StoryEditorOCM
Svijetanaliza politologa

‘Stvarnost ukrajinskog rata više se ne može negirati. Javnost se priprema na poraz, i novinari mijenjaju narativ‘

Piše Damir Pilić
10. studenog 2024. - 20:42

Situacija je takva da se čini kako ni propaganda više ne pomaže. Naime, kritičnu vojnu situaciju za Ukrajinu odnedavno potvrđuju i vodeći zapadni i ukrajinski mediji. Američki Bloomberg piše da je Ukrajina od kolovoza izgubila 1146 četvornih kilometara teritorija. Reuters navodi da su u rujnu ruske snage napredovale najbrže od ožujka 2022. godine.

Čak je i ukrajinski The Kyiv Independent priznao da je u zadnjem tjednu listopada Ukrajina pretrpjela najteže gubitke u ratu. A britanski The Economist piše da se „Rusija probija kroz ukrajinsku obranu” i da Ukrajina „jedva preživljava”. Upravo ovom potonjom ocjenom britanskog tjednika započinje velika analiza norveškog politologa Glenna Diesena, koja je pod naslovom „Je li Zapad konačno spreman priznati poraz u Ukrajini?” objavljena ovog tjedna na platformi Substack.

image
Fermin Torrano/Anadolu Via Afp

„Diljem zapadnih medija, javnost se priprema na poraz i bolne ustupke u budućim pregovorima. Novinari mijenjaju narativ jer se stvarnost više ne može ignorirati. Nadolazeći uspjeh Moskve bio je očit barem od ljeta 2023., no to se ignoriralo kako bi se proxy rat nastavio”, piše autor.

Inače, Diesen je profesor na Sveučilištu Jugoistočne Norveške i autor desetak knjiga o geopolitičkim odnosima u Europi i Aziji - objavljenih kod prestižnih američkih, britanskih i njemačkih izdavača – od kojih je posljednju, pod naslovom „Ukrajinski rat i euroazijski svjetski poredak”, objavio ove godine u SAD-u.

„Svjedočimo impresivnoj demonstraciji kontrole narativa: više od dvije godine političko-medijske elite ponavljale su da ‘Ukrajina pobjeđuje‘ i osuđivale svako neslaganje s tim narativom kao ‘rusku propagandu‘. Ono što je jučer bila ‘ruska propaganda‘, danas je odjednom konsenzus kolektivnih elita”, ističe Diesen.

Pritom podsjeća da se slična kontrola narativa pokazala i „kad su mediji dva desetljeća uvjeravali javnost da SAD kontrolira Afganistan, prije nego što su pobjegli u velikoj žurbi, s dramatičnim slikama ljudi koji padaju s aviona”.

Bildanje empatije

Norveški politolog naglašava da su zapadni novinari „zavaravali javnost” predstavljajući statične crte bojišnice kao dokaz da Rusija ne stječe vojnu prednost u ratu.

„Međutim, u ratu iscrpljivanja smjer rata mjeri se stopama gubitaka - gubicima na svakoj strani. Teritorijalna kontrola dolazi nakon što je protivnik iscrpljen (...). Stope gubitaka tijekom rata bile su iznimno nepovoljne za Ukrajinu i nastavljaju se pogoršavati. Trenutni kolaps kijevskih crta bojišnice bio je vrlo predvidljiv, jer su njihova ljudska snaga i naoružanje iscrpljeni”, navodi Diesen. Zašto je prethodni narativ istekao? Na to retoričko pitanje norveški profesor odgovara: zato što ga je ratna stvarnost brutalno demantirala.

image
Diego Herrera Carcedo/Anadolu Via Afp

„Javnost se mogla zavarati lažnim stopama gubitaka, ali nije moguće prikriti teritorijalne promjene nakon konačne prekretnice. Nadalje, proxy rat je koristio NATO-u dok su Rusi i Ukrajinci krvarili jedni druge bez značajnih teritorijalnih promjena. Sada, kada su Ukrajinci iscrpljeni i počinju gubiti strateški teritorij, više nije u interesu bloka predvođenog SAD-om nastaviti rat”, piše Diesen.

Kao glavni psihološki alat kojim su zapadni političari i mediji održavali u javnosti nerealni narativ i nametali potrebu za nastavkom rata – umjesto da potiču diplomatsko rješenje sukoba - norveški politolog ističe „poticanje empatije” prema Ukrajini i napadnutom ukrajinskom narodu.

„Još 2022. političko-medijske elite ‘nabildale‘ su empatiju kako bi dobile javnu potporu za rat i prezir prema diplomaciji. Zapadna javnost bila je motivirana da podrži proxy rat protiv Rusije beskrajnim porukama o patnji Ukrajinaca i nepravdi gubitka njihovog suvereniteta. Oni koji se nisu složili s NATO-ovom mantrom da je ‘oružje put do mira‘ i umjesto toga predlagali pregovore, brzo su odbačeni kao lutke Kremlja koje ne mare za Ukrajince. Podrška nastavku rata koji se ne može dobiti bila je jedini prihvatljiv izraz empatije”, piše Diesen.

