Prije ste ukazivali na blokirane projekte i investicije koje čekaju. Je li se što pomaknulo naprijed i očekujete li da će se napokon projekti odblokirati? Što je sve kočnica? Koji sve projekti čekaju i kolika je njihova vrijednost?
Na ta pitanja u Gospodarsko-interesnom udruženju Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH) odgovaraju kako je najveća prepreka za razvoj projekata obnovljivih izvora energije (OIE) u Hrvatskoj trenutno činjenica da HERA (Hrvatska energetska regulatorna agencija) još uvijek nije donijela odluku o iznosu naknade za priključenje na mrežu, iako je to bila dužna učiniti prije gotovo dvije godine. Zbog toga kašnjenja na čekanju je 45 projekata s ukupnom snagom od 2648 MW, za koje je nadležno ministarstvo već izdalo energetska odobrenja, ali ti se projekti ne mogu realizirati.
– Svaki megavat (MW) instalirane snage, ovisno o tehnologiji, košta približno milijun eura, što znači da je ukupna vrijednost investicija koje su trenutno blokirane oko 2,65 milijardi eura – što je, za usporedbu, vrijednost ekvivalentna izgradnji pet peljeških mostova. Još slikovitije, ta količina energije mogla bi teoretski pokrivati potrebe za električnom energijom dvije trećine kućanstava u Hrvatskoj – pojašnjavaju u ovom udruženju.
Nadalje ističu kako se tom naknadom pokušava nametnuti investitorima trošak izgradnje dalekovoda od Splita do Rijeke, i to u iznosu od 80 posto njegove cijene, iako je logično da bi se, baš poput željezničke pruge ili autoceste, mrežna infrastruktura koja služi cijelom prijenosnom sustavu, svim građanima, trebala financirati iz EU fondova, mrežarine i/ili državnog proračuna, a ne iz džepova investitora.
– Takvo financijsko opterećenje čini izgradnju elektrana neisplativom jer investitori već plaćaju svoje stvarne troškove priključenja na mrežu, poput izgradnje trafostanica, priključnih kabelskih vodova i druge potrebne opreme. Uz to, spomenuti projekti mogli bi se i bez kapitalnih ulaganja u mrežu na nju priključiti i tako brzo osigurati Hrvatskoj zelenu energiju – tvrde u OIEH-u.
Nadalje naglašavaju kako zemlje u okruženju ne nameću slične troškove investitorima, što njihove projekte čini konkurentnijima u pogledu cijene električne energije u odnosu na hrvatske.
– Ako se ova situacija ne promijeni, Hrvatska bi se, umjesto proizvođača, mogla pretvoriti u trajnog uvoznika zelene energije, unatoč svom ogromnom potencijalu za razvoj obnovljivih izvora – upozoravaju.
Dva ključna roka
Također navode kako su do 30. lipnja sve članice EU-a imale dva ključna roka. Prvo, morale su podnijeti revidirane nacionalne energetske i klimatske planove (NECP-ove) Europskoj komisiji. Drugo, trebale su provesti odredbe o izdavanju dozvola prema Direktivi o obnovljivoj energiji (RED III).
– Ovi planovi su temeljni za postizanje cilja EU-a od 42,5% obnovljive energije do 2030. godine, a mi smo već od Europe dobili upozorenje da nam je posljednja verzija NECP-a bila neambiciozna. Države članice morale su do kraja lipnja implementirati i odredbe o ubrzanom izdavanju dozvola prema RED III, uključujući koncept "prevladavajućeg javnog interesa". Radi se o konceptu prema kojem se OIE projekti, zbog svoje iznimne važnosti za okoliš, društvo i gospodarstvo, smatraju prioritetnima te se mogu izuzeti iz uobičajenih pravnih ili administrativnih prepreka kako bi se ubrzala njihova realizacija i ostvarile njihove koristi. Samo nekoliko zemalja, poput Njemačke i Portugala, uspješno je to učinilo – pojašnjavaju u OIEH-u.
