StoryEditor
Hrvatskada je bilo pameti...

Siniša Vuković: Ušato U i urlato ZDS, nažalost, postali su sastavnicama naše stvarnosti i, bojim se, prekasno je danas ispravljati propuštene greške

Piše Siniša Vuković
3. lipnja 2020. - 14:02
Ante Pavelić u “probranom” društvu najvećih zlotvora što ih je iznjedrio rod na dvije noge. S đavlom došlo - s đavlom i otišlo. I Pavelić i njegova NDHTopfoto/Topfoto/Profimedia

Nadnevak 10. travnja u hrvatskoj povijesti i kulturi, pa i povijesti kulture i njezinoj kulturnoj povijesti, predstavlja jedan među najvažnijim orijentirima i kulture i politike: pa i kulturne politike i političke kulture…

Ili bi to tako, barem, imalo biti… Desetog dana travnja rođena je važna hrvatska tvorevina, i politička i kulturološka, začeta od Ante P. i podana puku na nedugo trajanje kad je u pitanju pogled s osmatračnice sub specie aeternitatis. Desetog dana travnja 1922. godine nerealizirani fratar Ante P. postao je otac jedne djevojčice što će u narednim desetljećima prometnuti se u najveću poetesu s ovih prostora i njemu pripadajućih razmrvljenih, međusobno razumljivih jezika: u toliko veliku poetesu, da će ju njezini politički stavovi stajati neučlanjenja u HAZU, na sramotu, jasno, samo nje, Akademije, a ne same nje, poetese…

Ispričavam se svima koje sam nehoteć možda razočarao, ali meni je ovdje bilo do Ante Paruna i njegove isprva djevojčice, pa djevojke i žene i, najposlije, literarne heroine, a danas mrtvačice u grobu na šoltanskoj kopošanti u Grohotama: neprežaljene pluskvamumjetnice Vesne Parun… Nadnevka 10. travnja, naime, ljeta Gospodnjega 1922. porodila se zacijelo jedna među najvećim europskim poetesama, a svakako nedostižno onoliko ovolika mediteranska pjesnikinja – pluskvamumjetnica Vesna Parun.

Mogao je to biti taj dan...

Eh, da je bilo sreće i pameti, na 19. rođendan Parunove 1941.

godine mogao je biti najveći nadnevak u povijesti Hrvata; žalibože, taj će datum kao gnojem iz čira umjesto tintom iz pera ostati upisan u historiografiji ovoga našeg puka kao nešto najstrašnije što smo mi Hrvati učinili “od stoljeća sedmog”.

Ostvarenje “vjekovječnog sna” u desetljeću prije toga kvasalo je poput tijesta prije kruha i mirisalo sve to više nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.).

Ante Pavelić faustovskim kompleksom u bezvrijednosti Judinih škuda prodao je dušu vragu, potpisao je svoj prvi ugovor s Mefistom. Stavio se na čelo Ustaša. Protiv zvijeri borio se principom odabira bivanja većom zvijeri od bestijalnog neprijatelja kojemu se suprotstavio. Sasvim kontra kršćanskim načelima u koja se bio zaklinjao, na principu gorem od onog pri modusu taliona kopao je dva oka za jedno, vadio cijelu čeljust za jedan zub… Kao istinska i esencijalna, genetski nemodificirana kukavica i izdajica, Pavelić je opet potpisao ugovor sa sotonom, pristavši na kolaboraciju s Hitlerom i Mussolinijem, sinonimima za zlo od stoljeća minus sedmog. Postojećem nacističko-fašističkom bloku dodao je i domaću inačicu, ustašku, pripojivši je tom genocidoidnom amalgamu i, što je najgore, nadmašivši pritom uzor za nekoliko kopalja uzgor.

Talijanski fašiti bili su amateri naprama svojim nasljednicima i učeničkim baštinicima preko puta Jadrana.

Nacisti su sa svojim koncentracijskim uzgajalištima nehumanosti i zvjerstava, imenom Auschwitz i Birkenau, mogli biti ponosni na svoje kopije u Hrvatskoj, na kompleks logora Jasenovac i Stara Gradiška.

