StoryEditor
HrvatskaVLAŠKA POSLA

Ante Tomić: Nevolja je da su vjernici često razmaženi i djetinjasti drama queens. To im je valjda nekakva mazohistička naslada

22. prosinca 2020. - 14:06
Ima li možda doktorica Markotić ovih dana nekog drugog posla od stajanja na braniku vjere?Ranko Šuvar/Cropix

Kako smo došli do ovoga, upitate se šokirano, čitajući o zgodi prošlog petka, nakon konferencije glavnih ljudi koji se ovdje bore protiv koronavirusa, umnih i sposobnih, najboljih koje naš narod ima. Doktorica Markotić došla je novinaru Mazzoccu uzrujano prosvjedujući da se napada nju kao vjernicu, kao i sve druge koji u ovoj zemlji radosno slave rođenje Isusa Krista, sina Božijeg, a sve zato što je Mazzocco primijetio kako je nešto nelogično da su crkve otvorene, a ugostiteljske radnje nisu.

To da se netko drznuo dirnuti u radno vrijeme katoličkih bogomolja cijenjena je infektologinja doživjela kao sramotni udar na slobodu vjeroispovijesti usporediv s mračnim vremenima, ne ponovila se, kad je nju u mladosti pijani profesor marksizma ispitivao ide li na misu. Pa, stvarno, gdje mi živimo? Gdje vam je duh Božića, druže Mazzocco?

Đubradi ateistička, ne znate ni šta je ljubav, ni radost, ni darivanje, a vjerojatno vam i bakalar smrdi, dobacio bih uvrijeđeno kolegi iz Indexa, ali neću jer ovo nije vrijeme za šalu. Osamdeset zaraženih ovdje svaki dan umire. Ljudi padaju kao muhe, dok mi raspravljamo o slobodi vjeroispovijesti. Može li išta biti luđe od toga? Vrag bi ga znao, možda Hrvati i umiru u poštovanja vrijednim, udarničkim brojkama, najvećima u Europi, upravo zato jer najbolji ljudi koje smo izabrali za borbu protiv koronavirusa dobijaju napad divljeg bijesa ako ih tkogod upita je li baš nužno ići na ponoćku?

Ima li možda doktorica Markotić ovih dana nekog drugog posla od stajanja na braniku vjere? I napokon, zašto je neprijateljski upitati katolike bi li svoje navike mogli ostaviti za bolja vremena? Savjetovati im, ako su se svi drugi odrekli koncerata i kino predstava i plesanja i druženja s prijateljima, da bi i oni ove godine mise uživo mogli zamijeniti televizijskim i online pobožnostima.

Nevolja je da su vjernici često razmaženi i djetinjasti drama queens. To im je valjda nekakva mazohistička naslada, doživljavati se žrtvama, usplahireno kričati kako ih se tlači i proganja, kako su se oni napatili zbog svoje ljubavi za Isusa. Vazda nešto cmizdre i uzdišu: “Joj, sestro moja, koliko bi meni bilo lakše da nisam išla u crkvu.” Takva je i ova priča o Alemki Markotić i pijanom profesoru marksizma. Iskreno, je li se ona vama čini kao osoba koja je zbog svojih vjerskih uvjerenja zbog nečega bila uskraćena? Šta njoj komunisti nisu dali, upisati se na medicinu?

Pamtimo i mi vrijeme prije devedesetih, i onda su naše crkve nedjeljom bile pune. Stotine je hiljada vjernika, jedva nešto manje nego danas, i liječnika, i profesora, i inžinjera, i odvjetnika išlo na misu pa ih to opet nije ozbiljnije smetalo u profesionalnom napredovanju. Nisu, istina, mogli biti šefovi, direktori i ravnatelji ako nisu bili u Partiji, ali dopustite, zar je Partija danas popustljivija? Koliko je njih u Stožeru da nisu za HDZ? Nešto je i smiješno da Markotić, četrdeset godina kasnije, pamti nekakav neugodni trenutak s pijanim profesorom marksizma. Istinska bi kršćanka tako nešto davno oprostila.

Osim toga, kako nema sućuti i razumijevanja za nesretnika. On ima jednu strast i privrženost koja ne mora biti manja od strasti i privrženosti koju doktorica Markotić osjeća za Isusa. Ako je još živ, bivšem je profesoru marksizma danas gore nego njoj, jer ona može u crkvu, a njemu su alkoholičaru sve kafane zatvorene. Napokon, važnije od ičega, sjećate li se početaka epidemije koronavirusa u Hrvatskoj, prvog poznatog žarišta ove smrtonosne bolesti? Bio je četvrtak, devetnaesti ožujka, blagdan svetog Josipa Marijinog zaručnika, kad su se deseci njih zarazili na misi u Solinu. Već smo onda mogli vidjeti kako je to opasno, kako ljudi pod crkvenim krovom nisu zaštićeni, već su naprotiv, dodatno izloženi bolesti, znatnija je vjerojatnost da će ćapati nevolju. Devet mjeseci kasnije mnogi još uvijek nisu usvojili tu lekciju, i dalje se junače kako će oni na Božić u crkvu jer, eto, moraju, tako je čvrst njihov savez s Bogom. On bi im zamjerio da ne dođu. Kako je to glupo! Da umru od koronavirusa i dođu na nebo, dosta sam siguran da bi ih Bog upitao: “Oprosti, šta je tebi bilo u glavi kad si dolazio na ponoćku?”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. veljača 2021 10:45