Iz obiteljskog doma Anite Prka Đurašić tijekom djetinjstva često su se mogli čuti stihovi Olivera Dragojevića, Mate Kovača, Vice Vukova i ostalih glazbenih velikana iz Hrvatske. Nedjelja je bila dan za odlazak na svetu misu, a ručak bi bio pretežito napravljen prema receptima hrvatskih baka. Jedina razlika, ona koja je i promijenila Anitin život, bila je činjenica što je njezina obitelj živjela u Njemačkoj, daleko od Lijepe Naše, piše Dijaspora.hr.
No, njezina obitelj je to odlučila promijeniti stoga se, poučena hrvatskim vrednotama, davne 1991. odlučila vratiti u domovinu. Kako nam je ispričala, njezini korijeni s očeve i majčine strane naraštaja potječu iz Studenaca, jednog od najljepših mjesta u Imotskoj krajini koje očarava prirodnom ljepotom iz kojega su nažalost mnogi ljudi otišli.
Njezin otac bio je hrvatski politički emigrant koji je kao vjernik i nonkonformist iz tadašnje Jugoslavije još 1958. zbog represije komunističkog režima otišao u Trst, odakle se kasnije preselio u Njemačku gdje je i ponovno sreo Anitinu majku s kojom se ubrzo i vjenčao.
Anita i njena starija sestra rođene su u Njemačkoj. Unatoč sigurnosti koju im je ta zemlja pružila toliko godina, obitelj je i dalje vapila za domovinom koju smatraju svojom.
“U našoj obitelji i domu oduvijek se njegovao hrvatski nacionalni identitet. Mi djeca odgojeni smo u tom duhu i upili smo to od najmanjih nogu. U domu je visjelo raspelo, od pokojne bake nekoliko pletenih torbica, vuzanaca i šalova. Govorili smo međusobno kod kuće hrvatskim jezikom, iako smo kao djeca većinu dana provodili u školi i u društvu govoreći njemačkim jezikom, što nam je često kvarilo hrvatski jezik”, prepričala je Anita.
Međutim, majka je bila ta od koje su učile prve hrvatske riječi pa i prve molitve na hrvatskom jeziku. Hrvatskom identitetu uvelike je, tumači nam, pridonio i njezin otac koji je njezinoj sestri i njoj redovito prepričavao priče iz starih vremena te unatoč fizičkim poslovima u slobodno vrijeme obvezno čitao tisak i romane na hrvatskom jeziku, što ga je činilo načitanim čovjekom…
“Od osobina svojim nam je primjerom živio hrabrost i snagu, odvažnost u isticanju domoljublja i pod cijenu kazne, u najtežim okolnostima i neustrašivost u borbi za slobodu Hrvatske. Hrvatsku sam doživljavala i o njoj maštala s puno ljubavi i nostalgijom, budući da su moji roditelji tu ljubav prenijeli na nas. Znali smo maštati, sanjati o ljepotama Hrvatske, toplini, suncu, moru, želeći jednoga dana vratiti se i ostati zauvijek. Zamišljali smo ju slobodnu. Roditelji su ti koji su bili pravi čuvari tradicionalnih vrijednosti i hrvatskog jezika onoga vremena u kojemu su otišli iz svoga kraja i to su prenosili na nas”, otkrila je za Dijasporu.hr.
S obzirom na vezu koju je njezina obitelj i dalje imala s Hrvatskom, 1991. odlučili su se na taj veliki korak: povratak u domovinu. Uspjeli su pronaći stan u Zagrebu, a Anita je kao prva koja se vratila s majkom nastavila svoje školovanje. No, objašnjava, ljubav prema Hrvatskoj nije bila jedina stvar koja je prevagnula i bila okidač u njihovom povratku.
