StoryEditorOCM
HrvatskaKUSONJE, BROJ 55

U rujnu 1991. Ante je u pokolju izgubio 18 prijatelja, sada nam o svemu priča: Kuma se srušila kad sam je nazvao ‘mrtav‘

Piše BORNA MARINIĆ
22. rujna 2024. - 18:59

Iako se na prvi pogled čini da je priča o pogibiji 20 hrvatskih branitelja u selu Kusonje kraj Pakraca 8. i 9. rujna 1991. već ispričana, a prema njoj je snimljen i popularan igrani film "Broj 55", ustvari se i dalje radi o događaju oko kojeg mnoge stvari nisu razjašnjene. Jedno od rijetkih izvješća o tim zbivanjima napisao je zapovjednik Policijske stanice Pakrac Josip Grubišić. On opisuje bitan segment bitke iz ranih jutarnjih sati 9. rujna:

"U 04.30 sati telefonski sam nazvan sa igrališta na Uljaniku. Jedan glas javio je da su se trojica izvukli i da čekaju pomoć pošto je jedan ranjen. Pomoć je poslana i stvarno su bila trojica naših koji su se izvukli uz pomoć mraka i vatre. Iz razgovora s njima doznali smo da oni nisu bili daleko od ostalih, ali su imali više hrabrosti i sigurno su se izvukli."

Danas donosimo priču upravo jednog od te trojice – Ante Bilića, pripadnika "A" satnije 105. bjelovarske brigade, koji je u toj bici izgubio 18 suboraca, 18 prijatelja, 18 heroja.

"Došla je nekakva zapovijed u Teritorijalnu obranu da se osniva Zbor narodne garde i sredinom srpnja 1991. smo se okupili i shvatili da se više-manje svi poznajemo jer smo prije rata izlazili na ista mjesta. Oformljena su dva voda, jedan je bio u Šandrovcu, a drugi u Maglenči, dakle oba u okolici Bjelovara."

image

PRIVATNA ARHIVA ANTE BILIĆA

Tijekom ljeta 1991. pripadnici "A" satnije, dragovoljci, prolazili su ubrzanu obuku, a nije prošlo puno slijedili su i prvi ratni zadaci. Dio satnije u kolovozu je bio raspoređen na područje nekadašnje općine Podravska Slatina, a početkom rujna 1991. "A" satnija odlazi u Pakrac gdje je smještena na samu prvu crtu u "Vladikin dvor" čega se dobro sjeća Ante Bilić:

"Stigli smo 2. rujna 1991. godine, samo dan nakon što je u Donjem Daruvaru poginuo naš prijatelj, prvi poginuli Bjelovarčanin u ratu – Tihomir Vrdoljak, čovjek s kojim sam odrastao i išao u školu. Bili smo nabrijani i bili smo bili na prvoj crti, odmah ispod dijela grada koji se zove Kalvarija, a koji je bio pod kontrolom Srba. Iza nas je u zgradi općine bila policija."

‘Nama tu nešto nije štimalo‘

Satnija je dobila zadaću pomoći braniteljima Pakraca, osiguravati objekte i komunikacije u gradu i prigradskim naseljima te štititi grad od napada iz smjera sjeveroistoka s brda Kalvarija. Pritom su išli i u izviđanja neprijateljskih položaja koristeći improvizirano borbeno oklopno vozilo:

"Mislim da je to bio 5. rujna kada smo krenuli na izviđanje navodno prema Kusonjama, a ustvari smo završili pred Omanovcem. Vozilo se, oklopljeno željezom, nije moglo kretati brzo. Vodič nam je bio jedan civil i kada smo ga upitali koliko još imamo do barikade na početku sela rekao je da je ona odmah iza zavoja. Tada smo odlučili stati i izaći iz vozila da ne naiđemo baš direktno na barikadu. Išli smo sigurno kilometar-dva pješice nekakvim vijugavim šumskim putevima. Napokon kada smo stigli do barikade na njoj nije bilo nikoga, a barikadu je pokojni Dubravko Štefulinac pogodio s dvije rakete iz RPG-a (op. a. protuoklopno oružje). Nama tu nešto nije štimalo i odlučili smo se povući što je dobro ispalo jer smo kasnije saznali da su nas htjeli opkoliti."

