Izvješće Zaklade ‘Robert Schuman’ sadrži i članak potpredsjednice Kluba zastupnika EPP-a i Odbora za vanjske poslove Željane Zovko o preventivnoj diplomaciji, gdje ističe kako ono što se događa, primjerice, u Sahelu može imati posljedice na EU jer teror i nasilje tjeraju ljude na migracije
U filmu “Pod suncem Toskane” jedan od protagonista govori o želji stanovnika da njihov gradić bude povezan željeznicom s udaljenim gradom. Premda su svi pretpostavljali da je ta ideja tek puka želja, ipak su skupili dovoljno hrabrosti i ludosti da se bace na posao izgradnje željeznice. Nakon napornog rada i završetka pruge, u jednom trenutku stiže vlak.
Deset godina nakon uspostave Europske službe za vanjsko djelovanje još uvijek traju rasprave o nedostatku jedinstvenoga glasa o vanjskoj politici EU-a i globalnoj ulozi Europske unije. Politički čelnici još uvijek nisu pronašli vizionarski pristup da počnu graditi onu željeznicu iz filma kako bi spriječili sukobe, kako bi se potpuno uskladili i djelovali kao čuvari tragedija s kojima se suočavamo u ovom nestabilnom svijetu.
Globalni se poredak mijenja velikom brzinom. Nove nadolazeće sile sukobljavaju se s tradicionalnim igračima. Nove tehnologije i daljnja globalizacija dovode do povećanja međunarodne konkurencije. Zajedno s klimatskim promjenama, sigurnošću hrane i migracijama, ovo su samo neki čimbenici koji su doveli do sve većih napetosti i sukoba diljem svijeta, koji također predstavljaju izazov za EU. S ruskom agresijom na Ukrajinu, rat na istočnoj granici bloka izravno ugrožava sigurnost cijelog europskog kontinenta. Ako Europska unija želi održati svoju gospodarsku i diplomatsku snagu na globalnoj razini, mora preispitati svoju vanjsku politiku i ulagati više u sprječavanje ovih izazova.
Kao zastupnica u Europskom parlamentu, imenovana sam izvjestiteljicom za izvješće o ulozi preventivne diplomacije u rješavanju zamrznutih sukoba širom svijeta. U ovoj ću ulozi izraditi niz preporuka o tome kako EU može poboljšati svoje preventivne radnje. Kako bismo mogli dati konstruktivan doprinos, važno je osvrnuti se na to kako se Europska unija nosila sa sukobima u prošlosti.
Europski čelnici godinama raspravljaju o preventivnoj diplomaciji EU-a. Ugovor iz Lisabona navodi da je politika EU-a usmjerena na “očuvanje mira, sprječavanje sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti”. Globalna strategija EU-a (2016.) predstavlja detaljan pregled načela koja stoje iza preventivnih politika EU-a. S nedavno usvojenim Strateškim kompasom, čelnici europskih država članica prepoznaju da blok treba udvostručiti svoje napore u provedbi integriranog pristupa sigurnosti, sukobima i krizama. Unatoč ovim razmišljanjima, nedavni događaji pokazali su da trenutne preventivne mjere često nisu ni blizu dovoljne.
U ožujku 2022. godine Europska unija odlučila je obustaviti misiju borbene obuke u Maliju, koja je osnovana 2013. godine i u okviru koje je obučeno više od 18.000 Malijaca. Ubrzo nakon toga, službeno je ukinuta i francuska antiteroristička misija u Sahelu “Barkhane”, a francuska misija specijalnih snaga EU-a u Maliju “Takuba” prestala je s radom. Kraj ove vojne potpore uzrokovan je posljedicama dvaju državnih udara u Maliju, nakon kojih je efektivna kontrola zemlje ostala u rukama vojne hunte.
Zamjenjiva potpora EU-a
Unatoč desetljeću vojne i diplomatske potpore, G5-Sahel (Burkina Faso, Čad, Mali, Mauritanija i Niger) nije se mogao nositi sa sve većim dosegom džihadističkih organizacija i kontinuiranim napadima na vojne i civilne ciljeve. Pogoršanje situacije u Maliju dovelo je do nezadovoljstva europskim naporima i, u kombinaciji s priljevom strateških protueuropskih dezinformacija, potaknulo de facto čelnike na traženje drugih rješenja s ciljem osiguravanja sigurnosti u zemlji, a koja su pronašli u ruskoj paravojnoj organizaciji “Wagnerova grupa”. Ova organizacija s izravnim vezama s Kremljem povećava svoju prisutnost diljem afričkog kontinenta i angažirana je u drugim sukobima poput Mozambika, Srednjoafričke Republike i Libije. Suspenzija europske misije i malijskog stožera za suradnju s ruskim plaćenicima neuspjeh je preventivne diplomacije EU-a u Africi. Gledajući uzroke ovakvog razvoja događaja, kritičari se pozivaju na nedostatak financija i općeg interesa od strane europskih država članica za angažman u Sahelu.