Binarna opcija

Ustvrdivši da se suparništvo Amerike i Rusije u Ukrajini uglavnom odvijalo kao „bitka narativa”, norveški autor notira da je to ‘bildanje‘ empatije omogućilo da militaristički narativ postane „otporan na kritiku”. Rat je bio „krepostan”, a diplomacija „izdajnička”, jer se Ukrajina navodno borila protiv ruskog „ničim izazvanog” rata s ciljem pokoravanja cijele zemlje.

Kako kaže, čak je i ukazivanje da ukrajinska vlada nasilno kupi civile na cesti, uvlači ih u automobile i šalje u smrt na prvoj crti prikazano kao podržavanje ‘kremaljskog narativa‘, jer je podrivalo ratni narativ NATO-a.

image

Donald Trump i Vladimir Putin 

Jussi Nukari/lehtikuva/profimedia/Jussi Nukari/lehtikuva/profimedia

„Izvještavanje o visokim ukrajinskim žrtvama prijetilo je podrivanjem potpore ratu. Izvještavanje o neuspjehu sankcija prijetilo je smanjenjem javne potpore sankcijama. Izvještavanje o vjerojatnom američkom uništenju Sjevernog toka prijetilo je stvaranjem podjela unutar NATO-a. Izvještavanje o američkom i britanskom sabotiranju Minskih sporazuma i istanbulskih pregovora prijetilo je narativu da Zapad samo pokušava ‘pomoći‘ Ukrajini”, navodi Diesen,

U takvim okolnostima, ističe autor, javnosti je ponuđena „binarna opcija” pridržavanja ili proukrajinskog/NATO narativa ili proruskog narativa. „Svatko tko je neugodnim činjenicama izazivao NATO narativ mogao je biti optužen za podržavanje ciljeva Moskve. Ukazivanje na to da Rusija pobjeđuje nekritički je tumačeno kao zauzimanje njezine strane”, piše Diesen.

Nigdje u tekstu norveški politolog ne spominje hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, a možda nije ni upoznat s Milanovićevim stavovima o ukrajinskom ratu, ali očito je da se ove rečenice sasvim odnose i na političare poput hrvatskog predsjednika, budući da se realnim ocjenama o tijeku i ishodu rata Milanović izložio napadima onih koji čitav kompleks tog rata razumiju mnogo manje od njega.

Rat je pripremljen 2019.

Diesen dalje piše kako strogi zahtjev za lojalnošću američkom i zapadnom narativu skriva činjenicu da se američka vanjska politika odnosi „na obnavljanje globalne prevlasti, a ne na altruističnu predanost liberalno-demokratskim vrijednostima”. Konkretno, precizira norveški politolog, SAD smatra Ukrajinu važnim instrumentom „za slabljenje Rusije kao strateškog rivala”.

Da bi to pokazao, Diesen citira dijelove izvještaja koji je još 2019. objavio vrlo utjecajni američki think-tank RAND Corporation, kojeg financira vlada SAD-a i koji je poznat po bliskim vezama s američkom obavještajnom zajednicom. Srž tog izvještaja bio je naputak da bi SAD „mogao krvariti Rusiju uvlačeći je dublje u Ukrajinu”. RAND je tada predložio da SAD pošalje više vojne opreme Kijevu i zaprijeti širenjem NATO-a „kako bi provocirao Moskvu da poveća svoje uključivanje u Ukrajini”:

„Pružanje više američke vojne opreme moglo bi navesti Rusiju da poveća svoje izravno uključivanje u sukob i cijenu koju plaća za to. Dok NATO-ov zahtjev za jednoglasnošću čini malo vjerojatnim da bi Ukrajina mogla postati članica u doglednoj budućnosti, Washington koji gura tu mogućnost mogao bi pojačati ukrajinsku odlučnost, dok bi Rusiju naveo da udvostruči svoje napore da spriječi takav razvoj”, stoji u tom izvještaju RAND-a.

Ponavljamo, taj RAND-ov izvještaj datira iz 2019., dakle objavljen je tri godine prije ukrajinskog rata. Pritom je zanimljivo da je američki think-tank već tada predlagao „dozirano” uvlačenje Ukrajine u sukob s Rusijom, tek toliko da se Rusija oslabi, jer bi u totalnom ratu Rusi mogli osvojiti dijelove Ukrajine i tako otežati američku poziciju.

