Mnogi od nas kao da su u dubini duše vukovi samotnjaci koji svoje rane radije ližu u samoći. Drugima je ipak lakše kad svoju bol podijele s bliskom osobom. Treći, pak, potiskuju probleme bijegom u rizična ponašanja ili potpunim predavanjem poslu, fizičkom "trošenju", duhovnosti odnosno bilo čemu što će im odvući misli u drugom smjeru, premda će im sve to, s obzirom da ne vodi do rješenja, donijeti tek privremeno olakšanje, baš kao i onima gore spomenutima, koji svoj ispušni ventil pronalaze u razgovoru s bližnjima ili, što obično vrijedi za one u prvoj, samotnoj kategoriji, u različitim oblicima self-helpa. Oni koji se u kriznoj situaciji odlučuju za psihološko ili psihijatrijsko savjetovanje, još uvijek su u manjini - djelomično zbog predrasuda da je pomoć psihoterapeuta potrebna samo duševno bolesnim ljudima i da se ona odnosi na lijekove, djelomično zbog toga što si takvu pomoć jednostavno ne mogu priuštiti.
O svim tim predrasudama, kao i o tome što se zapravo može postići kad dopustimo stručnoj osobi da nam pomogne sagledati stvari iz drugog kuta popričali smo sa psihoterapeutkinjom i spisateljicom Brankom Jakelić, koja nam je u ovoj priči posebno zanimljiva zbog projekta besplatne psihološke pomoći Prva 4 koraka koji je pokrenula neposredno nakon potresa koji je razrušio Zagreb. S tom svestranom, plemenitom ženom pričali smo tek koji tjedan prije njene iznenadne smrti. Svima koji se do sada nisu imali prilike pobliže upoznati s njenim radom preporučujemo da pročitaju In memoriam koji joj je napisao Siniša Kekez.
"Osim pomoći u krizi, psihoterapija je proces učenja o sebi i vještinama ophođenja sa svojom sudbinom. U skladu s time, svoj rad doživljavam kao podršku i pomoć ljudima da bolje upoznaju sebe te se, otkrivajući i prevladavajući ono što ih sputava, mijenjaju i rastu u skladu sa svojim punim potencijalima. Moj zadatak kao psihoterapeuta sastoji se u tome da ljudima, koji mi se obrate za pomoć, pomognem bolje upoznati i prihvatiti sebe kao jedinstvena ljudska bića te ih potaknem na to da svoje probleme počnu gledati kao izazov i priliku za učenje, rast i razvoj u psihičkom i duhovnom smislu riječi. Većina ljudi s kojima radim relativno su stabilne osobe koje uglavnom normalno funkcioniraju u svakodnevnom životu. Terapija im predstavlja pomoć i podršku u krizi ili u nastojanju da poboljšaju kvalitetu svoga života i postanu bolji ljudi, svjesniji sebe i svrhe svoga postojanja", navodi psihoterapeutkinja Jakelić na svojoj službenoj stranici Iz drugog kuta, na kojoj možete pronaći detalje o njenom terapijskom radu, zanimljive članke te detalje o njenim knjigama "Govor snova", "Tragajući za sobom" i "Krilate sandale".
- Premda je u našem društvu psihoterapija još uvijek pomalo tabu tema, sve se češće ljudi odlučuju potražiti taj oblik pomoći - veli nam Branka Jakelić na početku razgovora te navodi kako se struktura ljudi koji joj se obraćaju ipak pomalo mijenja.
- U počecima mog terapijskog rada prije nekih tridesetak godina za pomoć su mi se obraćale uglavnom žene srednje dobi razočarane životom i odnosima s važnim ljudima, depresivne ili pak s osnovnim egzistencijalnim pitanjima tipa tko sam ja i zašto mi se to događa. Zadnjih mi 10-15 godina sve češće dolaze mlađi/mladi ljudi, sve češće muškarci, sve češće parovi čak u počecima veze kad se pojave prvi problemi ili pak, premda rjeđe, oni koji su na pragu razvoda a žele sačuvati ljudski odnos poštovanja i tolerancije, ne samo zbog djece već i zbog onoga što su značili jedno drugom. Sve češće dolaze i LGBT osobe i ljudi koji se na bilo koji način osjećaju drukčije od svoje okoline ili ih jednostavno potresaju pitanja svrhe i smisla svog postojanja. Meni to svakako govori o globalnom porastu svijesti i otvorenosti koja podrazumijeva zainteresiranost i odgovornost za sebe te istinsku kvalitetu vlastitog života - smatra psihoterapeutkinja Jakelić.
Međutim, nisu samo globalni trendovi zaslužni za veću sklonost prema traženju stručne pomoći, primjećuje naša sugovornica.
