Čim je ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs izjavio da bi, kao alternativu vjeronauku, u škole uveo nešto poput "filozofije za male", a ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje Dubravka Brezak Stamać ustvrdila da se učenike, kroz građanski odgoj, "ne treba i ne može naučiti da kritički misle", sjetili smo se Bruna Ćurka (48), doktora filozofije i osnivača Udruge za poticanje neformalnog obrazovanja, kritičkog mišljenja i filozofije u praksi "Mala filozofija" iz Zadra. Nakon studija filozofije i latinskog, Ćurko je kraće vrijeme predavao u školi, a nakon doktorata, baš na temu kritičkog mišljenja, radio je u Institutu za filozofiju u Zagrebu te na Sveučilištu u Osijeku. Danas je docent na Odsjeku za učitelje Filozofskog fakulteta u Splitu, gdje drži kolegije Logika, Filozofija odgoja te Argumentacija i filozofija jezika, a na Odsjeku za filozofiju predaje Uvod u filozofiju i Metodiku nastave filozofije, te Filozofiju s djecom i Kritičko mišljenje, kao izborne predmete.
Gospodine Ćurko, treba li građanski odgoj uvesti kao obvezan predmet u osnovne i srednje škole ili je dovoljno da ostane međupredmetna tema?
– S obzirom na situaciju s mnoštvom školskih predmeta u školama, i s obzirom na to da je 2009. godine donesen kurikulum za međupredmetnu temu Građanski odgoj i obrazovanje za osnovne i srednje škole, smatram da nije nužno uvođenje zasebnog predmeta. Možda je jedino potrebno da se u praksi upotrebljava navedeni kurikulum. Ako bismo i uvodili građanski odgoj kao zaseban predmet, pitanje je bi li to bio obvezan ili izborni predmet, ili čak kao izvannastavna aktivnost. Najava uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u Zagrebu je i vratila priču o građanskom odgoju u fokus javnosti. Pretpostavljam da planiraju uvesti građanski odgoj kao u Rijeci, gdje se provodi kao izvannastavna aktivnost, do 70 sati godišnje.
Moje mišljenje je kako bi se trebali koncentrirati na postojeći međupredmetni kurikulum, osposobiti učitelje za što kvalitetniju provedbu. Tri su domene u kurikulumu: Ljudska prava, Demokracija i Društvena zajednica. Kad bi se provodilo kako je zamišljeno, mislim da je to dovoljno. Ponavljam, važno je osposobiti učitelje predmetne nastave i srednjih škola za te teme i provoditi ih s učenicima kvalitetno. Učitelji i učiteljice razredne nastave, ionako kroz razne aktivnosti provode sve tri domene iz kurikuluma građanskog odgoja.
Projekt građanin
Na koje aktivnosti konkretno mislite?
– Postoji, primjerice, Projekt građanin koji se provodi i kroz njega je moguće animirati učenika na aktivno sudjelovanje. Nekoliko godina sam u komisiji na Županijskoj smotri i tu se može pronaći jako zanimljivih i kvalitetnih projekata koje su osmislili sami učenici sa svojim nastavnicima. Uz to, postoji mnoštvo neformalnih programa i projekata u koje se učenici rado uključuju jer imaju drukčiji pristup. Kroz jedan takav projekt – Udruga "Mala filozofija" i voditeljica Ivana Kragić – nazvan "Umjetnost demokracije" srednjoškolke u Zadru su zasukale rukave i preuredile park kod Sfinge (prije poplave 11. rujna 2017.), srednjoškolci u Dalju izgradili Street workout. Ima takvih puno primjera i kroz te neformalne programe učenici se uče biti aktivni u društvu.
Je li građanski odgoj, kao što tvrdi politička desnica, ideološki predmet kojim se želi "iskvariti i odnaroditi hrvatska mladež", ili neophodno znanje s kojim će učenici dobiti nužne kompetencije za moderan život?