Hulja nad svim huljama, Ante Pavelić, uspostavio je režim samo uspomoć zlotvorâ Hitlera i Mussolinija, ne nikakvom inom svojom zaslugom ili sposobnošću, ali je svojim kolosalnim “herojstvom” trudio se nepobitno ih i nadmašiti.

image
Gazda i njegov potrčko - Hitler i Pavelić u Berchtesgadenu, 8. lipnja 1941.godine. Do tada je i ovaj drugi već pokazao narav svog režima

Jasno, sve do časa kad mu je voda bila došla do nosa, kad je “svića došla do nohta”, kad su se kulise njegove potemkinovske države rasule poput rasušenoga karatila, ostavivši za sobom i ogolivši preda sobom zlo nad zlima, nenadmašni humanitarni podbačaj nacionalne povijesti, odličan genocid kakvog se, na njihovu sreću, nisu imali priliku naknadno sramiti ni puno veći narodi od hrvatskog, ni puno veće države od zla NDH. I, čim je došlo do napuknuća te kvislinške tvorevine fortificirane na svakoj podvrsti neljudstva i karikaturalno kreativnim zločinima, herojčina Po(glavić)nik i stamena državnikčina Pavelić kukavički je ispuhom na mlazni pogon zbrisao iz “vjekovječnog sna”, generalskom dosljednošću i vjernošću napustivši desetke tisuća još uvijek raspoloživih mu soldata u nakaradnoj i zločinačkoj Ustaškoj vojnici. Heroj, a ne izdajica…! Ante Pavelić – princeza na zrnu stara gradiška…

Kad se sabere ujedno sve što ustaški režim nije uspio postići u smislu suštinskog državotvorstva – a, pošlo mu je to za rukom, pardon za nožem ili maljem sve u nepovrat upropastiti – u svojem ni pola decenije dugom razaranju vlastitog tkiva i rezanju same grane na kojoj je savijeno to nekakvo gnijezdo otkuda ima doskora odletjeti ptić suverenosti i samostalnosti jedne nove države pod šeširom nebeskim, ostaje nam kao saldo ovo: poraz puke državne živodajnosti i smrt otajstva zemaljskog majčinstva.

Da, ustaštvo iliti ustašluk, ustaševanje začeto 1941. godine nije ništa drugo doli državotvorno čedomorstvo…! Pođimo od hipoteze koja ne mora biti posve ni pod pogreškom ni u sagriješenju, i dajmo joj šansu da se ona tiče moguće iskrene (i opravdane!) želje da neki narod, u ovom slučaju Hrvati, ostvari i ima svoju državu. Legitimno, nepobitno…

E, ali onda kad dobiješ državu, kume moj, izvoli ostvariti sve uvjete da ona može funkcionirati po ma kakvom modalitetu društvenog uređenja koje neće sramotiti ljudsku vrstu, koje neće iskakati iz čojstva i svega onoga uljudbenoga što proistječe iz poimanja svojstava vrste homo sapiens – neka tvoja država koju stvaraš ne bude lošija od onakvoga tebe kakvim te zamišlja, i želi odgojiti, tvoja mati…

Razmisli: zatrudniš, odnjeguješ i otpaziš trudnoću, rodiš i – ti si majka. Bravo! To je to… A onda to dijete zadaviš pupčanom vrpcom i iskreneš u jarak kao mrtvorođenče od kenje! E, to je čedomorstvo…

Što nam se to servira

Stavimo sad potonje rečeno u nekovrsno zrcalo. Promisli: planiraš državu, obaviš sve formalnosti, proglasiš osamostaljenje i – ti si državnik. Bravo! To je to… A onda tu državu kaniš hematološki posve očistiti i učiniti onakvom kakve nema nigdje na svijetu: po vrsti jedinstvenu kao u toru ovaca ili svinja, goveda ili peradi, odnosno vjerski uniformno jednoobraznu kao u crkvi katolištva ili hramu pravoslavlja, džamiji islama ili sinagogi židovstva…

E, brate, što si učinio? Kakva ti je, i u čemu, slava? Možda će mi sad kakav tobože domoljubno osviješteni i nacionalno otriježnjeni bližnji pridometnuti kako ništa ne razumijem i ne kužim, kako samo okužit hoću nas Hrvate? Ne, brate…

Pravo kužim i ništa okužit ne želim, ali hoću okužat zlo i mrziteljstvo svake vrste, što nam se tako fino u čistoći i mekoći licemjerstva na svečano urešenim pladnjevima i salvetama svakodnevno servira pred gubicu i nad stol.

Pišem ovo, kao domoljub… Kao onaj netko kome je do zamatanja rana fašicom i provođenja njih samih do u kraste, do u fazu sparušenosti i otpadanja kad koža pod njima spoji se i zacijeli. Pišem sve ovo kao onaj netko kome ni na kraj pameti nije vrebati tu vulneru kojoj će se noktom otrgnuti krastu u momentu pred zacjeljenjem. Pa da opet poteče krv…

Ovako odoka naivan, kad sam već pjesnik, prije negoli krenem dalje u razmatranje zapitat ću se retorički: žive li možda među nama hobisti kojima je jedincata životna preokupacija deranje noktom kraste s taman zaraslih rana prošlosti?