Naime, već od 1988. godine u Njemačkoj je proporcionalno s velikim rastom nezaposlenosti rasla i mržnja prema strancima. Bile su to godine vladavine kancelara Helmuta Kohla, pod čijom vladavinom je njemačko gospodarstvo doduše doživljavalo rast, međutim paradoksalan je unatoč tome bio najveći porast nezaposlenosti od krize 1982. Plaće radnika nisu rasle onoliko koliko dobit velikih kompanija, što je sve zajedno dovelo do nezadovoljstva u njemačkom društvu. Paralelno s tim, Kohl je podržavajući SAD u slabljenju SSSR-a, također radio na tome da dođe do pada Berlinskoga zida.
Iz te činjenice, i Hrvati su gajili nadu, da će doći do pada komunističkog režima Jugoslavije i da će Hrvatska biti samostalna i slobodna država, a obitelj Anite će se moći vratiti u nju. Dakle, vidjevši da je vrijeme zrelo, i kada se uzmu svi ti čimbenici zajedno, odlučili su se na povratak…
“Sve mi se manje sviđalo ozračje mržnje prema strancima koje se ispoljavalo na različite načine, na radnim mjestima, u školama, no osobno ju nisam na vlastitoj koži osjećala budući da sam govorila njemački jezik posve tečno, bila dobro integrirana u društvo, školu, prijatelje, i doživljavali su me kao ‘domaću’. Naime, dok sam bila manja, preko dana sam bila kod njemačke tete čuvalice i njezine obitelji dok bi roditelji nakon posla došli po mene. Od njih sam naučila njemački jezik, točnost, preciznost i rano osamostaljenje u dječjoj dobi te niz vrijednosti koje su karakteristične za Njemačku. Ni moj pokojni otac koji je govorio odlično njemački jezik i bio vrlo cijenjen zbog marljivosti na poslu i od strane gazde, od radnika, ali i od Nijemaca, to nije toliko morao osjetiti. Ali se ksenofobija općenito sve više osjećala. Bilo je prirodno da nas je vukao povratak u domovinu, tamo gdje nisi tuđinac, nego svoj na svome”, naglasila je junakinja naše priče.
Vjetrovi promjena
Od 1989. nadalje, i u Njemačkoj se počelo osjećati ozračje nadolazećih promjena u društvu, a o slobodi Hrvatske nagađalo se, šuškalo se u kuloarima među Hrvatima u Njemačkoj, tumači Anita. Osjećalo se i u Hrvatskoj, na utakmicama Dinama s Partizanom ili Crvenom Zvezdom, zatim Bobanovim udarcem milicajca te koncertom Prljavog kazališta na Trgu. No, kako to da se obitelj odlučila na povratak u najturbulentnijem razdoblju moderne hrvatske povijesti, zanimalo nas je…
“Imali smo san o tome da će Hrvatska prije ili kasnije biti slobodna i čvrsto smo vjerovali u to. I doista, malo nakon što smo se vratili majka i ja, počelo je s barikadama, dva tri mjeseca kasnije je započeo sam Domovinski rat! Nismo se kajali što smo došli, nego smo na to gledali kao na početak ostvarenja našega sna za slobodom Hrvatske!”, istaknula je Anita, koja je od malih nogu gajila veliku strast prema crtanju, plesu i glazbi, a veliki talent otkrila je u jezicima.
Povratkom u Hrvatsku, u ratnim vremenima u Zagrebu je završila VII. gimnaziju te upisala Filozofski fakultet na kojem je studirala kroatistiku i germanistiku. Imala je veliki blagoslov što je na svom putu susretala velike ljude koji su ju dodatno oblikovali, od uglednih profesora, osoba iz javnog, političkog, ali i vjerskog života.
Na maturalcu u Rimu njen razred bio je u audijenciji papi Ivanu Pavlu II. otpjevavši mu 1993. pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku, a on ih je blagoslovio, a sutradan na Cvjetnicu prisustvovali su svetoj misi. Taj blagoslov, vjeruje, čuvao ju je i u najizazovnijim trenucima koje je prolazila u Hrvatskoj kao povratnica.