– Ako ozbiljno razmislimo i ako imamo ozbiljan školski predmet, ili međupredmetnu temu, ili ozbiljan projekt, to ne može biti nikakvo kvarenje mladeži. Ako učenici urede park, izgrade igralište, prikupe knjige za knjižnicu ili nešto slično, to ih sigurno neće pokvariti ni odnaroditi, nego će ih naučiti kako djelovati pozitivno u svom gradu, županiji, domovini. Kroz takve projekte učenici mogu steći korisna iskustva i vještine. Pretpostavljam kako postoje strahovi da će se uvesti predmet u kojem će se preferirati netradicionalne vrijednosti, u kojim će nastavnici uvjeravati učenike da, među ostalim, budu netolerantni prema tradicionalnim vrijednostima, bile one pozitivne ili negativne. Kad bi i postojao takav predmet, ne bi ga se smjelo nazvati građanskim odgojem, jer bi takav predmet trebao biti ideološki neutralan. Naravno da bi trebao promovirati pozitivne demokratske vrijednosti i aktivno građanstvo.
Kroz "Malu filozofiju" i kao docent na Sveučilištu u Splitu izravno se bavite "građanskim odgojem" djece i budućih učitelja. Mislite li da se ta tema previše politizira?
– Mislim da stvari treba sagledati racionalno. Školski sustavi teško prolaze kroz reforme, svaka promjena se dočekuje na nož s neke od zainteresiranih strana. Zamislite da, recimo, netko predloži da se ukine jedan sat biologije i jedan sat hrvatskog jezika i da se na to mjesto uvede predmet građanski odgoj. Kakve bi bile reakcije? Zato ponavljam da dio toga građanskog odgoja preuzimaju programi i projekti iz neformalnog obrazovanja. A dio imamo u tom međupredmetnom kurikulumu – za koji treba dobro osposobiti učitelje. Općenito, najvažnije je dobro osposobiti učitelja. Smatram da je osposobljavanje učitelja ključ dobrog obrazovanja. Sudjelujem s "Malom filozofijom" u jednom velikom projektu "LOOP – osnaživanje osobnog, profesionalnog i društvenog kontinuiranog razvoja učitelja kroz inovativne programe uvođenja kolega u učiteljsku profesiju". U projektu sudjeluje deset partnerskih institucija, uključujući ministarstva obrazovanja Portugala, Slovenije i Španjolske. Trenutačno istražujemo sve uvodne i mentorske programe u zemljama partnerima. Zasad su i naših stotinjak učitelja (osnovne i srednje škole) ispunili opširnu anketu o mentorskim programima i mogućnostima permanentnog usavršavanja. Vidim da će ankete dati zanimljive rezultate o postojećem stanju, ali i o željama naših učitelja.
Što se tiče politizacije, to je gotovo neizbježno. Kako je pisao i govorio naš filozof Pavao Vuk-Pavlović, politika i odgoj se jedno uz drugo ne mogu potpuno razviti. Odnos između politike i odgoja nije ravnopravan. Politika i odgoj mogu se trpjeti i ići zajedno samo onda kad se jedan od njih podvrgne drugome kao kakav sluga. Dok odgoj svoj izraz traži u osobi, u pojedincu, dotle politika svoje djelovanje usmjeruje prema zajednici kao kolektiviziranom individuumu. Naravno, politika je uvijek nadređena obrazovanju.
Prošle godine Zadarska nadbiskupija objavila je rezultate istraživanja među 750 vjeroučenika koji pokazuju da većina mladih podržava spolne odnose prije braka, kontracepciju, pravo na pobačaj, legalizaciju gej brakova, homoseksualna iskustva, rad nedjeljom, eutanaziju i upotrebu lakih droga. Ako vjeronauk u školama, nakon toliko godina, "ne stvara uzorne kršćane", zašto bi građanski odgoj stvarao "uzorne građane"?
– Hm, zanimljivi su ti rezultati. Ali vjeronauk je ipak poseban predmet. Treba postaviti pitanje je li cilj vjeronauka u školama upoznati učenike s osnovama vjere ili je cilj odgojiti mlade ljude koji će živjeti po pravilima vjere. Iako mi se čini da je gotovo nemoguće za dva puta 45 minuta tjedno oblikovati mlade ljude i njihove umove. Isto je i s građanskim odgojem – ako je to predmet u kojem se uči što je demokracija, što su ljudska prava i ako učenici moraju odgovarati što je što, bez prakse i razumijevanja, nego samo memorizirati podatke, onda nećemo tako dobiti "uzorne građane", nego građane koji znaju što bi to uzorni građanin mogao biti. Dakle, osim dobre osposobljenosti učitelja, mora se dobro i utvrditi cilj predmeta.