Meni je silno gorko žao i bolno ubitačno da se baš u mojoj zemlji, među mojim hrvatskim narodom, dogodilo onako i onoliko čistokrvno autorsko zlo, oksimoronski čisto kao gorski potočić: ono zlo iz neuma i ruke ustaške ideologije. To je zlo bilo do te mjere mržnjom destilirano da se nije zaustavljalo samo na odjelu hematologije – gdje su se krvna zrnca izolirala poput virusa u laboratoriju i razvrstavala kao ona ogubavljena živa tjelesa u nekom zabačenom dolcu od one čeljadi bez lepre – nego su se u beštijamskoj dijaboličnosti ustaškoga nečovještva oštrim noževima rezali vratovi i tupim maljevima mlatile lubanje ne samo nositeljima i nositeljicama srpskog, židovskog ili romskoga gena, već je u lepezi zločinačkog asortimana zvjerstva tu bilo mjesta i za sve one Hrvate koji su bili izrođeni i iskočeni, moralno drukčije formatirani od bolesne ideje Poglavićnika i njegovih zadojenih sljedbenika.

I, zato smatram kako je Ante Pavelić ne samo metonimijsko-alegorijska ustaška majka čedomorka, nego i odličan zločinac (jer slaboga zločinca nema, svaki je zločinac: odličan zločinac!), koji je umjesto da odgoji “vjekovječni san” svih Hrvata, još prije buđenja bio demonstrirao sve aspekte ordinarnog zla: pedeset nijansi svake od nijansi – crne!

Nisam u pravu i pretjerujem? Dobro. Jesu li onda ustaše organizirale sabirni logor u Jasenovcu kako bi u njemu razvrstale privedenu čeljad po strukama i talentima, ili ju je tamo izolirala ne bi je likvidirala po nacijama i vjerskim određenjima?
Jesu li tamo odjeljivali inženjere od liječnika, agronome od ribara, pisce od dirigenata, arhitekte od skladatelja, pa ih – kad je već stigla povijesna prilika za osnivanjem neovisne hrvatske države – upregnuli u zajednička kola, svakoga prema svojoj specijalnosti, stvarajući time pretpostavke za prosperitet i egzistenciju za sav svoj narod? Ili su ustaše već tada bili osnovali nekakvo, današnjim rječnikom govoreći, povjerenstvo za suočavanje (sad već) s budućnošću, u kojoj neće i ne smije biti mjesta ni za Srbe, ni za Židove, ni za Rome, pa čak ni za etnički destilirane Hrvate koji, zdravo etički, nisu imali afinitet za monstruoznost, koljačinu, mržnju i zlo?

Kao što su na kutijama za cigarete otisnute ogavne fotografije kankarima rastočenih pluća ili lica pušača, ne bi li se šokom upozorilo duhanske ovisnike o riziku svojih guštâ, jednako bi tako trebalo često po novinama, na portalima i televizijama objavljivati fotografije klanja ustaških junaka, gdje dvojica-trojica hrabro drže za udove polegnutu žrtvu s krivom krvnom plazmom u žilama, a jedan junak se koljenom zapre u njegova leđa, lijevom rukom zategne mu vrat povlačenjem za kosu, pa desnicom hrabro zagudi nožem režući grkljan i karotide.

Da, baš te eksplicitne slike i scene trebalo bi staviti pred lice svima onima koji relativiziraju ili negiraju zločine za vrijeme NDH: slijepcima sa zdravim očima…

Isti mozak četnika i ustaša

Zlo velikosrpske agresivne ideologije što je svoju emancipaciju eklatantno emaniralo u devedesetim godinama lanjskog stoljeća, ni u jednom detalju tipološki se ne razlikuje od istovjetnog zla ustaškog pokreta starijega točno pola vijeka. Znamo da su i četnici činili jednako stravične pokolje i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Isti je mozak i četnika i ustaša: ustaštvo i četništvo dva su oka u glavi naoko različitim živcima povezana s istim mozgom, baš kao što im je do u neuron jednak i onaj encefalon u svjesno odnarođenih zlotvorskih partizana koji su prije 70-ak godina punili jame s tjelesima nedužnih civila, ženama i djecom bez suda i osude. Tema ovog teksta smo ipak mi, Hrvati, jerbo mi se čini kako bi za važnost i uvjerljivost ma i najmanje odaslane pokude prvenstveno valjalo bruškinom očistiti šaliž iliti pločnik vlastitog dvora.

