Dolaze nam EU izbori, vjerojatno najbitniji u povijesti. Većina medija u gotovo svim europskim zemljama već mjesecima ističe presudnu važnost ovih izbora, jer je, kako kažu, budućnost Europe na kocki. Naime, sprema se veliki trijumf krajnje desnice, a to bi, vele, moglo unazaditi Stari kontinent u svakom pogledu.
U europskim mainstream medijima postoji priličan konsenzus po tom pitanju. Stoga ovaj tekst valja čitati kao osobno „izdvojeno mišljenje” potpisnika ovih redaka, a ne kao redakcijski stav. Jer teze iz prvog pasusa ja podržavam tek polovično.
Apsolutno se slažem da su ovo najvažniji EU izbori dosad, kao i da je budućnost Europe na kocki. Ali ne mislim da je najveći neprijatelj Europe u ovom času krajnja desnica. Baš naprotiv – držim da jedino veliki rezultat krajnje desnice može spasiti Europu od propasti, koja uopće nije daleko.
Naravno, na ovom mjestu posve je legitimno postaviti pitanje jesam li ja normalan. Ili sam sišao s uma i pod stare dane postao desničarska budala?
Rado ću odgovoriti na to pitanje. Nisam postao desničar. Ta radikalna desnica osobno mi je odvratna i duboko je prezirem. Štoviše, prezirem i običnu desnicu (jer smatram da konzervativizam i tradicionalizam sprečavaju razvoj društva), kamoli radikalnu.
Odurni su mi desničarski stavovi o migrantima. Gnušam se njihovih pogleda na etničke i seksualne manjine. Duboko sam ogorčen njihovim prisvajanjem ženskog tijela i pokušajima da ukinu ili ograniče pravo na pobačaj. Gadi mi se njihova retorika o muslimanima. Dobivam ospice od njihovog nacionalizma i klerikalizma.
Nadalje, smiješno mi je njihovo poricanje klimatskih promjena, kao i njihovo negiranje pandemije i posljedično antivakserstvo. Ne dijelim ni njihov skepticizam prema Europskoj uniji, iako bih intimno volio da EU ima drukčiji, više socijalistički karakter.
Ratni koridor ide preko Hrvatske
Svaki čitatelj koji je u životu pročitao više od tri moja teksta vjerojatno je mogao ocijeniti da su moje političke simpatije na potpuno suprotnoj strani političkog spektra, u onom prostoru koji se danas naziva „krajnja ljevica”, iako je taj naziv posve pogrešan – krajnja ljevica je staljinizam, eventualno i maoizam, a takvih partija nema niti je ikada bilo u Europskom parlamentu.
Moji politički ljubimci su one europske partije koje čine antikapitalističku ljevicu, odnosno one koje se zalažu za demokratski socijalizam: Radnička fronta u Hrvatskoj, Levica u Sloveniji, Syriza u Grčkoj, Podemos (Sumar) u Španjolskoj, Die Linke i Savez Sahra Wagenknecht u Njemačkoj, Nepokorena Francuska u Francuskoj, britanska Laburistička stranka dok ju je vodio Jeremy Corbyn... I naravno, sve komunističke i socijalističke partije u Europi koje su ljevije od socijaldemokracije.
Zašto onda smatram da bi građani Europe, ako žele dobro svom kontinentu, trebali ovog puta glasati za krajnju desnicu?
Jedina stavka u kojoj se slažem s europskom radikalnom desnicom – odnosno s većim dijelom te desnice, jer po tom pitanju ni ona nije monolitna – jest skepsa prema NATO-u. U normalnim vremenima to ne bi bilo toliko važno, niti bi me moglo nagnati da javno navijam za takve partije – pogotovo zato što je i krajnja ljevica također protiv NATO-a - ali ovo nisu više normalna vremena.
Ovo su vremena u kojima NATO – odnosno SAD kao „pater familias” tog vojno-političkog saveza – već mjesecima otvoreno gura Europu u rat protiv Rusije. Ovo su vremena u kojima su upravo ovog tjedna u europskom tisku objavljeni planirani koridori za kretanje američke vojske kroz Europu do Ukrajine i ruskih granica.
