Na samom početku devedesetih, kad nas je ogrijalo sunce slobode, narodnog veselja i općeg prosperiteta, golema većina dotadašnjih članova Saveza komunista požurila je objasniti kako oni nikada nisu bili vjernici poraženog režima, jer im je u dubini duše bio odvratan taj surovi poredak koji je nijekao Boga pojedinačno i Hrvate općenito. Ušli su u partiju ne iz ljubavi, nego iz nužde, jer ako nisi bio član, mogao si se pozdraviti ne samo s karijerom, nego i s pristojnim životom.
HDZ-ovi obožavatelji
To je zvučalo dobro, čak jako dobro, kad su se ispovijedali pred Amerikancima koji su živjeli u dubokom uvjerenju kako je Hrvatska donedavno bila dijelom Čehoslavije ili Jugoslovačke. No, nama domaćima bilo je kudikamo teže prodati šuplju priču o velikoj nuždi radi...