Još od devedesetih kao teolog sudjelovao sam na puno konferencija i okruglih stolova na temu hrvatskog i srpskog pomirenja. Kada bih progovorio da je pomirenje kao veoma zahtjevan, ne samo politički, već, iz pozicije žrtve, i psihološki i etički čin, da se u temelju toga procesa mora jasno definirati tko je bio agresor, a tko je bio napadnut; nakon toga salonski, lukrativni mirotvorci iz nevladinih udruga mlatnuli bi me s dva "argumenta".
Prvi je njemačko-francuski primjer nakon 2. svjetskog rata. Krasan argument, no pomirenje je bilo učinkovito i brzo baš zato što se znalo tko je bio agresor, a tko napadnut, tko je bio zločinac, a tko žrtva. Nijemci su se potom ispričali, Francuzi oprostili i krenulo se od prošlosti prema budućnosti. U slučaju hrvatsko-srpskog...