Desničari obrazovani na elitnim sveučilištima, koji stanuju u dvorcima, jedu sendviče s krastavcima u kruhu bez kore, piju čaj aromatiziran bergamotom, recitiraju poeziju Wordswortha i Colerdigea, slušaju gudačke kvartete, uzgajaju punokrvne arapske konje i opuštaju se lovom na lisice, vjerojatno ne postoje više ni u Engleskoj.
Suvremena desnica nije zaokupljena težnjom da konzervira stari, dobri svijet tradicionalnih vrijednosti kojima prijete frivolne novotarije, ona se ne trudi sačuvati trenutačni poredak, ni politički ni vrijednosni, nego nametnuti novi, kakav nikad nije ni postojao. Utoliko je potpuno promašeno desničare novog doba trpati u ladicu konzervativizma.
Tako stoje stvari svugdje u svijetu, čak i u zemljama čije dugovječne desne stranke baštine bogatu tradiciju otpora svemu drukčijem i novom. Kod nas, kao što znamo, sve uvijek ispadne nekako provincijalnije, seljačkije, bez šlifa...