U nedjelju će, samo dvadeset mjeseci nakon prošlih izbora, nešto više od šest milijuna građana s pravom glasa u Srbiji ponovno moći na birališta. Bira se novi sastav parlamenta, pokrajinske skupštine u Vojvodini, te novi sastavi vlasti u 65 općina i gradova, a najvažniji su izbori za Grad Beograd.
Među onima koji su ušli u izbornu utrku ima sinova i unuka poznatijih predaka poput Vojislava Mihailovića, unuka četničkog vojvode Draže Mihailovića koji se nalazi na listi Nova demokratska stranka Srbije – Pokret obnove kraljevine Srbije, koalicija NADA, tu je i Marko Milošević, sin Slobodana Miloševića, nekadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije i Srbije, koji je na listi Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivice Dačića, te Aleksandar Šešelj, sin Vojislava Šešelja, vođe Srpske radikalne stranke, inače u Haagu osuđenog ratnog zločinca. Zanimljivo je da njegova stranka u koaliciji za beogradske izbore sa Srpskom naprednom strankom (SNS) Aleksandra Vučića koji je nekada i sam bio među radikalima.
Vučić, inače, nije na listama SNS-a, ali je uključen "sve u šesnaest" u izbornu kampanju premda kao predsjednik Republike time krši Ustav i praktično obmanjuje birače. Liste su nazvane "Aleksandar Vučić – Srbija ne smije stati", odnosno "Aleksandar Vučić – Beograd ne smije stati". Parolu, koja sugerira da će bez Vučića zemlja stati, opozicija tumači upravo suprotno. Po njima, Srbija je upravo s Vučićem zastala u prostoru i vremenu, a ići će naprijed ukoliko se zbaci njegova autoritarna i korumpirana vlast. Međutim, pitanje je koliko su uspjeli u to uvjeriti većinu birača. Pita li ih se, reći će da su s Vučićem osjetili napredak u plaćama, u cestogradnji i investicijama što im i sam preko "zarobljenih" medija svakodnevno poručuje.
Kako znamo, poštenje izbornih procesa u Srbiji vrlo je upitno upravo zbog neslobodnih, odnosno medija pod čizmom stranke na vlasti. Tu je i problem fantomskih birača, naročito u Beogradu, te se ovaj put u izborni proces zbog potencijalne krađe izbora uključila i udruga "Kreni – Promijeni" Save Manojlovića koja je angažirala na tisuće promatrača na biralištima.
Unatoč prilično očekivanim predizbornim savezima stranaka zdesna nalijevo, liste su vrlo šarene i na njima su građanima dobro znane i, kako kažu, politički potrošene osobe. Mnogi su poznati i cijeloj regiji poput bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića ili pak bivšeg veleposlanika u UN-u Vuka Jeremića, Čedomira Jovanovića i još nekih političkih aktera iz doba koje je prethodilo desetogodišnjoj Vučićevoj eri. Birači su, međutim, već na prošlim izborima pokazali da su željni novih lica.
Oporbeni prvaci nadaju se kao nikada do sada da će osvojiti vlast i u finišu kampanje dijele veliki optimizam i nadu u uspjeh, no mnogi dobri poznavatelji odnosa snaga daju im ozbiljne šanse tek u Beogradu. Najjači dio opozicije okupljen je u koaliciju "Srbija bez nasilja" proizišlom iz prosvjeda građana nakon dvaju masovnih ubojstava, koju čine Stranka slobode i pravde, Narodni pokret Srbije, Zeleno-lijevi front, Ne davimo Beograd, Ekološki ustanak – Ćuta, Demokratska stranka, Pokret slobodnih građana, Srbija Centar, Zajedno, Pokret za preokret, Udruženi sindikati Srbije "Sloga" i Novo lice Srbije. Prilično su raznorodni pa se već sada postavlja pitanje hoće li im to biti smetnja za formiranje vlasti.
Ista koalicija u utrci je i za mandate u parlamentu. Nositelj liste za glavni grad je Dobrica Veselinović, nekadašnji aktivist udruge Ne da(vi)mo Beograd, a kasnije stranke Moramo koja je pandan hrvatskoj Platformi Možemo!. Na listi za parlament nositelj liste je njegov kolega Radović, dok su istaknuti vođe Marinika Tepić i Miroslav Aleksić, no poznato je kako je glavni igrača zapravo Dragan Đilas, poduzetnik i nekadašnji gradonačelnik Beograda, vođa Stranke slobode i pravde. Tu je i Zdravko Ponoš, koji je bio kandidat na prošlim predsjedničkim izborima i osvojio 18 posto glasova, inače bivši pripadnik Vojske Srbije rođen u Kninu i školovan u Hrvatskoj.
Nešto ideološki čvršća je desna koalicija stranaka Dveri, koju vodi Boško Obradović, i Zavetnici, čija čelnica je Milica Đurđević Stamenkovski, koje imaju ozbiljne šanse za ulazak i u Narodnu i Skupštinu Beograda. Obje stranke zalažu se za ostanak Kosova u granicama Srbije, protiv su ulaska zemlje u Europsku uniju i NATO, protiv uvođenja sankcija Rusiji. Zanimljivo je da je među većinom stranaka izjašnjavanje po tom pitanju gotovo identično ili se, pak, odgovori izbjegavaju.
Općenito, u kampanji su većinom zaobiđena ta najvažnija pitanja za budućnost zemlje. Jedino su se ljudi okupljeni u koaliciji Srbija na zapadu, a među njima su bivši sportski komentator Milojko Pantić i književnik Svetislav Basara, jasno izjasnili za trenutni ulazak Srbije u NATO i ubrzano ispunjavanje kriterija za EU, za uvođenje su sankcija Rusiji i pomoć Ukrajini, te za normalizaciju i prijateljske odnose s Kosovom, za priznanje genocida u Srebrenici i odlučnu deklerikalizaciju države. S obzirom na ono što pokazuju rezultati istraživanja javnog mnijenja, predviđa im se minimum glasova.
Moglo bi se dogoditi da više glasova osvoji Ruska stranka koja se zalaže za ulazak Srbije u Euroazijsku ekonomsku uniju i za punopravno članstvo Srbije u Organizaciju ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB) koju su 1992. osnovale pojedine bivše sovjetske države, među kojima Rusija i Bjelorusija.
U ostatku opozicije ima još dosta politički nejasnih skupina, poput stranke koju je osnovao dr. Branimir Nestorović, pedijatar, pulmolog i alergolog, bivši član kriznog stožera u borbi protiv COVID-a koji se prometnuo u negatora bolesti i širitelja kvaziznanstvenih teza, ili pak liste grupe građana "Ćale, ovo je za tebe" koju predvodi Petar Đurić, sportski trener i instruktor ekstremnih sportova.
Sve u svemu, buduću Vladu Srbije ponovno će sastavljati Srpska napredna stranka, koju inače vodi Miloš Vučević, ministar obrane i bivši gradonačelnik Novog Sada, s tim što je jasno da je stvarni šef Aleksandar Vučić. SNS uvijek može računati s Dačićevim SPS-om i manjincima. To, dakle, znači da republički izbori neće donijeti većih iznenađenja. U Beogradu se, međutim, očekuje slavlje.