeli pomagati i ovo nam je bila prilika. To, zapravo, i jest smisao života, pružiti čovjeku pomoć kad je u velikoj potrebi. Jer, vjerujte mi, svakim novim susretom s ovim ljudima dobivate puno više nego što im možete dati – govore nam Ninčevići dok oko njih veselo trči desetak malih Sirijaca.
Igraju se "vatala", crtaju kredom po zidu i stalno zapitkuju Sarah kad će više u školu. Nakon dvije godine života po kampovima, od Libanona do Turske, sve što žele jest vratiti se u školske klupe jer za njih to znači povratak normalnom životu.
– Kad ih ovako gledam, sve što želim jest da mame i tate nauče djecu da prihvate različite od sebe. Jer u različitosti je najveće bogatstvo – kaže Sarah.
Slastičar Abdel: Ovdje smo sigurni
– Nakon svega što smo prošli, dolazak u Zadar najljepše je što nam se moglo dogoditi. Nemam riječi kojima bih zahvalio Mladenu i Sarah što su nas ovako primili – govori nam slastičar Abdel Kader Al Shahri (29), koji je sa suprugom Halom i troje male djece stigao u Hrvatsku preko Turske i Libanona.
– Željeli smo doći živjeti u Hrvatsku i sad kad smo konačno stigli, vidim da sam imao pravo. Svi su jako ljubazni, osjećamo se dobrodošlo i sigurno, u ovih tjedan dana nismo doživjeli ni jedan krivi pogled. Jedino me malo muči što znam svega pedesetak riječi hrvatskog, ali brzo ću naučiti – kaže Abdel.
Vijesti iz Sirije više uopće ne prate, u rodnoj zemlji više nema nikoga od njihove rodbine. Trenutno ih najviše brine zdravstveno stanje trogodišnjeg sinčića i njegov problem s nogom. Dok su boravili u Turskoj, naime, maleni dječak slomio je nogu, no kako mu je nisu dobro namjestili, sada šepa i ne može dobro hodati.
Nove frizure i zdravi zubi
Poziv Mladena i njegove supruge da se pomogne izbjeglicama iz Sirije odmah su prihvatili u zadarskom frizerskom salonu VIP, gdje su svi, i mali i veliki, dobili nove frizure za novi početak, ali i u dentalnoj poliklinici "Dentex", gdje im je stomatolog Damir Zekić besplatno osigurao sve potrebne stomatološke usluge. Uz to, jučer su dobili i besplatne usluge prevođenja od Selme i Anesa Zartya, brata i sestre koji su se prije tri godine doselili iz Libije u Zadar.
Neka Zadar bude primjer svima
– Ovo je pilot-projekt preseljenja sirijskih izbjeglica i Vlada Republike Hrvatske obvezala se prihvatiti njih ukupno 150. Projekt preseljenja uključuje i elemente integracije u lokalnu sredinu kako bi ovi ljudi, nakon određenog vremena, postali ravnopravni članovi zajednice. Ova grupa je došla 28. studenog i prvo su bili u prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini. Sada se u Kutini nalazi nova grupa od 42 ljudi koji su stigli 25. siječnja, a još razgovaramo s lokalnim vlastima gdje ćemo ih smjestiti. Za sada su okvirni plan smještaja Slavonija ili središnja Hrvatska. Ovo u Zadru neka svima bude primjer – kazao nam Igor Aničić iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM), koji je jučer stigao u Zadar.