StoryEditor
Hrvatskaokosnica obrane

Ispovijest ratnog pregovarača tijekom opsade krajnjeg juga: Tražili su da im predamo Srđ. Finta koju smo izveli spasila je Dubrovnik od pada

24. studenog 2020. - 18:48
pukovnik Ivo ŠimunovićPrivatni Album

Uoči obljetnice najtežeg napada na Dubrovnik tijekom Domovinskog rata, na Svetog Nikolu, 6. prosinca 1991. godine u kojem je na grad, a posebice na od UNESCO-a zaštićenu povijesnu cjelinu, palo na tisuće projektila koji su razorili više stoljetnih palača, razgovarali smo s umirovjenim pukovnikom Hrvatske vojske Ivom Šimunovićem, časnikom za vezu i pregovaračem tijekom cijele opsade krajnjeg juga.

Iako je napad na Svetog Nikolu bio najrazorniji, ništa manje teška nisu bila ni granatiranja Dubrovnika tijekom studenog 1991.godine, kada se vodila strateški važna bitka za Srđ.

Jedni od najtežih napada na dubrovačko područje dogodili su se između 8. i 14. studenog 1991. godine, kad je na Dubrovnik palo više od pet tisuća topničkih projektila. Možete li se prisjetiti tih dubrovačkih ratnih dana?

- Prvi napadi na Dubrovnik počeli su mjesec dana prije toga. Jedan od najžešćih bio je u studenom mjesecu 1991. godine, po zapovijedi admirala Miodraga Jokića. Nismo mogli pretpostaviti da će udariti takvom snagom. Njegova zapovijed bila je okružiti i potpuno blokirati Grad što se nažalost po tom scenariju i odvijalo. Naše obrambene snage bile su takve kakve su bile u tom trenutku s ciljem obrane Grada.

Okosnicu obrane činile su linije na Žarkovici, Srđu, Strinčjeri, Sustjepanu, Komolcu, Rijeci dubrovačkoj… Međutim, silina napada nas je natjerala da smo se morali povući na rezervne položaje. Nažalost, u svemu tome nisu se birali samo vojni ciljevi već su oni granatirali cijelo područje Dubrovnika od Ploča do Lapada, Gruža, Babina kuka... Doslovno je cijeli Grad bio zasut topničkom vatrom.

U to vrijeme bili ste ratni pregovarač. Nismo imali vojnu silu pa smo morali pregovarati sa zapovjedništvom JNA. Kako su tekli ti pregovori?

- Zapovjednik obrane Grada Nojko Marinović odredio me je da budem časnik za vezu s JNA. Bio sam član pregovaračkog tima u ime Hrvatske vojske, a gospari Nikola Obuljen i Đuro Kolić predstavljali su civilne strukture tada bivše Općine Dubrovnik. Suština pregovora u samom početku bila je kupovati vrijeme kako bi se bolje mogli naoružati i ojačati linije obrane Grada. Pregovorima smo pokušali doći do ključnih informacija, u čemu smo bili dosta uspješni. Pregovarački tim sa strane JNA vodio je kapetan fregate Sofronije Jeremić, vrhunski obavještajac tadašnje vojske. Uz tu dužnost časnika za vezu bio sam i načelnik Sigurnosno obavještajne službe zadužen za vojnu sigurnost na području koju je pokrivalo Zapovjedništvo obrane Grada, a kasnije i Južno bojište.

Možete li se prisjetiti ključnog sastanka održanog u Zeleniki?

- U Gružu smo se ukrcali na brod Slaviju. Iz Grada su se povlačili i "bijeli" EU-a promatrači napuštajući Dubrovnik. Doslovno smo ostali sami. Na brodu "Slavija" bilo je četiri tisuće majki, djece, starijih osoba i ranjenika koji su napuštali Dubrovnik. Dogovoreno mjesto kontrole broda bila je Zelenika u Boki kotorskoj, a ujedno je i dogovoren sastanak s predstavnicima takozvane JNA. Vođa pregovaračkog tima s njihove strane trebao je biti general Pavle Strugar, zapovjednik Druge operativne grupe.