Jedan od tih koridora ide i preko Hrvatske, što znači da u tom scenariju naša zemlja ne bi ostala pošteđena ratne odmazde, jer Rusi zacijelo ne bi čekali da ti neprijateljski vojni konvoji dođu do njihovih granica, već bi ih nastojali ranije neutralizirati, što dalje od svojih granica. Recimo, dok prolaze Hrvatskom.
Nova klaonica na Istočnom frontu
Čak i da ne bude rata s Rusijom – a sadašnjom europskom politikom taj rat je gotovo nemoguće izbjeći – opća militarizacija Europe nužno će dovesti do porasta izdvajanja državnog novca za naoružanje i općenito vojne svrhe, što znači da će manje novca ostati za socijalu, zdravstvo, školstvo, znanost i sl., a to opet znači da će Europa izgubiti upravo ono što ju je činilo najpoželjnijim kontinentom za život.
Da ne govorimo kako se i sloboda govora i izražavanja – jedna od ključnih tekovina i razloga dosadašnje europske superiornosti nad ostatkom svijeta – opasno sužava i smanjuje, pa se već sada svaki govor o miru u Europi proglašava izdajničkim putinizmom.
U tom kontekstu, privlačnost radikalne desnice leži isključivo u tome što su se glavne europske političke grupacije – smještene od lijevog do desnog centra – bez imalo dugoročnog razmišljanja bespogovorno svrstale u militaristički tabor, koji polako i sistematski priprema europske narode za novu klaonicu na Istočnom frontu, po treći put u 100 godina. A ako računamo i Napoleona, po četvrti put u 200 godina.
Za razliku od tih političkih grupacija, krajnja desnica u Europi (kao ni krajnja ljevica) uglavnom nije sklona ratnom avanturizmu, s iznimkom postfašističke stranke Braća Italije – koju vodi talijanska premijerka Giorgia Meloni - ili poljske stranke Pravo i pravda (PiS). Većina ostalih krajnje desnih europskih partija protive se ratu s Rusijom, što možemo uočiti već i površnim pregledom situacije u najvažnijim europskim zemljama.
Ako kažeš mir, pucam u tebe!
Kao najmilitantniji europski državnik zadnjih mjeseci se ispostavlja francuski liberalno-centristički predsjednik Emmanuel Macron, koji je početkom godine otvorio „Pandorinu kutiju” velikog europskog rata, poručivši kako ne treba isključiti slanje zapadnih trupa u Ukrajinu.
S druge strane, krajnje desna francuska stranka Nacionalno okupljanje (koju vodi Marine Le Pen), kao i krajnje lijeva partija Nepokorena Francuska (koju vodi bivši komunist Jean-Luc Melenchon) izričito se protive tim Macronovim ratnim idejama.
U Njemačkoj su najveći ratni huškači FDP (liberali) i Zeleni - čija je ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock još na početku rata izjavila kako je cilj „uništiti Rusiju” kroz ekonomsko i proxy ratovanje – a zadnjih tjedana pridružuje im se i SPD-ov kancelar Olaf Scholz.
Nasuprot tome, glavni protivnici rata s Rusijom su krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) i dvije partije s krajnje ljevice: Die Linke i Savez Sahra Wagenknecht.
Možemo uzeti i primjer Britanije, iako ta zemlja više nije u Europskoj uniji. Nakon abdiciranja Jeremyja Corbyna s čela Laburističke stranke – čime se ta partija vratila s ljevice na centar - danas obje glavne britanske partije, i laburisti i konzervativci, agitiraju za rat.
Slično stvari stoje i u ostalim europskim zemljama: u čitavoj Europskoj uniji samo dvojica državnika javno govore protiv rata s Rusijom: mađarski desničar Viktor Orban i slovački ljevičar i bivši komunist Robert Fico, koji je zbog tih stavova „fasovao” atentat kojeg je jedva preživio.
