StoryEditorOCM
4 kantunaKLASA OPTIMIST

Ante Tomić: Zašto je predsjednica plakala u Vukovaru? Pa njeni su hadezeovci na koncu zgazili grad više od srpskih tenkova

5. svibnja 2019. - 10:59
kolinda.JPG

 

Predsjednica se popela na znameniti vukovarski vodotoranj i gledala u daljinu preko grada, preko vijugavog Dunava, zelenih vrbika i plodnih srijemskih njiva, dok je televizijski snimatelj sa strane vrebao kao lovac. Široki je kadar sužavao na njezino lice, zumirao sasvim krupno njezine oči i izmicao se natrag. Napetost je rasla. Okupljeni su grizli nokte nestrpljivo čekajući. Sad će!... Neće!... Hoće!... Neće!... Evo je! Evo je, narode, piše Ante Tomić za Jutarnji list.

Predsjednica se rasplakala. Mokrih se očiju okrenula u kameru i kazala kako je to, ah, neopisivo. Očekivali biste možda da osoba koja će uskoro doktorirati bude rječitija, ali čemu pretjerivati. Za nezahtjevnu je publiku i jedan krajnje općeniti pridjev poput neopisivo bio dovoljan. Nema televizije koji nije uzela vijest da je predsjednica plakala gledajući Vukovar, i bezbrojni su, ne sumnjam, pred malim ekranima plakali s njom. Tako je to bilo potresno da su gledateljima prosto nekako suze presušile i nije ih ostalo za tursku sapunicu koja je išla kasnije u programu.

Ali, zaista, zašto je naša predsjednica plakala? Šta je nju, jadnu, slomilo? Da nije možda čitala priču u Slobodnoj Dalmaciji, objavljenu slučajno upravo na dan kad je ona obišla gradilište vodotornja, kako su cijene nekretnina u tome kraju zemlje čak deset puta manje od onih u Splitu, kako se dvosobni stan od pedeset kvadrata u Vukovaru može naći već za beznačajnih dvadeset hiljada eura? To je svakako nešto što bi slomilo osjećajnije među nama. Gledajući ravničarski krajolik tkogod bi se možda sjetio događaja otprije dvadeset godina, devedeset sedme, osme, na izmaku mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja, kako se onda govorilo, kad su Srbi za ništa, takoreći za ćevape i pivo prodavali svoje kuće i stanove i selili se preko Dunava. I kako se to tragično ponovilo, sada jednaku stvar rade Hrvati. S razlikom tek da su se prvi odselili na istok, a drugi zapadno od Vukovara, ni Srbi ni Hrvati jednako više ne žele živjeti u tome ukletom gradu.

Takva sumorna istina mnoge bi, kažem, natjerala u plač, ali ne i predsjednicu. Ona je, treba li uopće napominjati, plakala zbog devedeset prve. U mislima je bila s braniteljima. Ridala je na vječnu temu, cmizdrila i cmoljila na stari tamburaški hit, nacionalistički evergreen: “Šta su nama Srbi napravili/ Ej, šta su nama Srbi napravili”. No, više od dva desetljeća od mirne reintegracije ta se ploča, dopustite, nešto izlizala. Ne vladaju više Srbi, druga je vlast odavno ovdje. Drugi su odgovorni za odlazak stanovništva i sramotni poraz Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Đakova i Belišća, i oni su, u znatnoj većini, gotovo bez iznimke, iz stranke kojoj pripada sama predsjednica.

Njezine suze zbog toga izazivaju nelagodu. Kad je vidite kako isprekidano diše i brada joj drhti, kako joj se oči pune suzama, dođe vam loše. Ispuni vas bijes od te trećerazredne Antigone koja gledajući Vukovar patetično šapće: “Stoji grad.” A ona, primijetili ste možda, takve predstave stalno igra, vazda je u jednoj napetosti, živčanoj uznemirenosti, potresena, uzdrmana, pogođena, zajapurena, raznježena, slama se pod navalom emocija. Istina, nije to neobično za žene oko pedesete, ali nešto je ipak pretjerano.

Kao da predsjednica takvim predstavama hoće sakriti nedostatak istinskog sadržaja. Kičasta osjećajnost kod nje stoji umjesto autentičnih ljudskih vrijednosti. Bilo je tako, sjećate se, i kad je prije nekoliko mjeseci udomila onoga napuštenog psa. I tada su se, kao i u četvrtak u Vukovaru, snimatelji gurali i gazili jedan drugoga da krupno uhvate njezino ganuće, a ona ih, naravno, kao iskusna medijska profesionalka, nije iznevjerila. Grlila je zbunjenu mješanku grčevitije od izbornika Zlatka Dalića, a svi su uokolo uzdisali i krišom otirali oči. Svima se gospođa predsjednica sa psom u naručju činila kao krasno ljudsko biće, pa i vjerojatno sebi samoj.

Nježnost prema psima često navodi na takav zaključak, premda nema nikakvog razloga za to. Kao što znamo, blesavi se psi zaljubljuju i u dobre i u loše ljude. To da netko ima psa moralno je bezvrijedna činjenica, ništa ne govori o čovjekovoj pameti ili poštenju. Jer, vidite, između ostalih, i Adolf Hitler je imao psa, ženku njemačkog ovčara po imenu Blondi. Može se vidjeti na snimkama, Blondi je prosto obožavala kancelara Trećeg Reicha. Radosno je skakala u njegovo krilo potpuno uvjerena da je on duševan i drag, najbolji čovjek na svijetu. Da je Blondi netko rekao da je njezin gazda zapovjedio ubojstvo šest milijuna Židova, ona bi se zacijelo zgranula: “Moj Adolf! Nema šanse!”

Nije drugačije ni s predsjedničinom udomljenom mješankom. Ta nas kuja samo obmanjuje.

Pa i suze su takve, ne treba im vjerovati. Bez nekog posebnog povoda plaču različiti, i pijanci, i nogometni navijači, i ciganski violinisti, i nevjeste, i njihove matere. Čak i bezdušni šupak poput mene plače slušajući Dolly Parton. U takvim se časovima osjetimo uzvišeno i nevino, kao da nas suze nekako čudesno pročišćavaju, ali to, naravno, nema veze. Ničega posebno ni mudrog, ni dobrog, ni pravednog nema u suzama. Dapače, iza suza se mogu kriti i nečasne namjere, podlost, pokvarenost, bezobzirna laž. Tako se gotovo trideset godina plače u Vukovaru, hoda se sa svijećama i zastavama i neutješno cmizdri zbog davnih srpskih zločina, premda bi nas, po duši govoreći, u bespomoćni gnjev i suze zaista trebalo natjerati ovo sranje koje posljednjih dvadeset godina Hrvati rade.

“Uzmite oglase za prodaju nekretnina, to je nešto za plakati”, trebao bi netko reći gospođi predsjednici. “Vaši su hadezeovci na koncu zgazili grad gore od srpskih tenkova.”

27. studeni 2024 03:43