Dva dana kasnije, 7. rujna, donesena je odluka da se opet ode u izviđanje, ovaj puta zaista u Kusonje. Ante Bilić u tom izviđanju nije bio, no kolege su mu prenijele informaciju da su ušli navečer u selo i prošli kroz njega te je ispalo sve u redu. Dogovoreno je da se ujutro krene u novu akciju. U nju su mogli ići samo oni koji su imali automatsko oružje, a među njima nije bio Ante Bilić koji je dužio stari karabin M-48 i 14 metaka. Njegovi su kolege tog jutra dočekani u zasjedi, a oklopno vozilo kojim su ušli u selo uništeno je. Ubrzo počinje akcija pokušaja njihovog spašavanja:

image

PRIVATNA ARHIVA ANTE BILIĆA

"Ulaskom u Kusonje dočekala nas je kanonada. Iskakali smo iz kombija koji je nedugo potom pogođen raketom. Pored mene je iskočio Ivan Palić kojem je mina odnijela pola glave. Raštrkali smo se po selu, neki su bili s lijeve strane ceste, a neki s desne. Oni koji su bili desno bilo im je lakše za povlačiti se jer su imali šumoviti dio koji ide prema brdu, dok smo mi lijevo bili u nizinskom dijelu kojim se ide prema rijeci Pakri. Ondje sam se zatekao s Ivan Klemićem zvanim Patak. Sklonili smo se iza jedne kuće kada je po njoj otvorio rafalnu paljbu i to iz smjera iz kojeg smo došli."

U kratkoj analizi dvojica gardista shvaćaju da su u okruženju. Kroz dvorište se provlače do druge kuće u kojoj su zatekli dvije starije žene.

"Pitali smo ih čije su? Odgovorile su "naše, sinko" no kada smo izlazili van shvatili smo da ipak nisu "naše" jer je na zidu visio kalendar svetog Save. Krenuli smo prema van, a jedna od njih je krenula vaditi pušku "PAP-ovku" ispod madraca. Istrčali smo van i krenuli naprijed prema dečkima koji su upali u zasjedu. Pucalo se cijelo vrijeme i u toj vatri Klemić i ja smo se razdvojili."

Napredujući prema uništenom oklopnom vozilu Ante Bilić naišao je na kolege Stipu Đivića i Vitomira Gelu. Njih trojica stigli su najbliže što su mogli mjestu zasjede.

"Bili smo tri kuće udaljeni od uništenog vozila oko kojeg su bila mrtva tijela. Nije bilo nikakvih signala i definitivno nismo mogli ništa napraviti jer su pucali što s brda, što s krovova. Oni su bili u potkrovljima i vidjeli smo da su među crjepovima napravili puškarnice iz kojih otvaraju vatru prema nama."

Metak je ostao u kacigi

Shvativši da neće moći pomoći kolegama, trojica gardista tražila su kakav takav zaklon u kojem bi mogli sačekati dodatne snage. U jednom voćnjaku neprijatelj ih je otkrio i pogodio Stipu Đivića u glavu. Srećom šljem koji je nosio spasio mu je život.

"On je stalno govorio ‘šljem glavu čuva‘ i tog dana mu je stvarno sačuvao glavu. Metak je ostao u šljemu, ali ga je i probio. Zaparao je Stipi kožu i počela mu je iz glave curiti krv. Donijeli smo odluku da pokušamo ući u prvu kuću. Zaletio sam se u vrata i izbio sam ih sa štokom iz zida. Ne znam ni danas kako sam to uspio jer sam imao svega 70-ak kilograma. Ušli smo u kuću i zatekli sat na navijanje koji je stajao. Po tome smo zaključili da u kući nitko nije boravio barem jedan dan. Na peći je bio lonac u kojem je netko kuhao čarape. Kako smo bili žedni, a u kući nismo našli pitke vode na kraju smo i popili malo te vode iz lonca."

Vani se vodila žestoka bitka, hrvatske snage pokušavale su doći u pomoć opkoljenim braniteljima, a u Kusonje su stigla i pojačanja pobunjenim Srbima iz Bučja i okolnih sela. Trojac u kući zaključio je da im je najpametnije čekati mrak. Minirali su kištru koju su škrinju koju su stavili na ulaz kuće i pritajili se.

image

PRIVATNA ARHIVA ANTE BILIĆA

"Prozoru kuće koji gleda prema Pakracu približili smo krevet spremni na iskakanje. Prije toga uzeli smo pepeo iz peći, pomiješali vodom i time se namazali da ne budemo vidljivi u mraku. Osim toga skinuli smo sve svjetlucave stvari s pušaka koje bi nas mogle otkriti. Kad je pao mrak otvorili smo prozor i poiskakali van. Preskočili smo žičanu ogradu i zavukli se u kukuruze. Međutim tog trena četnici su se krenuli spuštati u selo. Čuli smo kako u jednom trenutku netko psuje majku i viče "Bili su mi u kući!" Tu su oni počeli nas tražiti i počela je pucačina. Išli su kroz kukuruze i pucali napamet. Mi smo se šuljali puzajući i kretali prema Pakri. Cijelo vrijeme smo ih čuli oko nas kako nas traže, a u jednom trenutku bili su stvarno blizu. Prošli su od nas 5 do 10 metara, ali nas nisu otkrili."