Stoga se zaista valja zapitati, zbog čega se u Domovinski rat nije moglo ići bez ikakvih konotacija na zločinački režim NDH? Kako je itko razuman, tko je u školi imao makar i dvojku iz povijesti mogao ma i do u mali mozak dovući želju za baštinjenjem ičega što ima veze s tom našom najvećom povijesnom sramotom? Daj Bože da je to bilo samo neznanje!

Ali, avaj… Jerbo, kad smo već morali krenuti u Domovinski rat, bez šanse da se iz ralja bivše države izbavimo na miran način poput Čeha i Slovaka, zbog čega se to nije moglo učiniti odmah u zajedništvu unutar jedinstvene nacionalne vojske? Ako je još 1991. godine ustrojen Zbor narodne garde, zašto nam je trebala još i paravojna postrojba (stranačka!?) koja je u svoj grb umetnula ustaški poklič “Za dom spremni”, pod kojim su pola stoljeća prije počinjeni monstruozni zločini od strane nas Hrvata? Mislim na zaista hrabre, ali zaista hrabre dečke iz HOS-a. Zašto su se te oznake uopće i koristile kad konotiraju zlo i, ako ona mladost to i nije znala, zašto ih netko još tada nije na to i upozorio?

Ili, ako ih i jest bio upozorio, zašto se nakon ignorancije nije izdala zapovijed i postupilo po njoj? Ili se to učinilo svjesno kako bi se danas time moglo manipulirati? A manipulacija prolivenom krvlju isto je što i po drugi put proliti tu istu krv!
I zato smo mi danas tu gdje jesmo.

U mladim momcima uzavrela je baš krv. A dodatno su im tu krv bili uskuhali i stariji soldati što su ih “rajcali” i motivirali. Razumljivo je da u takvim situacijama, kad ti je na domovinu izvršena vojna agresija, da se reagira više sa srcem negoli s pameću; ali, što smo s time dobili? Kako možemo optuživati tu mladost – ponovimo: hrabru i iskrenu mladost! – koja je stavila glavu na panj, obukla odore HOS-a i krenula u nesvjesnu indoktrinaciju, kad danas ni oni duplo ili troduplo stariji od njih ili ne razumiju ili ne znaju što predstavlja ideologija i na što podsjećaju insignije pod kojima su otišli u rat? Krenuli su u rat sa srcem, onako kako su znali, a kako ništa (o povijesti) nisu znali, eto tako su krenuli u rat…

Neki su i poginuli, ostajući kostima u glibu zemlje i krvi, i postajući valutom kojom će trgovati, i trguju, lešinarski poratni profiteri…

HOS, eto, nema veze s ustašama

Naravno, oni kojima je do manipulacije i relativizacije kazat će kako HOS nema veze sa zločinačkim ustašama. Dobro, ako je tome tako, kako se onda u prirodi zove zakon vjerojatnoće po kojem je službeni pozdrav HOS-a baš ZDS, kao i kod ustaša? Ili, kakvom svemirskom slučajnošću odabrano je da pored svih nijansi bojâ baš crna bude boja košulje i uniforme, kao i kod ustaša? Ili, kakvom je to nekontroliranom konspiracijom ili teorijom zavjere arbitrarno određeno da se splitska IX. bojna imencuje “Rafael vitez Boban”, po jednom od najviše rangiranih ustaša? Ili, koji je to bog nadahnuo splitske HOS-ovce da se od svih 365 dana u godini baš 10. travnja postrojavaju ispred spomen-obilježja IX. bojne imenovane po ustaškom egzekutoru?

A što ćemo i sa selektivnim dopuštenjem korištenja ZDS u javnom prostoru i paradoksom legalnoga kršenja zakona? Jerbo, ploča s njegovim uklesanim riječima ne može se postaviti evo baš ovdje, ali može eno ondje, nekoliko metara dalje; urlanje tog stiha zabranjeno je na stadionima i u dvoranama, ali je dopušteno deranje u rodoljubnoj budnici.

Ušato U i urlato ZDS, nažalost, postali su sastavnicama naše stvarnosti i, bojim se, prekasno je danas ispravljati propuštene greške, prekoviše je zakašnjelo danas operirati kost koja je odavno već krivo zarasla…

Ovakve devijacije u društvu nužno dovode do podjela, pa se ona formula “ili mi ili oni” već neko vrijeme u nas račva s jedne strane na ustaše, a s druge na partizane ilitiga komuniste. Uzimaju se u fokus isključivo zločini što su ih počinili partizani. Da, u redu je da se sva zlodjela svakoga tko ih je počinio prvo otkriju, pa onda pravno sankcioniraju i najposlije historiografski pohrane.