Međutim, važno je napomenuti da je unutarnja sigurnost EU-a povezana sa sigurnošću u inozemstvu i da bi se preventivna diplomacija trebala odvijati unutar i izvan europskih granica. Ono što se događa u Sahelu može imati posljedice na EU. Teror i nasilje tjeraju ljude na kretanje. Pogledajmo brojne izbjeglice iz ratnih zona koji traže sigurnija mjesta za život. Uz sve goru sigurnosnu situaciju u Sahelu, ljudi diljem Sjeverne Afrike odlučit će se na traženje bolje budućnosti u drugim regijama, uključujući Europu. Budući da migracije u Uniji dosežu iste razine kao tijekom krize 2015. godine, i bez potrebne reforme europskog zakonodavstva o azilu i migracijama, dodatni tokovi migranata vjerojatno će dovesti do povećanja političke nestabilnosti.
Američka odluka da povuče svoje snage iz Afganistana prisilila je međunarodnu zajednicu, uključujući i Europsku uniju, da slijedi njihov primjer. Europska unija već dvadeset godina pokazuje solidarnost sa SAD-om i pridonosi pomoći u izgradnji države i demokraciji u Afganistanu. Nažalost, napredak je bio spor i nije spriječio talibane da brzo preuzmu zemlju, čak i dok je kaotična evakuacija još bila u tijeku.
U ožujku 2022. godine sudjelovala sam u parlamentarnoj misiji u Tadžikistanu. S vlastima smo razgovarali o tome kako se nose s golemim priljevom afganistanskih izbjeglica, te kako se zbog krize s hranom 14 milijuna ljudi suočava sa smrću zbog gladi. Ovakav razvoj događaja dovodi u pitanje učinkovitost napora međunarodne zajednice u posljednja dva desetljeća. Shvatili smo da je između država članica EU-a nedostajalo koordinacije i međusobnog pristupa. Često su radile paralelno u različitim regijama Afganistana umjesto da udruže svoje sposobnosti.
Lekcija iz Afganistana
Iz angažmana EU-a u Afganistanu može se naučiti još jedna lekcija, a to je da se međunarodna zajednica previše usredotočila na izgradnju centralizirane demokracije, dok je manje pozornosti pridavala razvoju ruralnih područja. Važno je da sva međunarodna pomoć u izgradnji države bude prilagođena kulturnom i lokalnom kontekstu zemlje u kojoj će se provoditi i treba je redovito ažurirati. Viola Fee Dreikhausen to opisuje u svojoj ISS analizi “Angažman EU-a u Afganistanu” na sljedeći način:
Ključno je da međunarodni akteri razumiju kulturni, povijesni i politički kontekst teritorija na kojima su angažirani, kao premisu za razvoj zajedničkih strateških odgovora. Potrebna je rigorozna, detaljna i stalna politička analiza, kako bi se međunarodni odgovori prilagodili promjenjivoj stvarnosti na terenu. U tu svrhu, međunarodni akteri moraju dati prioritet informacijskim sustavima koji su dizajnirani da identificiraju i izazovu prevladavajuće pretpostavke i hvataju negativne signale. Kako bi ti sustavi bili učinkoviti, EU bi trebala razmotriti uvođenje različitih revizija politika u redovitim, operativno smislenim intervalima.
Europska unija je i u nekim drugim slučajevima zanemarivala kulturni, povijesni i društveni kontekst zemlje dok je pružala potporu u izgradnju države, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini.
Daytonsko-pariški mirovni sporazum, koji je postavio temelje za mirno funkcioniranje države, priznaje tri konstitutivna naroda (Hrvate, Srbe i Bošnjake) u BiH i regulira njihova prava i zastupljenost, uključujući i državno Predsjedništvo. Tijekom godina došlo je do izmjena Izbornog zakona kojima se odstupilo od načela Daytona i obespravila većinska hrvatska zajednica, ali i manjinske zajednice. Zakonske izmjene omogućile su drugim zajednicama, uglavnom bošnjačkoj, da biraju svoje predstavnike, čime je potkopano sudjelovanje Hrvata i drugih s njima povezanih u zajedničkoj vlasti. Ovaj gubitak ravnopravne zastupljenosti zbog intervencija u Izbornom zakonu od strane visokih predstavnika tijekom godina sveo je Hrvate i većinu manjina na građane drugog reda u zemlji. Čak i ona mjesta rezervirana za manjine, poput židovske i romske populacije, popunjavaju se bošnjačkim predstavnicima, što je zloporaba odredbe o ravnopravnoj zastupljenosti.