Spor napredak
Na naš upit o trenutnom stanju s obnovljivim izvorima energije, kažu kako ono u Hrvatskoj pokazuje spor napredak. Prema podacima iz kolovoza, obnovljivi izvori energije (vjetar, sunce, biomasa, bioplin i geotermalna energija) pokrili su samo 18,4% proizvodnje električne energije, dok je uvoz u istom mjesecu iznosio 28,1%. Za zemlju koja raspolaže obiljem prirodnih resursa za iskorištavanje obnovljivih izvora, to je, ističu, porazna brojka.
Navode i kako Hrvatska ima instaliranih oko 1200 MW vjetroenergije, 750 MW solarne energije, 10 MW geotermalne energije te oko 150 MW postrojenja na biomasu i bioplin, što ukupno iznosi 2110 MW.
– Izgradnjom spomenutih postrojenja mogao bi se izbjeći uvoz električne energije tijekom ljetnih mjeseci, kada je potražnja najveća. Time bismo osigurali domaću, zelenu i čistu energiju koja bi potaknula razvoj gospodarstva i smanjila cijenu električne energije za građane – ističu u Obnovljivim izvorima energije Hrvatske.
Dodaju kako je najveći rast u razvoju obnovljive energije zabilježen u solarnom sektoru, i to zahvaljujući subvencijama za postavljanje solarnih elektrana na krovovima obiteljskih kuća, poslovnih prostora i industrije.
– Iako je to pozitivan korak, bez većih investicija u elektrane na OIE, Hrvatska neće moći uspješno provesti zelenu tranziciju. Uz kritike iz Europe, poput zadnje koja upućuje na neprenošenje pravila o ubrzanju izdavanja dozvola za projekte OIE-a u svoje zakonodavstvo, suočavamo se s mogućnošću plaćanja penala unatoč velikom interesu i mogućnostima za razvoj OIE-a – upozoravaju također.
Agrosolari doprinose održivosti poljoprivrede
S obzirom da su na svojim stranicama najavili prezentaciju agrosolara u Dalmaciji, zanimalo nas je što oni mogu donijeti poljoprivrednicima.
– Agrosolari donose brojne prednosti poljoprivrednicima, osobito u kontekstu klimatskih promjena s kojima se Hrvatska već suočava. S obzirom na sve učestalije vremenske ekstreme, potrebno je smanjiti emisije stakleničkih plinova korištenjem obnovljivih izvora energije, dok je istodobno nužno prilagoditi se novim klimatskim uvjetima. Agrosolari se tu nameću kao rješenje jer ova tehnologija pruža zaštitu od nepovoljnih vremenskih uvjeta, poput suše, tuče i prevelike insolacije, a uz to poljoprivrednicima omogućava i dodatan prihod te dugoročnu financijsku stabilnost. Iskustva iz europskih zemalja već su dokazala kako agrosolari povećavaju ukupnu produktivnost i pridonose održivosti poljoprivrede.
Agrosunčane elektrane pružaju i niz drugih koristi, koje uključuju dekarbonizaciju, povećanu energetsku sigurnost, održivu upotrebu resursa, zaštitu prirodnog okoliša, očuvanje tla i vode te, što je možda najvažnije, stabilnost proizvodnje hrane.
– Ovim se pristupom uspješno spajaju dvije ključne grane našega gospodarstva: poljoprivreda i energetika. Na taj način ista površina postaje dvostruko produktivna – koristeći se za proizvodnju hrane i energije – kažu u OIEH-u.
Dodaju i kako je, prema izvješću Europske komisije, Hrvatska među tri europske zemlje s najvećim kumulativnim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih prilika u odnosu na bruto nacionalni proizvod. Kako bi ubrzao razvoj novih tehnologija za pomoć poljoprivrednicima, OIEH je, u suradnji s tri agronomske institucije, izradio Studiju o potencijalu solarne energije u poljoprivrednom sektoru, koja je, među ostalim, pokazala kako su trajni nasadi, posebno vinogradarstvo, maslinarstvo i voćarstvo, najprikladniji za primjenu agrosunčanih elektrana.