Na ovim prostorima prilično je teško ustanoviti kojoj generaciji pripada nemila čast da ponese atribut nesretnije od ostalih. Jesmo li manje pegule od pradjedova, djedova i očeva ili su, pak, oni u usporedbi s nama male bebe. Ne želim zvučati razmetljivo, ali bojim se da jesu. Jer kad bolje promislim, moj život odnosno životi mojih vršnjaka nije ništa drugo nego puki zbroj kriza – ekonomskih, političkih, društvenih i zdravstvenih – koje nas, evo, već dulje od pola stoljeća neumoljivo cijede kao staru, mokru čarapu.
Da sam Zagrepčanin, mogao bih reći kako su moje nevolje počele čim sam navršio četvrti mjesec života. Ali, naravno, nisam Zagrepčanin, pa me ona strašna poplava koja je od polovice glavnoga grada napravila megabundek sretno mimoišla. Da sam...