Nedavno je došlo do pomaka, ali ne zahvaljujući posredničkim naporima EU-a, nego intervenciji visokog predstavnika Schmidta, koji je pokazao razumijevanje za nepovoljan položaj treće konstitutivne zajednice, te je nakon izbora u listopadu 2022. odlučio iskoristiti svoje bonske ovlasti i nametnuti promjene koje tek djelomično ispravljaju navedene nejednakosti. Sjedinjene Države, koje su odigrale ključnu ulogu u izradi Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, pozdravile su intervenciju. Osim toga, Ujedinjeno Kraljevstvo, možda zbog svog uvažavanja sporazuma Velikog petka, također je iskazalo potporu za mirovni sporazum i pohvalilo Schmidtovu odluku. Europska je unija, međutim, zbog svojih unutarnjih neslaganja oklijevala u izražavanju potpore.
Od strateškog suvereniteta do preventivne diplomacije
Tijekom posljednjih desetljeća Europska unija se oslanjala na strateške ovisnosti u osjetljivim pitanjima kao što su sigurnost i energija. Povijesno gledano, sigurnost EU-a očuvana je suradnjom s NATO-om i transatlantskim saveznicima EU-a. Zemlje članice EU-a donedavno su se za svoju energiju uvelike oslanjale na uvoz ruskih resursa. To se dramatično promijenilo od ruske invazije na Ukrajinu i sankcija EU-a protiv ovih zločina koji su doveli do potrage za diverzifikacijom energije. Što se tiče sigurnosnih pitanja, čelnici EU-a traže više strateške suverenosti i manje ovisnosti. Ova je perspektiva dobila na snazi kada je Trumpova administracija počela otvoreno dovoditi u pitanje svoju suradnju s međunarodnim partnerima. Povećana strateška autonomija pozitivno će utjecati na sposobnost EU-a u smislu preventivne diplomacije. Dobivanjem snage i samodostatnosti EU će povećati svoj položaj i geopolitičku moć u sprječavanju sukoba.
Međutim, rat u Ukrajini pokazao je da se EU s akutnim velikim sigurnosnim prijetnjama još uvijek može nositi samo uz pomoć SAD-a. Države članice EU-a priznaju nužnost jačanja svoje vanjske politike, ali ne uspijevaju uskladiti napore koje ulažu. Izrađuju se alati i platforme, ali im nedostaje cilj. Stalna strukturirana suradnja (PESCO) inicijativa je koja potiče države članice da udruže snage u obrambenoj nabavi i zajedničkoj vojnoj mobilnosti. Nažalost, trenutni angažman i koherentnost između projekata koji su u tijeku ne pokriva puni potencijal inicijative. Umjesto zajedničke podjele tereta i troškova za unapređenje obrambenih kapaciteta, države članice još uvijek radije pojedinačno ulažu i održavaju paralelne obrambene strukture.
Udružene snage
Ovaj nedostatak kohezije i harmonizacije pokazuje da Unija nema dovoljno hrabrosti za poduzimanje radnji kao EU, što ograničava njezinu unutarnju motivaciju da bude protagonist stvaranja mira ili posredovanja diljem svijeta. Dok je EU najveći sponzor Ujedinjenih naroda, s obzirom na to da pokriva 30% troškova organizacije i 33% troškova UN-ovih mirovnih misija, nedostaje mu strast za preuzimanje vodstva na terenu.
Ipak, nedavni posrednički napori EU-a između Armenije i Azerbajdžana mogli bi biti izvor nadahnuća za buduće angažmane u sprječavanju i rješavanju sukoba. Gradeći povjerenje između dviju zemalja i njihovih čelnika, EU je uspio biti pošten posrednik, pružajući potrebnu platformu za rad na poboljšanju bilateralnih odnosa i postavljajući temelje za miran sporazum od koristi cijeloj regiji. Međutim, s blokadom koridora Lachin, koji povezuje Armeniju s Nagorno-Karabahom, napetosti između dviju zemalja mogle bi eskalirati. Blokada sprječava opskrbu stanovništva Nagorno-Karabaha hranom, medicinskim i drugim osnovnim dobrima i može imati humanitarne posljedice. Kao izvjestiteljica za Azerbajdžan u Europskom parlamentu, pozvala sam institucije EU-a da povećaju svoju uključenost u posredovanje i preventivnu diplomaciju kako bi pomogle u rješavanju trenutne krize.
