Nada Budisavljević bila je rođena sestra Jovanke Broz, koja je veći dio života bila razdvojena od sestre.
Naime, nakon što su im roditelji mladi umrli, Nada i njihova treća sestra Zora, uglavnom su živjele u internatima, sirotištima i domovima.
Nada je diplomirala engleski i talijanski jezik i svjetsku književnost, a radila je kod Tita kao knjižničarka.
S Jovankom i Titom živjela je u Užičkoj 15 dugi niz godina i za to vrijeme nikad nije govorila o privatnom životu svoje sestre i zeta.
"Pod jedan, to su bile njihove tajne. Pod dva, to je tako bilo da se o stvarima koje se događaju u toj kući ne govori. Mislim da su postojale negdje neke klauzule, neki ugovori, da ako se netko primi u službu kod Tita i Jovanke, o njihovom privatnom životu se ne govori. I potpisuje se takav ugovor. Ja nikad nisam potpisala takav ugovor, niti je to od mene traženo. Ali ja sam toliko dugo bila s njima i toliko uz njih, da sam znala da se o tim stvarima ne priča", ispričala je Nada, piše Žena.rs, prenosi Buka.
Međutim, u knjizi objavljenoj 2015. godine, pod naslovom "Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz", Nada je ipak otkrila neke važne činjenice iz života maršala i njegove supruge.
"Nakon što nas je, poslije rata, Jovanka pronašla u dva sirotišta, Zora i ja smo došle u Beograd i živjele u jednoj sobi u Užičkoj 16. Mi smo znale da Jovanka radi kod Tita i to nam je bila velika čast. Ali mi nismo znale da između njih bilo što postoji. Niti nam je ona ikada pričala o tome. Nije nam pričala je li imala nekog drugog momka. Ona je to čuvala za sebe. Bila je ljepotica, ali nikad se nije razmetala ni sobom niti svojom ljepotom. Ni na kraj pameti joj nije bilo pričati da joj se netko udvara ili tome slično.
‘Tito me prvi pitao što ja o nečemu mislim‘
Ona je Zori i meni jednog dana, 1952. godine, priopćila da će se udati za Tita. Nas dvije smo zanijemile na isti način na koji smo zanijemile kad nam je priopćila da nam je brat umro. To je bilo kao da nam je priopćila da će se udati za svetog Petra. Ili da će se udati za Gospoda Boga. Jer Tito je tada bio ikona za sve nas, pa i za nju.
I ja sam uvijek govorila da se ona udala za svoju ikonu. A za nas je isto tako bio ne živ čovjek - nego pojam. I kad nam je to priopćila, nas dvije ništa nismo rekle. Otišle smo u šetnju. Izašle smo od Topčiderske zvijezde naniže. Te njene riječi Zora i ja smo shvatile kao da ćemo se sada opet morati vratiti u dom. Zacenile smo se od plača.
I Tito nas je poslije toga pozvao. I to nas je pozvao službeno u goste, preko Jovanke. I ona je bila prisutna. Imale smo golemu tremu. A on je u životu imao takav dar da ljude koji su imali tremu pred njim na nevjerojatan način relaksira i da ih nekako oslobodi te treme.
Pod jedan, on se nama obraćao kao odraslim osobama. Ja znam da nam je nudio vino da pijemo. Ja ga gledam, pa tko mi to još nudi? Gledam i ne vjerujem, meni to nikada nitko nije nudio. Onda nas je pitao što mi mislimo o nekim stvarima. Ja sam bila zapanjena jer nikada me nitko nije pitao što ja o bilo čemu mislim. Tito je bio prvi koji me je pitao što mislim. I ubuduće, on me često znao pitati što mislim o nekim stvarima, naravno ne o politici, nego o nečemu što se događalo tu oko nas. Tada nam je pokazao i svoju sobu i svoj kabinet u Užičkoj 15, na prvom katu.
bila posvećena Jovanki, kao ona Titu
Tu smo i jeli, u tom kabinetu. Nismo išli dolje u onu veliku blagovaonicu. Onda nam je rekao da se u našem životu ništa neće promijeniti, da ćemo živjeti isto onako kako smo i do tada živjele, samo da će sada i on brinuti o nama pored Jovanke".