Udaja
U godinama koje su za nju uslijedile udala se za poduzetnika, također Hrvata koji se vratio iz Njemačke, a s kojim danas ima kćer i sina. S obzirom na njenu sklonost jezicima koje je s lakoćom usvajala, Anita je odlučila upravo to odabrati kao svoj karijerni put. Još je za vrijeme studija držala poduke i prevodila u sklopu studentskih poslova, a prije deset godina odlučila je otvoriti i svoj privatni posao – obrt za poduku, prevođenje i savjetovanje u poslovanju Eurobiz Centar.
No, smije se i sama Anita, to nije jedino što je ova ambiciozna Hrvatica dosad ostvarila. U međuvremenu je započela još jedan studij, kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija, s obzirom na to da ju zanima hrvatska kultura, identitet i hrvatsko iseljeništvo, a tijekom pandemije koronavirusa vodila je i svoju uživo emisiju Zov Domovine, na prvoj hrvatskoj online televiziji…
“Tu sam stekla nevjerojatno puno kontakata Hrvata ne samo iz europskih zemalja, nego i iz SAD-a, Latinske Amerike, Australije i Novoga Zelanda upoznajući ih osobno, njihov način života u tim zemljama, njihove probleme s kojima se susreću, a mogla sam ih jako dobro razumjeti, jer sam i sama živjela izvan Hrvatske”, napomenula je.
Svoj obrt, u kojem kroz edukacije pruža znanja stranih jezika, hrvatskog jezika za strance te poslovne edukacije, Anita je tijekom godina nastavila širiti, pa tako osim konzultantskih usluga i coachinga u posljednjih mjeseci provodi i edukativni Business Blog Motivated Learning for Business and Career. Onu ranije spomenutu emisiju Zov Domovine pretočila je u blog Creative Croatian Diaspora te geopolitički Blog Svijet u Fokusu.
Citira Stepinca
Trenutačno je članica Upravnog odbora i čelnica drugih razina unutar Udruženja obrtnika grada Zagreba, članica udruga za dijasporu i sudjeluje u humanitarnim akcijama. Nakon svega što je Anita napravila proteklih godina u Hrvatskoj, njen odgovor na pitanje razmišlja li o povratku u Njemačku nimalo ne čudi: “Poslužit ću se riječima blaženoga Alojzija Stepinca koji je rekao: ‘Ja iz ove zemlje ne idem!’, iako imam i dobivam primamljive ponude. Moja silna želja i moj san bila je Hrvatska, slobodna, samostalna i neovisna. Naš prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i hrvatski branitelji izborili su naš tisućljetni san! Ta je želja i ostvarenje sna bila jača od želje za povratkom u Njemačku gdje sam rođena, odrasla i školovala se. Važno je izrasti i nastaviti u osobnom razvoju, pokušavajući doprinijeti svojoj okolini i svojoj Domovini koliko najviše možete u cilju njena napretka. A njen napredak znači i naš napredak”.
No, Anita odlazak u inozemstvo ne gleda kao pogrešan odabir – dapače, mišljenja je kako upoznavanje drugih kultura i zemalja uvijek može dobro poslužiti svakom pojedincu, no smatra kako hrvatski iseljenici nikada ne bi smjeli izgubiti temeljni cilj iz vida, a to je povratak u Hrvatsku: “Taj cilj vjerujem tinja u svima vama, u srcima, u vašim mislima, u snovima. Poklopit će se više stvari odjedanput koje će vam biti znak da je došlo vrijeme za povratak. Između ostalog i društvena klima u zemljama u kojima sada živite i radite. Imajte san, a to je povratak i bolja budućnost, kada ćete moći svoj know-how upotrijebiti u Hrvatskoj za napredak ovoga društva, kada ćete moći stečeno uživati u svojoj domovini gdje niste stranci ni tuđinci, ni vi, ni vaša obitelj, ni vaša djeca. I dođite za vremena, dok ste u snazi i zdravi, ne vraćajte se u sanduku ili pred smrt! Jer Hrvatska je vaša domovina i ona vas zove”, zaključila je Anita Prka Đurašić u razgovoru za Dijaporu.hr.