Utjecaj škole
Koliko škole danas obrazuju, a koliko odgajaju djecu?
– Mislim da se odgojna komponenta sve više zanemaruje. Osobno smatram da smo najbolji u razrednoj nastavi, u kojoj je taj odgojni element najistaknutiji. Nažalost, već u predmetnoj nastavi osnovnih škola taj odgojni element je zanemaren. Odnosno, postoji samo u vidu formalnih kazni – ukora i slično – i pokoje nagrade, a to dakako nije dovoljno. Nažalost, još uvijek se dio nastave zasniva na kratkotrajnom pamćenju informacija. Novi kurikulumi imaju tendenciju to promijeniti i nadam se da hoće.
Što više utječe na svjetonazor mladih: škola i nastavnici, ili mediji, sredina i roditeljska kultura?
– Mislim da škola tu ima najmanji utjecaj. Roditelji, obitelj, uža i šira zajednica, mediji, globalna zajednica, pa tek onda škola.
Ministar Fuchs kao alternativu vjeronauku u školama predlaže uvođenje "filozofije za male"? Kako bi mogao izgledati taj predmet i o čemu bi se tu učilo?
– Ta me izjava jako razveselila. Znamo da postoji problem u osnovnim školama kad su u pitanju djeca koja ne idu na vjeronauk, nego su slobodna dok je ostatak razreda na vjeronauku. U pokretu filozofije s djecom postoji mnoštvo struja, ali je svima zajednička ta dijaloška metoda u kojoj se s djecom na njihovoj razini najčešće raspravlja o etičkim, estetičkim i antropološkim stvarima. U svim tim strujama se djecu navikava na argumentiranje, otvoreni dijalog po pravilima po kojima i mislimo, a to su logička pravila. Dijapazon tema je širok, od prijateljstva, ljubavi do smislenosti i umjetnosti. U filozofiji s djecom se radi o pravom, živom filozofiranju, ma koliko ta riječ bila omražena u našim područjima. Iskreno se nadam da će tako nešto i zaživjeti u formalnom obrazovanju.
I za "malu filozofiju" i za građanski odgoj ključnim se čini edukacija edukatora. Imaju li naši učitelji znanja i vještine za držanje građanskog odgoja? Koji bi profesori trebali taj predmet predavati: teolozi, filozofi, sociolozi, politolozi...?
– Najvažnija je edukacija edukatora i permanentno osposobljavanje učitelja. To ponavljam kao papiga. Ako bi postojao zaseban predmet, radi svoga širokog spektra znanja, građanski odgoj bi mogli predavati filozofi, politolozi i sociolozi.
Ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje Dubravka Brezak Stamać nekidan je izjavila da se učenike ne treba i ne može naučiti da kritički misle. Može li se djecu naučiti kritički misliti?
– Smatram kako se djecu možda ne može naučiti kritički misliti, ali ih se može navikavati na kritičko mišljenje. Slično kao i s matematikom, što se više vježba, to nam je lakša i shvatljivija. Naviknete prepoznavati i koristiti argumente, kao i prepoznati nevaljane argumente. Postoji mnoštvo definicija kritičkog mišljenja, moja najdraža je "kritičko mišljenje je 'meka' filozofija". Kao što Kant raspravlja postoje li sintetički sudovi a priori, tako s djecom na njima prihvatljivoj razini uz valjanu argumentaciju mogu raspravljati što je prijateljstvo, što je lijepo, što je društvo, umjetnost... Zanimljiva je i ta terminologija, baš jutros sam s profesorom Simićem razgovarao o nazivu "kritičko mišljenje", pa mi je on dao dobar savjet/ideju. Kritičko mišljenje na hrvatskom bi se moglo nazvati promišljanje. Iz moga teoretskog rada i odrađenih radionica s djecom – od vrtića do fakulteta – mislim da se djecu može naviknuti da kritički misle. Uz to, slažem se s američkim pragmatistom Johnom Deweyjem kako bi cilj škole trebao biti ne učiti djecu što misliti, nego kako misliti.
Djeca su svugdje ista
Održali ste više od 1300 radionica s djecom u više od 30 zemalja svijeta. Jesu li djeca svugdje ista i kako reagiraju na vaše filozofske radionice? Što ih učite? Što ste vi od djece naučili?