"I tako je to i bilo. Mi smo i dalje živjele u istom stanu, a troškove našeg izdržavanja sad je snosio Tito jer je Jovanka demobilizirana i nije više radila.
Zora i ja se vraćamo iz Užičke 15 potpuno umirene. U našem životu se ništa neće promijeniti. Imamo dojam o njemu da je fin čovjek. Odjednom je Tito od tog idola i te ikone postao jedan fini čovjek, topao, ne bih rekla običan, ali jednostavno drag čovjek.
On je mene baš volio. Bila sam njegov član obitelji. Jer sam stalno tu bila. U početku je volio više Zoru, to se jasno vidjelo, jer je Zora bila njegov tip mlade djevojke, a ja sam bila onako, za po kući.
Ja znam da je on mene volio zbog načina na koji sam bila posvećena Jovanki, kao što je Jovanka bila posvećena njemu. On je jako cijenio tu moju privrženost i tu moju nesebičnu pomoć. On je to u meni cijenio i bilo mu je drago zbog toga.
Tita sam doživljavala kao oca. Zato što smo mi bile suviše mlade kad smo došle. Ja sam u njemu vidjela oca, koga sam rano izgubila, jer je on de facto bio taj koji nas je izdržavao od Jovankine udaje, dok ja nisam primila svoju prvu plaću.
Četvrt vijeka uz Tita i Jovanku
On nas je primio kao Jovankinu djecu otprilike. On nas je tretirao kao odrasle, za divno čudo. I ja sam njega cijeli život doživljavala kao oca. I nikada nisam promijenila odnos prema njemu.
A znam i da je on poslije bio jako ponosan na mene, na to što predajem u školi jezika za oficire. I to je stalno govorio i isticao - kako ja učim njegove oficire engleski jezik.
Odluka da se uda za Tita za Jovanku je bila veoma teška. Ona je imala i nas. I njoj je to bilo opterećenje. A znala je i kakvi su njegovi obiteljski odnosi.
Ali nama nikad nije pričala kako je započela ta ljubav. Ni on ni ona nikada o tome nisu rekli ni riječ. Ja sam dvadeset pet godina bila uz njih. Svakodnevno. Nikada nijedno od njih o tome nije govorilo. Oni su bili ljudi starinskog kova i to je bilo njihovo, o tome se nije pričalo, ja o tome nisam pitala nikada.
Samo sam vidjela da se jako puno vole i da jako puno poštuju jedno drugo i da su jako, jako potrebni jedno drugom.
Kad je prihvatila taj brak, to je bilo riješeno i o tome se nije pričalo. Nije pričala ni o vjenčanju. Znam samo da su kumovi bili Aleksandar Ranković i Ivan Gošnjak.
‘Djeca su mogla naškoditi Titu‘
Mi na vjenčanju nismo bile. To je sve napravljeno u najužem mogućem krugu. To je bilo nešto vrlo intimno, od toga se nije pravio nikakav veliki događaj, nikakvo slavlje, nikakva pompa.
Ona se udala za svoju ikonu i do kraja života za nju nije postojao nitko drugi osim njega. Čak ni u njenim mislima. Ni na koji način.
Ja mislim da se Jovanka nakon udaje ni u čemu nije promijenila. Pedeset druge, pedeset treće godine, mi smo se preselili iz sobe u Užičkoj 16 u stan u Užičkoj 9. To je bio stan koji je Jovanka dobila i koji je poslije vratila kad se Zora udala. Jovanka je smatrala da nije u redu da ja sama budem u tolikom stanu dok drugi ljudi nemaju gdje živjeti. Tako sam ja prešla živjeti s Titom i Jovankom u Užičku 15.
Najvjerojatnije da je njena dobrovoljna odluka bila da nemaju djece. Jer bi to Titu u tom trenutku moglo naškoditi. Kažem, najvjerojatnije, jer ja to ne znam.
Njena žrtva je bila kompletna za njega. Ona se od samog početka stavila njemu u službu kao netko tko je posvećen, kao opatica koja se posveti svojoj religiji. Ona je amortizirala svaki udarac koji je bio namijenjen njemu. I onda je glumila da je puno jača nego što je bila. Djelovala je kao kremen-kamen, kao žena stijena. I to se poslije zloupotrebljavalo", kaže Nada, piše Žena.rs, prenosi Buka.
