StoryEditor
HrvatskaKARTA KANTA

Klijentelizam na štetu akademizma

29. srpnja 2020. - 18:00
Damir Krajač/Arhiv/HANZA MEDIA

Ime zagrebačkog rektora Damira Borasa zadnjih se mjeseci u medijima češće spominje nego ime Severine Vučković. No, za razliku od Severine, Boras je zvijezda suspektnog sjaja koja, međutim, usprkos peticijama, prosvjedima, prozivkama te apelima da odstupi s čelne pozicije Sveučilišta, ostaje netaknuta.

Sa 69 godina i u drugome mandatu rektora u kojem ostaje, ako se ne desi čudo, do svojeg 71. rođendana, Boras je nedodirljiv. Istu nedodirljivost, međutim, imaju svi hrvatski rektori te je ostavljeno na dušu njima samima koliko će i kako svoju moć konzumirati. O njima i njihovim psihosocijalnim osobinama ovisi hoće li vladati sveučilištima despotski ili u baršunastoj rukavici, a sustav koji nema ugrađene mehanizme obrane od despotizma i sam je zapravo despotski.

Naime, moć svih rektora počiva na zakonima, a i onda kad ona otkliže preko ruba zakonitosti, većina pripadnika akademske zajednice ne vidi nakazan sustav, nego tek nakazne incidente. Iza rektora stoji senat, kako u Zagrebu, tako i u Splitu, Rijeci i Osijeku, a senati su tek djelomično sastavljeni od dekana fakulteta.

Primjerice, na Sveučilištu u Splitu podjednak broj ljudi predstavlja studente kao i redovite profesore, što znači da glasovi jednih i drugih vrijede jednako. Tko pridobije studente, taj vlada Sveučilištem, koliko god mi šutjeli o tome, a studente se pridobiva povećanjem upisnih kvota, obećanjem više ispitnih rokova, izravnim novčanim donacijama njihovim često netransparentnim i klimavim projektićima te zapošljavanjem kao naknadom za lojalnost.

Neki studentski čelnici studiraju dokle god ne iscrpe sve mogućnosti elastičnog shvaćanja upisnih pravila pa nije rijetkost da imaju iza sebe po nekoliko nedovršenih fakulteta i da su i desetak godina stariji od svoje "baze".

Dekane se pridobiva na sličan način, obećanjem više novca i više financiranih projekata jer, usprkos autonomiji Sveučilišta, fakulteti od te autonomije nemaju puno koristi. Autonomno je Sveučilište, ali ne i fakulteti koji umnogome ovise baš od milosti rektora.

Primjerice, izmjene postojećih ili uvođenje novih studijskih programa moraju dobiti amen senata, bez amena senata nema ni zapošljavanja ili napredovanja mladih znanstvenika, bez amena senata – dakle i vječnih studentskih predstavnika što je nonsens sam po sebi – nema ni izbora u zvanje profesora emeritusa... Zašto? Zato što to dopuštaju zakoni i statuti.

No, kad se donose zakoni koji se tiču visokog obrazovanja, akadamska zajednica, uz časne iznimke, šuti kao zalivena. Neučinkovito je danas izdvajati Damira Borasa iz takvog konteksta "samo" zato što Sveučilištem navodno vlada despotski. Damir Boras je na Filozofskom fakultetu tek u 47. godini, čak 24 godine nakon stjecanja diplome inženjera elektrotehnike, uz pomoć mentora Miroslava Tuđmana, stekao doktorat iz društvenih znanosti.

Potom je dvaput biran za dekana tog istog Filozofskog fakulteta, a zadnji put biran je za rektora kad je već imao 67 godina. Boras je zorna slika sustava koji u svakoj svojoj pori, zakonu, statutu i pravilniku potiče klijentelizam, a ne akademizam.

Izdvojeno

29. srpanj 2020 18:03