Oni su očekivali da će s hrvatske strane pregovore voditi general Nojko Marinović. Međutim, imali smo saznanja da su "spremili" doček generalu Marinoviću tako da ga eliminiraju iz daljnjih događaja. No, umjesto Nojka, došao sam ja. Strugar je smatrao kako mu po činu nikako ne odgovara pregovarati sa časnikom za vezu, pa je poslao kapetana bojnog broda Čelebića na pregovore.

image
Tom Dubravec/Cropix

Sve se odvijalo u carinarnici u Zelenici. Kao i na svim prijašnjim pregovorima prva točka bila bi vojna pitanja. Obično su tražili "predajte grad", "predajte oružje", no u Zelenici su tražili da im "predamo Srđ"! Već su bili zauzeli Žarkovicu i Strinčjeru, a mi smo zatim, po zapovijedi generala Marinovića bili prisiljeni napustiti Srđ radi velikog broja žrtava na platou Bosanke, Žarkovice i Strinčjeri.

U tom trenutku pregovora shvatio sam kako oni ustvari ne znaju da je Srđ napušten. Inzistirao sam da se oni povuku na liniju razgraničenja od 25. listopada kako bi cijelu priču okrenuli na tu liniju, ne spominjući više Srđ.

Po završetku pregovora i povratku na brod "Slavija", zamolio sam gospara Obuljena da od voditelja promatračke misije, Nizozemca, zamoli satelitski telefon i nazove jedan broj u gradu. Kad se netko javi neka samo kaže "Oni su na Strinčjeri" i poklopi slušalicu. Znali smo da nas oni prisluškuju.

Nikola Obuljen je tako napravio. S druge strane veze bio je general Marinović koji je shvatio poruku iako se prethodno nismo ništa dogovorili. Nakon toga izdao je zapovijed da specijalne jedinice policije izađu na Srđ. Bio je to ključni trenutak kada je Srđ ponovo bio pod našom kontrolom i nikad ga više nismo napustili.

Zanimljiva je i priča o tome kako ste osigurali lijekove za bolesne ljude na brodu 'Slavija'?

- Treba napomenuti da je na Slaviji bilo dosta ranjenika, a bolnica nije imala lijekova zbrinuti toliki broj. Plan je bio iskrcati ih u Rijeci i tamo im pružiti medicinsku pomoć. Kako je na brodu bilo više od četiri tisuće ljudi, nedostajao je veliki broj lijekova. Medicinski tim koji je pratio bolesnike i putnike na brodu zamolio je kolege u Domu zdravlja u Herceg Novom da im pomognu i daju lijekove. Međutim, odgovor njihovih liječnika bio je "ne damo ništa ustašama".

Naša liječnica zadužena za transport došla mi je s listom lijekova i zamolila me da pokušam učiniti bilo što oko njihove nabave. Rekao sam kako ću pokušati iako je već bila noć i vojska na svakom koraku. Kako je preko puta Slavije bio brod "Galeb", ušao sam na njega i tražio od dežurnog oficira neka me spoji sa Sofronijem Jeremićem. Poslušao me, a kada je uspostavljen kontakt, zamolio sam ga za pomoć. Rekao je "bre Ivo, što me budiš" te obećao poslati vojno vozilo po kojem smo mu poslali listu lijekova, a koje smo dobili iz vojnog stacionara iz Kumbora.

Sutradan, kad sam smo se vratili u Dubrovnik, putem radiograma zahvalio sam Jeremiću na toj pomoći. Eto, potrebno je naglasiti kako liječnici Doma zdravlja Herceg Novi nisu željeli pomoći našim bolesnicima.

Kakva je bila suradnja s UN promatračima? U Dubrovniku se smatralo da od njih nema osobite koristi...