„Isti izvještaj RAND-a prepoznao je da strategiju krvarenja Rusije treba pažljivo ‘kalibrirati‘, jer bi rat punih razmjera mogao rezultirati time da Rusija stekne strateške teritorije, što nije u interesu SAD-a. Nakon što je Rusija pokrenula svoju vojnu operaciju u veljači 2022., strategija je bila slična – održavati rat dokle god nema značajnih teritorijalnih promjena”, ističe Diesen.

‘Ubijanje Rusa je dobra ideja‘

Norveški politolog potom citira niz izjava visokih američkih dužnosnika s početka rata, iz kojih se vidi jasna namjera da im Ukrajina posluži isključivo kao sredstvo za nanošenje štete Rusiji, bez puno obzira na tragičnu budućnost koja Ukrajinu čeka u tako neravnopravnom dvoboju.

Tako već u ožujku 2022. bivši šef kabineta Bijele kuće, ministar obrane i direktor CIA-e Leon Panetta otvoreno kaže: „Mi smo uključeni u ovaj sukob, to je proxy rat s Rusijom, priznali mi to ili ne... Način na koji dobivate prednost je, iskreno, ulaskom i ubijanjem Rusa.”

U travnju 2022. iste stavove javno je iznio i američki ministar obrane Lloyd Austin: „Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može činiti stvari koje je učinila invazijom na Ukrajinu... I želimo vidjeti da ne mogu brzo obnoviti tu sposobnost.”

Pritom američki dužnosnici nisu ni skrivali da su u Ukrajini postigli dobar omjer uloženog novca i onoga što su smatrali da će dobiti ukrajinskim ratom. Tako je republikanski senator Mitt Romney ustvrdio da naoružavanje Ukrajine „smanjuje i devastira rusku vojsku za vrlo mali iznos novca”, a „oslabljena Rusija je dobra stvar” i dolazi po relativno niskoj cijeni, jer „mi ne gubimo živote u Ukrajini”.

Da je riječ o dvostranačkom konsenzusu američke politike, svjedoči činjenica da je jednake stavove iznio i demokratski senator Richard Blumenthal, koji je ustvrdio da „dobivamo vrijednost za novac koji smo uložili u Ukrajinu”, jer „za manje od tri posto našeg nacionalnog vojnog proračuna omogućili smo Ukrajini da smanji rusku vojnu snagu za polovicu”, i sve to „bez ijednog ozlijeđenog ili izgubljenog američkog vojnika”.

I republikanski kongresmen Dan Crenshaw složio se da se „ulaganje u uništenje vojske našeg protivnika, bez gubitka ijednog američkog vojnika, čini kao dobra ideja”.

Snovi o rušenju Putina

Stvar je bila toliko očita da je i sâm ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski vrlo brzo shvatio o čemu se radi. „Postoje oni na Zapadu kojima ne smeta dugi rat, jer bi to značilo iscrpljivanje Rusije, čak i ako to znači propast Ukrajine i dolazi po cijenu ukrajinskih života”, rekao je Zelenski već u ožujku 2022., ali je očito bio nemoćan da tu spoznaju iskoristi za drukčiji pristup sukobu.

A da gubitak ukrajinskih života ne opterećuje osobito savjest Amerike, zorno je pokazao jedan od najvećih američkih „jastrebova”, republikanski senator Lindsey Graham, koji je pohvalio „povoljne aranžmane” koje je SAD uspostavio s Ukrajinom:

image

Lindsey Graham

Drew Angerer/Afp

„Sviđa mi se strukturni put kojim idemo ovdje. Dok god pomažemo Ukrajini s oružjem koje im treba i ekonomskom potporom, oni će se boriti do posljednjeg čovjeka”, rekao je Graham.

Također, podsjeća norveški politolog Diesen, širi cilj ukrajinskog rata zapadne su sile vidjele u promjeni ruskog režima, nadajući se da će ratni gubici Moskve dovesti do pada predsjednika Vladimira Putina. Tako su izvori u američkoj i britanskoj vladi još u ožujku 2022. potvrdili da je cilj „produžiti sukob i time krvariti Putina”, jer je „jedini kraj igre sada kraj Putinovog režima”.

Čak je i predsjednik SAD-a Joe Biden tada sugerirao da se ide na promjenu režima u Rusiji. „Za ime Božje, ovaj čovjek ne može ostati na vlasti”, rekao je Biden, od čega se Bijela kuća kasnije ogradila.

U tome nije zaostajala ni Britanija. Glasnogovornik tadašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona također je ustvrdio da su „mjere koje uvodimo namijenjene za rušenje Putinovog režima”, a sličnu je nadu u skorašnju Putinovu abdikaciju izrazio i tadašnji britanski ministar oružanih snaga James Heappey: „Putinovi dani kao predsjednika sigurno će biti odbrojeni. Izgubit će vlast i neće moći birati svog nasljednika”, napisao je Heappey u članku za Daily Telegraph.