Naša bučna takozvana “desnica” neumorno trubi o zločinima partizana i četnika, a ustaška se klanja ne spominju. Pa se onda stvara političko-sociološka paradigma po kojoj su komunisti i Jugoslavija ekskluzivno i izolirano zlo, kojemu je kao druga strana medalje domoljublje, čovjekoljublje i bogoljublje pod plaštom ustaštva i težnje za konačnim osamostaljenjem hrvatskoga naroda.
A činjenica postojanja te paradigme otvara veliki prostor bolesnom ekstremizmu podjednako i na našoj medijskoj sceni, kao i u narodu općenito.

Nema, međutim, nikakvoga govora o pristajanju pri podjelama na ustaše i… ne znam što. Na ustaše ili ustašluk, ustašofiliju ili ustašologiju kao uopće na ikoju njihovu opciju čovjek kao misleće biće ne može pristati ni na silu.

Nema opcijâ pristajanjâ na esencijalno i ontološko zlo, kakvo ono ustaško neporecivo jest! Osim, možda, u šupljim lubanjama čiji poprečni presjek – baš kao da je učinjen junačkim ustaškim rukama sa sjekirom u njima – ima čitko vidljiv oblik verzalnoga slova U…

U javnosti sam se kao angažirani književnik i kulturnjak višekratno mišlju, riječju i djelom zalagao za ravnopravnost vrste homo sapiens na svim razinama, neovisno o rasi, nacionalnosti, vjerskoj pripadnosti ili ičemu inome. Stoga mi budi nadu činjenica da moja ekumenska nastojanja i poticanja međureligijskih dijaloga nailaze i drugdje na plodno tlo.

Jer, ona rulja što dreči “Za dom spremni”, ista je ona rulja što je onda, a i sutra bi ako se ukaže prilika, vikala: “Propni, propni njega!” I, da im je samo dati, pjevali bi oni i: “Pokolj vječni, daruj im Gospodine!”

Ne smeta domaćim izdajnicima što je “domoljub” Ante Pavelić potpisao i pripisao Mussoliniju veći dio Dalmacije, Like i Istru, ali su zaurlali ti pravednici kad je nedavno talijanski ministar Antonio Tajani verbalno prisvojio dio Hrvatske Italiji.

Ali, međunarodna ikona hrvatske desnice, madžarski premijer Viktor Orbán, ovih je dana objavio kartu “Velike Madžarske” s dobrim dijelom sjeverne i istočne Hrvatske pod sobom, ali nisu ovdašnji desnobrižnici povisili tona ili podigli glasa!

Predsjednik Savezne Republike Njemačke, Frank-Walter Steinmeier, ponizno se u više navrata ispričao žrtvama zbog zvjerstva svojih sunarodnjakâ u Auschwitzu i uopće.

Ima li ikoji fetivi ustaški umnik, simpatizer ili makar mirnodopski bojovnik u nas koji je, sukladno vlastitoj kršćanskoj deklaraciji, ispričao se ljudskoj vrsti zarad svih onih otprije počinjenih zvjerstava i ovih novovjekih buđenja istih sentimenata?

Uspravljeno ustaštvo

Ne, nema… Jerbo, ustaševanje u modernoj i suvremenoj Hrvatskoj više nije puzajuće, kako se to obazrivo dosad spominjalo: ono je odavno itekako uspravljeno i sad uživa u stamenoj erekciji pod pokroviteljstvom svih nas, ne nužno nas šutljivih…

Aktualna uzlazna ustašografska krivulja, ufajmo se, skorog jednog dana postat će ravnulja; nećemo se umoriti u isušivnju ove gangrenozne kloake i žabokrečine baždarene bilo na onom najgorem soju među nama, bilo na onom najsmrdljivijem stratumu u našoj lijepostima bogatoj povijesti.

I, opet će mi prijatelji u društvu i “prijatelji”na Facebooku predbacivati kako samo spominjem zločine ustaškog režima, pravdajući se time kako su isto činili i četnici i komunisti. Ponovit ću i sad, po tko zna koji put, pa im za kraj odgovoriti: “Eto, jesam li vam rekao da su u zlu svi isti: i ustaše, i četnici, i komunisti!”

Smrt fašizmu!
Vazda budi!

#ANTE PAVELIĆ

Izdvojeno

07. srpanj 2020 19:04