- To je potpuno krivo mišljenje jer nam je u tom vremenu svaki časnik bio itekako važan. Bez obzira na njihove stavove, od njih smo crpili informacije što se događa i priprema na drugoj strani. Vodili smo se kako je naše legitimno pravo braniti vlastiti teritorij i svoj narod, na što oni nisu gledali blagonaklono. Ali moramo shvatiti i njihovu ulogu medijatora između dvije zaraćene strane.

Kako je teklo oslobađanje zarobljenika u Morinju?

- U samom činu oslobađanja naših zarobljenika u Morinju aktivno sam sudjelovao koncem listopada i početkom studenoga kad je JNA prodirala preko Konavala, kroz Župu do Bosanke. Zahvaljujući gosparu Anti Vuliću koji je bio zapovjednik policije na tom području, u Zapovjedništvo u hotel "Zagreb" u Lapadu, doveden je jedan JNA oficir. Antina procjena je bila kako se ne radi o običnom vojniku. U pokušaju razgovora s njim bio je jako ustresen i nije ništa govorio.

Znajući da ispred sebe imamo oficira JNA, trebali smo ga na određeni način sačuvati jer nismo znali što vrijeme donosi. Zatvorili smo ga u zgradu zatvora poviše Suda, s naglaskom da ga trebamo pripaziti. U vrijeme granatiranja u studenom izdao sam zapovijed da ga se premjesti u podrum. Igrom slučaja granata je nakon toga pogodila upravo njegovu ćeliju.

Kasnije se ispostavilo kako je to bila dobra odluka. Naime, početkom studenog na jednom od redovitih pregovora u Cavtatu Jeremić me pitao znam li slučajno nešto o jednom oficiru koji je nestao i za kojeg se rodbina raspituje je li živ. Odmah sam znao da se radi o čovjeku koji je kod nas u zatvoru. Radilo se o komercijalnom direktoru Luke Bar koji je uz to bio iz poznate crnogorske obitelji. Na sljedećem sastanku u Cavtatu Jeremić je doveo njegovu obitelj i oni su me molili mogu li ga vidjeti.

Kada sam se vratio u Dubrovnik razgovarao sam s njim i sve mu rekao o njegovoj obitelji. Koliko su bili utjecajni govori podatak da su uspjeli u VPS Boka isposlovati mogućnost kontakta i traženja te osobe.

Na sljedećem sastanku Jeremiću sam rekao da imamo čovjeka za kojeg se raspitivao! Istina, imali smo još dvojicu: jedan je ušetao preko Žarkovice biciklom u alkoholiziranom stanju, a drugi u Rijeku dubrovačku. Međutim, njih je zanimao samo oficir iz našeg zatvora. Pošto je to nadilazilo njegove ovlasti vezano za pregovaranje, dogovorili smo se da će mi na sljedećem sastanku iznijeti stav vezan za moje traženje. Naime, ja sam tražio oslobađanje svih naših zarobljenika iz Morinja!

Na jednom od idućih sastanaka Jeremić je pristao na moj prijedlog i dogovorili smo tehniku primopredaje zarobljenika. Treba naglasiti da su kompletno Morinje predali za samo jednog čovjeka.

Zanimljiv je bio i vaš susret s generalom Strugarom?

- Sa generalom Pavlom Strugarom prvi put sam se sastao na britanskoj fregati "Avenger". Bio sam dio pregovaračkog tima za napuštanje JNA s područja Južne Hrvatske. Sastanak s hrvatske strane su vodili Janko Bobetko i general Imra Agotić kao i francuski i engleski generali Morillon i Craston. General Bobetko je bio specifičan pregovarač i u jednom trenutku je zamahnuo rukom i rekao: "Čuj ti Strugar, ja sam sa tvojim stricem ganjao četnike, a sada si ti među njima!" Mislio sam da nakon toga propadaju razgovori, međutim Strugar je samo sagnuo glavu i prešutao. Nismo mogli donijeti nikakvu odluku jer Strugar nije mogao ništa bez General-štaba.