Račun bez ruskog krčmara

Iako dobar dio građana na Zapadu i danas misli da Amerika pomaže Ukrajinu iz demokratskih ideala, gruba je istina da je idealizam potpuno stran američkoj vanjskoj politici, što je otvoreno naznačio i republikanski vođa u Senatu Mitch McConnell, koji je, kako navodi Diesen, „izričito upozorio protiv miješanja idealizma s tvrdom stvarnošću američkih ciljeva u proxy ratu”:

„Predsjednik Zelenski je inspirativan vođa. Ali najosnovniji razlozi za nastavak pomoći Ukrajini da degradira i porazi ruske napadače su hladni, tvrdi, praktični američki interesi”, rekao je McConnell.

U osnovi, Amerika ukrajinskim ratom želi dovoljno oslabiti Rusiju kako bi se mogla posvetiti presudnom dvoboju s Kinom, što je u ožujku 2023. potvrdio umirovljeni američki general Keith Kellogg:

„Ako možete poraziti strateškog protivnika ne koristeći američke trupe, na vrhuncu ste profesionalnosti”, kazao je Kellogg, objasnivši da korištenjem ukrajinske vojske za borbu protiv Rusije SAD „uklanja strateškog protivnika sa stola”, što mu omogućuje da se fokusira na svog „primarnog protivnika, a to je Kina”.

I bivši glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg također je tvrdio da će vojni poraz Rusije u ukrajinskom ratu „olakšati” SAD-u „da se fokusira na Kinu”:

„Ako Ukrajina pobijedi, onda ćete imati drugu najveću vojsku u Europi, ukrajinsku vojsku, prekaljenu u borbi, na našoj strani, i imat ćemo oslabljenu rusku vojsku”, nadao se Stoltenberg.

Međutim, terenska stvarnost pokazala je da je to bio račun bez ruskog krčmara. Nitko od navedenih zapadnih dužnosnika nije tada postavljao ključno pitanje: a što ako Ukrajina ne pobijedi?

„Potreban je novi narativ o pobjedi, jer NATO-om podržana Ukrajina ne može realno poraziti Rusiju na bojnom polju”, piše profesor Diesen u svojoj analizi, ističući da su se novi „pobjednički narativi” Zapada već počeli pojavljivati.

„Najočitiji (novi narativ) jest tvrditi da Rusija nije uspjela u svom cilju da anektira cijelu Ukrajinu kako bi ponovno stvorila Sovjetski Savez i nakon toga osvojila Europu. Ova obmana omogućila bi NATO-u da proglasi pobjedu u ukrajinskom ratu”, ističe Diesen.

Surova stvarnost

Kao primjer novog narativa norveški politolog citira lanjsku analizu Washington Posta, objavljenu nakon neuspjeha prošloljetne ukrajinske protuofenzive. Iako je taj vojni pokušaj Kijeva završio katastrofom, Washington Post je ustvrdio da je NATO svejedno „trijumfirao”:

„Za Sjedinjene Države i njihove NATO saveznike, ovih 18 mjeseci rata bio je strateški dobitak, uz relativno mali trošak (osim za Ukrajince). Najneobuzdaniji protivnik Zapada je uzdrman. NATO je postao mnogo jači s pridruživanjem Švedske i Finske. Njemačka se odvikla od ovisnosti o ruskoj energiji (...). Svađe unutar NATO-a pune naslovnice, ali općenito, ovo je bilo trijumfalno ljeto za savez”, pisao je utjecajni američki list, iako je ukrajinska vojska u toj neuspješnoj protuofenzivi imala goleme gubitke.

U sličnom tonu je lani u rujnu istupio i britanski vojni analitičar Sean Bell, bivši visoki dužnosnik Kraljevskog ratnog zrakoplovstva i Ministarstva obrane, koji je ustvrdio da je rat značajno degradirao rusku vojsku do točke da ona „više ne predstavlja vjerodostojnu prijetnju Europi”.

„Zapadni cilj ovog sukoba je postignut. Surova stvarnost je da ukrajinski ciljevi više nisu usklađeni s ciljevima njihovih pomagača”, zaključio je Bell.

A Diesen komentira da ta „surova stvarnost” zahtijeva nove medijske napore u tumačenju javnosti kako se sve ovo itekako isplatilo.

„Ukrajinski proxy je iscrpljen, što okončava ovaj proxy rat, osim ako NATO nije spreman ići u rat protiv Rusije. Kako se NATO priprema rezati gubitke, potreban je novi narativ. Uskoro će biti dopušteno pozivati na pregovore kao izraz empatije prema Ukrajincima”, zaključuje norveški politolog

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. studeni 2024 20:42