Glas čovjeka iz Pakistana
Sve te činjenice ukazuju da je u Europi došlo do radikalnog političkog preokreta: jedini antiratni glasovi čuju se na političkom prostoru koji se formalno naziva radikalnim - lijevo od lijevog centra i desno od desnog centra – dok u stvarnosti radikalni ratni pokliči odzvanjaju takozvanim umjerenim prostorom između lijevog i desnog centra.
Time smo došli do pojma „ekstremnog centra”, naizgled kontradiktorne sintagme koju je još prije desetak godina smislio britansko-pakistanski filozof, pisac i ljevičarski aktivist Tariq Ali. Već sam zadnjih mjeseci pisao o Aliju, ali nije naodmet ponoviti njegovu definiciju „ekstremnog centra”.
„To znači da se partije desnog i lijevog centra, koje apsolutno vladaju Europom, međusobno razlikuju praktično jedva u nekim nebitnim detaljima. Fundamentalno su suglasne da društvo treba biti uređeno po striktnim, tvrdim kapitalističkim pravilima, da sve treba biti privatizirano. Da na zahtjev Amerikanaca čitav ekstremni centar, i lijevi i desni, sudjeluje u ratovima. Takav obrazac društva podržavaju sve glavne partije na Zapadu”, kaže Ali.
I doista, ako analiziramo postojećih sedam zastupničkih klubova u aktualnom sazivu Europskog parlamenta, vidimo da četiri najveća kluba pripadaju „ekstremnom centru”: pučani (kršćanski demokrati), socijaldemokrati, liberali (Renew Europe) i Zeleni. Analiza njihovih programa i društvenih vrijednosti za koje se zalažu pokazuje da među njima nema gotovo nikakvih stvarnih razlika, osim čisto teoretskih.
Treba li reći da se sva četiri kluba – uz rijetke pojedinačne iznimke – zalažu za militarizaciju Europe i ratni stav prema Rusiji?
Od nuklearne zime spasa nema
Izvan tog „ekstremnog centra” nalaze se tri preostala zastupnička kluba: dva nacionalistička na krajnjoj desnici - Europski konzervativci i reformisti (ECR), te još desnija skupina Identitet i demokracija (ID) – i jedan na krajnjoj ljevici: konfederalna skupina Europska ujedinjena ljevica/Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL), koju čine političke stranke mahom socijalističke i komunističke orijentacije.
Jedino su ta tri kluba protiv rata s Rusijom. Dakako, tu se može postaviti logično pitanje: zašto onda ne agitiram za svoje političke ljubimce, odnosno za europsku krajnju ljevicu, ako je i ona protiv rata?
Iz čistog realizma. Nitko u Europi ne bi bio sretniji od mene da nekim slučajem krajnja ljevica demokratskim putem osvoji većinu u Europskom parlamentu, ali to je posve nerealno. Klub GUE/NGL je najslabiji od svih sedam spomenutih klubova – na zadnjim EU izborima iz 2019. dobio je manje od sedam posto glasova i ima tek 41 zastupnika (EU parlament ima 751 zastupničko mjesto), a ankete mu na ovim izborima predviđaju sličan rezultat.
S druge strane, dvije navedene krajnje desne grupacije na tim su prošlim izborima zajedno dobile 20 posto glasova i trenutno imaju ukupno 136 zastupnika, a ankete im na ovim izborima predviđaju veliki uspon.
Prema tome, rado bih apelirao da se glasa za krajnju ljevicu, ali ona nema ni približno toliko šanse da utječe na europsku proratnu politiku, odnosno da tu politiku ukine i pošalje u ropotarnicu povijesti. Zato kažem: ako ne želite rat s Rusijom, začepite nos, opsujte u sebi sve bogove i glasajte za krajnju desnicu. Jer protiv nje se možemo boriti, ako treba i fizički – a trebat će - ali od nuklearne zime spasa nema.
Što kažete, da je to tužno i žalosno? Ama ne da je tužno, nego je beskrajno tužno. Ali takva situacija je posljedica vladavine „ekstremnog centra” koji se pokazuje nedoraslim ovom opasnom trenutku europske povijesti. Ako želite da ta povijest i dalje traje, onda odjebite najveće ekstremiste, a to su ratni huškači koji se kriju ispod centrističke kabanice.