Naš sljedeći susret se dogodio poslije 2000. godine kada smo se sreli u jednom zaseoku na Skadarskom jezeru pored rijeke Crnojević. Strugar je bio privremeno pušten iz Haaga zbog bolesti s tim da se obavezao da se po pozivu ponovo vrati na suđenje u Haag. Sud u Haagu ga je ponovo pozvao, međutim bio je nedostupan. Razgovarali smo pola sata, ali nije me mogao prepoznati kao sudionika sastanka na "Avengeru". Pokušao me je uvjeravati kako je on spašavao Dubrovnik.

image
General Janko Bobetko i pukovnik Ivo Šimunović
Privatni Album

Naravno, da se nisam mogao suglasiti s tim pa sam mu rekao sve što se događalo i njegovu aktivnu ulogu u napadu na Dubrovnik. Treći dan nakon našega susreta popraćen je avionom Vlade Crne Gore u Haag. Postupak u Haagu dugo je trajao, ali najvažnije je da je odgovarao, kako on tako i Slobodan Milošević.

Svjedočili ste u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću?

- Ima jedna ključna rečenica koju su tada prenijele sve svjetske agencije. Naime kada me je Slobodan Milošević upitao: "Što Srbija ima s ratom oko Dubrovnika?", odgovorio sam mu: "Nema Srbija nego vi osobno". Nabrojio sam mu njegove kontakte prije rata u Dubrovniku i tko ga je osiguravao u to vrijeme. Na njegovo pitanje kako to da nije Dubrovnik pao, odgovorio sam mu kako je JNA imala snagu, ali nije imala hrabrosti to sprovesti u djelo. To je nešto što je ostalo upečatljivo nakon naših dvodnevnih dijaloga na sudu. On je sve okretao na politiku, ali nisam se dao. Bio sam svjedok u ime Hrvatske vojske i nitko me nije ovlastio da govorim o politici nego samo o vojnim djelovanjima, tamo gdje je on bio upleten u liniji zapovijedanja.

Osobno mi je bilo teže s tužiteljem nego Miloševićem jer je inzistirao da se na suđenju ne izlazi iz okvira Dubrovnika. To je apsurd, kad se zna kolika je bivša Općina Dubrovnik i koju je ulogu imalo zaleđe za pravce napada. Kad sam spomenuo spaljeno Ravno, tužitelj me je upozorio da to nije u okviru Hrvatske i da to ne spominjem. Međutim, inzistirao sam na tome nakon čega je tužitelj prekinuo raspravu i dao nalog da se taj dio iskaza briše.

Što je vama osobno bilo najteže u studenom?

- Najteže su mi pali naši gubici u studenom... Devetnaest poginulih hrvatskih branitelja i petnaest civila... Najveći je to gubitak kako branitelja tako i civila i to je nešto što se ureže u pamćenje.

Kako s odmakom od skoro trideset godina gledate na to razdoblje, posebno danas kad se opet spominje potreba za zajedništvom?

- Nisam se volio nikada miješati u politiku, tako da bi samo rekao ono što mislim i doživljavam kao hrvatski branitelj. Nisam presretan situacijom jer nije baš sve kako smo mi zamišljali. Isto tako je činjenica da se ni jedna država nije ustrojila za trideset godina, pa ne može ni naša.

Imamo državu u tranziciji, mora proći nekakvo vrijeme, moramo proći ono što prolazimo da bi naša djeca i unuci imali državu kakvu smo mi sanjali.

Samo je jedan Nojko


Svatko ima svoju istinu i svatko može reći svoje mišljenje, ali postoje ljudi koji su bili u to vrijeme tu i znali su kako se i što događalo. Često me zasmeta kada se u javnom prostoru pokuša nešto govoriti, a da nije bilo tako.
Shvaćam da vaše kolege novinari to ne mogu znati jer su bili premladi. Imali smo par zapovjednika obrane Grada, ali samo je jedan legendarni, a to je general Nojko Marinović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

17. siječanj 2021 00:41