Kada su se domogli Pakre nadajući se da će njezinim koritom sakriveni se spustiti prema Pakracu uočili su neprijateljske bunkere iz kojih su se vojnici dozivali. Odlučili su se vratiti prema kućama i kroz selo proći prema Pakracu. U jednom trenutku naišli su i na mine koje, srećom, nisu bile vješto postavljene pa se nisu aktivirale. Na koncu su u ranim jutarnjim satima stigli do igrališta Uroševac na ulazu u grad gdje su se sklonili u jedan lokal.

"Cijelu noć smo se izvlačili, a oni su oko nas vikali i tražili nas. Kada smo došli do igrališta već je svitala zora. Ušli smo u prostorije kluba u sklopu kojih je bio i kafić. Đivić je izišao van vidjevši naše policajce no kada im je počeo mahati oni su na njega otvorili vatru ne znajući da smo to mi. Našli smo se između dvije vatre. S jedne strane imamo naše policajce kojima ne znamo kako signalizirati da smo to mi, a s druge strane igrališta četnike koji su cijelu noć išli za nama."

Ante Bilić uočio je narančasti Iskrin telefon iz kojeg je dopirao zvuk "tu-tu" koji je davao nadu da bi im upravo on mogao biti slamka spasa.

"Nazvao sam 92 i dobio sam policiju. Objasnio sam tko smo, što smo i gdje smo te da nam pošalju pomoć. Čovjek je odgovorio da nema problema i da će poslati nekog po nas. Nakon 10 minuta u kojima nitko nije stigao, a četnike vidimo da su na kraju igrališta s RPG-om i da ako shvate gdje smo da smo gotovi. Zovem opet 92 da bi se me se policajac riješio riječima "daj čedo ne zezaj, mi znamo da su naši dečki upali u zasjedu", nešto u tom stilu. Kasnije sam saznao da sam dobivao policiju u Daruvaru, a ne u Pakracu. Mozak mi je radio 300 na sat i sjetio sam se da je moj kum Davor Mamić ostao u Bjelovaru i nije išao s nama jer je bio sprovod bratiću Tihomiru Vrdoljaku.

Kumi se javio ‘mrtvac‘

Nazvao sam ga međutim javila se njegova mama. Rekao sam joj "Kuma, bok Ante je" i odjednom muk. Kasnije sam saznao da se kuma srušila jer im je javljeno da sam ja poginuo.

Međutim javio mi se Davor i počeo me ispitivati pitanja poput "Tko je konobarica u Pandi?" To je bio kafić u koji smo zalazili skupa. U nevjerici sam mu rekao "Upali smo u zasjedu, ima mrtvih, ne znam hoćemo li se mi izvući, šalji nam hitno pomoć". Tek kada sam mu odgovorio na pitanje rekao mi je da je javljeno u Bjelovar da smo svi poginuli. On je nakon razgovora nazvao policijsku stanicu u Pakracu i u roku od 10 minuta je došao policijsko borbeno oklopno vozilo po nas i izvuklo nas. Tako smo se nas trojica spasila."

Tijekom 8. i 9. rujna u bitci za Kusonje poginulo je 18 pripadnika bjelovarske "A" satnije te dvojica pripadnika MUP-a odnosno jedinice "Mosor. Potraga za njima bila je duga, a nada njihovih najmilijih da su ipak preživjeli nestala je kada su u siječnju 1992. njihova tijela ekshumirana iz masovne grobnice Rakov Potok koja se nalazila na okupiranom području. Ipak posredstvom Europske zajednice omogućena je ekshumacija i prijenos njihovih posmrtnih ostataka. Svemu tome svjedočio je Ante Bilić:

"Oružje smo ostavili na mostu kod Pakre i došli do tog mjesta na kojem su nas, dok smo radili ekshumaciju, gledali "Beli orlovi". Ja sam u životu prošao svakakvih situacija, radio na očevidima raznesenih tijela, vadili smo ljude iz bunara, ali samo taj miris, s te ekshumacije mi je ostao upečaćen. Leševi mojih suboraca bili su pokopani sa strvinama i taj miris se miješao s mirisom crnogorične šume. Nisam ga nikad zaboravio. Posebno pamtim kada smo pronašli tijelo Petra Grubeše. Na ruci je imao svoj sat koji je radio ispod zemlje tih 4-5 mjeseci. Kada smo ga izvadili nakon pet minuta prestao je raditi."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. studeni 2024 23:33