O smrti se, pa tako i o posljednjim ispraćajima češće priča posljednjih godinu dana – bilo da ostrašćeno komentiramo sprovode na kojima su se kršile epidemiološke mjere o dozvoljenom broju ljudi ili, u privatnim razgovorima, o frustraciji kada se nismo mogli posljednji put oprostiti od nekoga tko nam je bio drag.
No, bolno je onima koji su sahranjivali svoje bližnje u epidemiji - bez kontakta, stiska ruke, "žalovanja" kod kuće, mnogima će od njih i sama ceremonija ostati teška uspomena. Onako "gluha", bez dostojanstva koji pripada tom obredu i emocionalne podrške prijatelja i znanaca, ostaje tek puko ukopavanje u zemlju. Neki su čak znali reći da im je pokojnik otišao "sam kao pas".
Za razliku od naših prostora, u civiliziranijim evropskim sredinama pronašlo se...