- Živimo u turbulentnim vremenima kada se raspadaju komadići svijeta na koje smo navikli dovodeći u pitanje neke naše vrijednosti i predodžbe o sigurnosti kojih smo se dosada čvrsto držali. Neki ljudi pokušavaju uteći depresiji i anksioznosti uz pomoć lijekova ili drugih sredstava koja donose trenutno olakšanje, drugi, pak, pokušavaju unutarnji nemir ublažiti grčevito vapeći za povratkom staroga svijeta ili pak fantazijom o boljem, vjerujući da je, kao u naslovu jednog romana Milana Kundere „život negdje drugdje“. No, riječima Johna Lennona, „život je ono što ti se događa dok radiš druge planove“ i to je činjenica. Na svakom je od nas odluka želi li biti objekt kojeg će vjetrovi života nositi kuda i kako hoće ili pak subjekt koji sam bira kako se postaviti prema vjetru i odgovoriti izazovima i zahtjevima pred sobom - vjeruje Branka Jakelić, jer, kako kaže, "neke je stvari teško riješiti sam; potreban nam je svjedok, rame na koje se možemo nasloniti, netko tko će nam ukazati i na ono što ne vidimo, obratiti nam pozornost i na neke druge mogućnosti rješenja određenih problema".
Pitamo psihoterapeutkinju da nam malo pojasni sam proces terapije.
- Psihoterapija ima više razina. Od one prve na kojoj čovjek samo želi da mu „bude bolje“, da ne boli do želje da upozna sebe i istraži tko i što se krije ispod raznih maski i uloga koje u životu igra. Osobno smatram da je velik dio bitke dobiven kada se čovjek zainteresira za sebe, kad se strah od života i nepoznatoga transformira u želju da pronikne iza velova većih i manjih problema te uzbuđenje i radoznalost što ga na tom putu čeka. Psihoterapija je proces koji se odvija na mnogo razina. Kroz razgovor i upotrebu različitih tehnika kojima se temi pristupa s različitih strana, najvažniji je odnos između terapeuta i osobe koja je u terapiji. Odnos u kojem se dva ljudska bića susreću ogoljena, bez predrasuda o tome što će onaj drugi misliti o njemu jer svi smo „krvavi ispod kože“ i sve ljudsko, i najljepše i najružnije, imamo do zadnjeg detalja. Što smo svjesniji svojih tamnih strana i impulsa da reagiramo na određeni način, veća nam je mogućnost izbora - poručuje nam stručnjakinja pa razgovor usmjeravamo prema njenom gore spomenutom projektu.
- Iskustva poput korone i lockdowna stubokom nas mijenjaju, bude pitanja smisla i besmisla, sudbine, svog mjesta u svijetu. Potaknuta time i zagrebačkim potresom poželjela sam pomoći ljudima da se lakše nose s time, da si pomognu, otvore neke nove perspektive. Razgovarala sam s nekolicinom mlađih kolega psihoterapeuta i psihoterapijskih edukanata raznih psihoterapijskih pravaca u završnoj fazi edukacije koji rade pod supervizijom. Osmislila program od četiri konkretno strukturirana online susreta prilikom kojih ljudi koji se obrate za pomoć dobiju ne samo podršku već i uče određene vještine samopomoći. U tom će smislu od terapeuta dobiti i određene naputke i vježbe koje mogu raditi i sami a iz tjedna u tjedan prate se pomaci i nakon ta četiri susreta osoba ima niz novih uvida i vještina - objašnjava nam Branka Jakelić.
- Kolege koji kao volonteri sudjeluju u ovom projektu nisu tek hladni stručnjaci već topla ljudska bića koja su tijekom svog razvoja i edukacije za psihoterapeute prošla i prolaze i kroz vlastitu terapiju te znaju što je začarani krug zebnje i straha od života. Iz te perspektive mogu susresti i one koji im se obrate za pomoć. No važno je spomenuti da ova Prva 4 koraka nisu terapija već podrška i pomoć u krizi. Nekim će ljudima to biti dovoljno dok će neki nakon toga poželjeti ući u psihoterapiju. Odaberu li koga od tih volontera cijena će biti povoljnija nego kod etabliranih psihoterapeuta. Sigurnost da su „u dobrim rukama“ garantira činjenica da su oni pod kontinuiranom supervizijom mojom i iskusnih kolega iz njihovih terapijskih pravaca - ističe naša sugovornica te najavljuje kako će ovog proljeća s većinom njih započeti konkretnu edukaciju vezanu uz razne aspekte i dimenzije traume i rada s njom, uključujući fizičke i neurološke, emotivne, mentalne i duhovne aspekte što će svakako još produbiti njihovo znanje, razumijevanje tog aspekta ljudskog života i time sposobnost da pomognu onima koji im se obrate za pomoć.