– Djeca su svugdje ista, od Koreje i Kine do Njemačke, Finske, Nizozemske i naše Hrvatske. Ako im je prvi put da sudjeluju na radionicama, onda su prvih desetak minuta malo začuđeni, a onda kad shvate da se njih ne pita nešto iz nekih knjiga, nego se pita njihovo mišljenje o nečemu, tad ih dobijete. Zapravo ih učite voditi dijalog, logički argumentirati. Usput se uče (ne navikavaju) novim riječima, novim činjenicama, usavršavaju svoj jezik, postaju samouvjereniji. Naravno, upotrebljavam različite metode koje su djeci zanimljive, kako bih ih zainteresirao za neki problem. Većina ih voli sudjelovati na radionicama. Istu reakciju ćete dobiti ako pitate ekipu iz "Male filozofije" koja radi s djecom.
Angažirani ste na brojnim međunarodnim projektima vezanim uz edukaciju nastavnika i djece. Kako su druge zemlje riješile pitanje građanskog odgoja, odnosno "filozofije s djecom" i vjeronauka u školama?
– Sudjelovao sam u desetak EU projekata koji se bave odgojem i obrazovanjem, i to najčešće kritičkim mišljenjem i etičkim obrazovanjem. U svim tim projektima razvili smo hrpu obrazovnog materijala koji i danas nastavnici u partnerskim zemljama upotrebljavaju. Znam kakva je situacija u neformalnom obrazovanju i mislim da su puno jači programi koji u građanskom odgoju rade neke ne-školske institucije. Znam, međutim, da se u posljednjih nekoliko godina u dosta zemalja pojavila etika kao nastavni predmet. Tako u Španjolskoj i Malti, kao i kod nas u srednjim školama, etika je alternativa vjeronauku, s time da je program za etiku u Španjolskoj vrlo sličan našem, a na Malti se radi o filozofiji s djecom s izrazito etičkim temama. Znam da u Bugarskoj postoji građanski odgoj i da ga mogu predavati samo filozofi, iako se i tamo nešto mijenjalo u posljednje vrijeme. S druge strane, u svim zemljama EU-a postoje i formalni i neformalni programi filozofije s djecom. Imao sam se priliku upoznati s dosta tih programa dok sam bio tajnik SOPHIA-e – Network for the Advancement of Doing Philosophy with Children, ali i kroz Međunarodnu filozofsku olimpijadu, konferencije, seminare...
Što se promijenilo u procesu edukacije iz vremena kad ste vi bili učenik, preko vremena kad ste bili nastavnik u školi, do danas kada na sveučilištu obrazujete buduće nastavnike? Je li se obrazovni sustav unaprijedio, ima li više znanja u učionicama te jesu li učenici preopterećeni?
– Prošlo je dosta godina otkako sam radio po školama. Došlo je do nekih promjena, ali u obrazovanju su potrebne konstantne promjene. Mislim da se sve više razvija neformalno obrazovanje, koje učenicima daje priliku da izaberu nešto drugo, drukčije, nešto što ih zanima. Danas je vrlo lako doći do potrebnih činjenica, potrebno je samo nekoliko klikova. Predmetni nastavnici bi tako, uza sve, učenike trebali osposobljavati da sami mogu doći do informacija koje im trebaju, te da ih znaju korisno upotrijebiti. Istina je da su u pojedinim školama/programima učenici preopterećeni, prečesto i nekim činjenicama i stvarima koje i nisu baš najbitnije na svijetu.
Ako usporedite utjecaj roditelja na školske učitelje u vrijeme svoga školovanja i danas, može li se to dovesti u korelaciju s inflacijom odlikaša?
– Nekad se znalo da je učiteljeva zadnja i da ako on kaže da je učenik dobio dobar, tri, da je i to ocjena i da se to može promijeniti jedino ako učenik uloži dodatni trud. Danas se nad učiteljima nadvija i roditeljska ambicija. Roditelji nerijetko "pritišću" učitelje bez obzira na trud i znanje djeteta. I samo društvo vrši pritisak na učitelje. Možda to i jest u direktnoj vezi s inflacijom odlikaša. Problem je i tu dublji. U školama jedino ocjena stoji kao neki pokazatelj (ne)uspješnosti, i ne uči se za poboljšanje sebe i svojih vještina, nego za ocjenu. Zaboravili smo na onu Senekinu Non scholæ sed vitæ discimus, ili Ne učimo za školu, nego za život.