"Pusti da ja vodim", filmska je replika kojoj smo se puno puta nasmijali, u pravilu u sceni plesa i iz usta muškarca izgaženih prstiju, međutim u stvarnom je životu čujemo zamaskiranu na najnevjerojatnije načine, izrečenu tako da nam prisjedne pomisao na smijeh. "Ta ti je suknja prekratka, svi će ti vidjeti..."(nastavak ovisi od stupnja bezobrazluka). "Ta haljina ima predubok dekolte, izgledaš kao..." (nastavak ovisi od stupnja bezobrazluka). "Ta ti je..." - no dobro, shvatili ste što želimo reći, a ako ste slične kritike čuli iz usta osobe s kojom ste (bili) u vezi, možda ste se zapitali je li vam uistinu ta suknja prekratka, je li taj dekolte stvarno preizazovan.
Moguće je da je njega samo bilo strah da ćete se prehladiti. A možda vas zapravo želi kontrolirati. Delikatna tema, morate priznati. Stoga smo odgovor potražili kod stručnjaka. Mariju Eškinju, psihoterapeutkinju i magistru psihologije pitamo kako razlikovati dobronamjernu kritiku od zlonamjerne, iza koje se krije želja za kontrolom.
- Dobronamjerna je kritika empatična i usmjerena konstruktivno, na primjer: "Volim kad nosiš duge haljine i raspustiš kosu". Kritika s ciljem kontroliranja bila bi, na primjer: "Ne možeš takva izaći vani! Izgledaš razvratno!“. Prirodno je zatražiti mišljenje partnera o izboru odjeće, kao i komentirati njegov, no pri tome ne bi smjelo biti vrijeđanja, uvjetovanja i omalovažavanja - tvrdi Eškinja.
Tanka je granica između istinske brige i nezdrave posesivnosti, kao i između izražavanja i nametanja mišljenja, primjećuje naša sugovornica, a kad se ona prijeđe valja se zapitati je li riječ o kontrolirajućem partneru, jer vrlo često nakon kontroliranja odjeće kreće kontrola drugih područja života. Jednom kad kontrolirajući partner shvati da ima moć upravljati drugom osobom, nastavit će pritiskati i ispitivati granice, a u takvim slučajevima, upozorava Eškinja, možemo pričati o emocionalnom zlostavljanju.
Njezina kolegica psihologinja i psihoterapeutkinja Tina Brzić, pak, primjećuje da jedan od razloga prigovaranja oko načina odijevanja može biti partnerova iskrena potreba da se skrbi o partnerici, koja se očituje u učestalom izražavanju mišljenja o ženinom oblačenju, od brige oko toga hoće li joj biti prehladno, do toga je li prikladno u određenoj situaciji nositi određeni tip odjeće, primjerice suknju iznad koljena za odlazak na posao.
Unatoč plemenitim pobudama, naglašava psihologinja Brzić, ako ženi takve primjedbe smetaju, potrebno je raditi na uvažavanju i postizanju ravnopravnog odnosa. Puno je, međutim, opasnija situacija kada muškarac smatra kako žena "mora“ poštivati njegove stavove i slušati njegove zapovijedi. Da ga mora pustiti da vodi.
- U takvim je situacijama riječ o zlostavljanju, koje podrazumijeva obrazac ophođenja kojim se drugoj osobi nanosi neki oblik boli s ciljem preuzimanja kontrole i uspostavljanja moći nad njom. Nažalost, mnoge su žene u zlostavljačkim odnosima, a da toga nisu svjesne, jer izostaje fizičko nasilje. Psihološko zlostavljanje obično počinje od malih stvari, no prerasta u prisilnu socijalnu izolaciju, onemogućavanje izražavanja mišljenja, nepoštivanje prava i privatnosti, prijetnje, ponižavanja te, svakako, i nametanje zabrane odijevanja na određeni način, uz što obično idu uvrede. U takvim je situacijama prvenstveno bitno osvijestiti o čemu se radi te potom prekinuti takav odnos - podvlači psihologinja Brzić.
Pitanje koje se samo od sebe nameće je zašto muškarci kojima nije drago da im se partnerica odijeva izazovno uopće ulaze u veze sa ženama koje imaju liberalan stav prema odijevanju. Psihologinja Brzić u tome vidi muškarčevo protivljenje ideji da bi njihova partnerica nekom drugom mogla biti seksualni objekt.
- Kad muškarac nakon ulaska u vezu sa ženom stane negodovati zbog njezina izbora odjeće, nužno je osvijestiti granicu dobronamjernog ponašanja od pokušaja dominacije. Ako izražavanje mišljenja o načinu odijevanja učestalo uključuje kritiziranje, trebalo bi se zapitati što se krije iza te potrebe. Često se pokaže da je uzrok nedostatak povjerenja u partnericu ili muškarčev manjak samopouzdanja zbog kojeg strahuje da bi ga konkurencija mogla preteći - primjećuje psihoterapeutkinja Brzić te dodaje da u takvim situacijama predlaže parovima otvoreni razgovor i jasno iskazivanje međusobnog poštovanja i želje za održavanjem veze.
Brzić ističe i drugu stranu medalje, a to je da i žene, baš kao muškarci, mogu biti nesigurne u sebe, što neke kompenziraju izazovnim odijevanjem. Iako to rade bez primisli o varanju, imaju potrebu izazivati pažnju i komentare kako bi gradile bolju sliku o sebi. I tko je onda uopće u pravu? Gdje je granica pristojnog i nepristojnog ruba haljine, gdje je granica dobronamjerne kritike i potrebe za kontroliranjem koja može prijeći u zlostavljanje? Eškinja upozorava da su odgovori na ova pitanja dodatno zakomplicirani utjecajem kulture i stereotipima, pa se čak i danas žrtve silovanja optužuje za nošenje neprimjerene odjeće.
- Kada vam partner kaže da se preodjenete kako biste izbjegli seksualno uznemiravanje, onda je problem u njemu, odnosno njegovim introjektima i stereotipima. Umjesto da žene učimo kako se odijevati, zašto se fokus ne bi usmjerio na muškarce i kontrolu njihova nagona? - naglašava Eškinja.
Psihologinja Brzić za kraj naglašava da bi svaki partnerski odnos trebao biti ravnopravan i mjesto rasta i poštivanja. Svatko bi trebao biti slobodan izreći svoje mišljenje, ne kao jedinu i isključivu istinu i zapovijed, već kao poziv na konstruktivnu raspravu iz koje će par izići u čvršćem zajedništvu.
- Jedino vrijeme u životu kada je čovjek objektivno ovisan i kada se može smatrati "taocem“ je doba djetinjstva, u kojem smo ovisni o roditeljima i njihovoj skrbi. U svim ostalim slučajevima ostajanje u bilo kojoj vrsti kontrolirajućeg odnosa je izbor i odgovornost odraslog čovjeka. Stoga, ako se osoba ne osjeća sretno te joj se ograničava sloboda mišljenja, kretanja i izbora odjeće, takav je odnos u redu prekinuti - zaključila je psihoterapeutkinja Eškinja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....