Nakon dugih 16 godina, napokon smo dobili novi album "pravih” Red Hot Chilli Peppersa. Era Josha Klinghoffera na gitari zbacila je bend s vrha rock scene, a dolazak Danger Mousea za miksetu umjesto Ricka Rubina na posljednjem albumu (The Getaway, 2016.) odveo je Pepperse u nekakvo stanje borbe sa samima sobom, tijekom koje su pokušavali ostati vjerni sebi, ali istovremeno pratiti i trendove. To je rezultiralo dosta bezličnim periodom njihovog stvaralaštva tijekom kojeg su živjeli prvenstveno na račun stare slave, stoga je drugi povratak Johna Frusciantea u bend krajem 2019. bio izuzetno važna stvar za njihove fanove.
Frusciante je neizostavni segment onih Peppersa kakve većina glazbenih fanova poznaje, iako je u bend došao tek nakon smrti Hillela Slovaka i debitirao tek na četvrtom albumu kalifornijske četvorke, a Unlimited Love predstavlja njegov prvi uradak s bendom nakon Stadium Arcadiuma iz 2006. Pomalo nevjerojatno zvuči činjenica da je Frusciante sudjelovao samo na polovici albuma koje je bend izdao tijekom svoje gotovo 40-godišnje povijesti, ali to istovremeno govori o tome koliki on utjecaj ima na uspjeh benda i zašto Peppersi jednostavno nisu „pravi” bez njega na gitari.
Povratak Frusciantea u bend značio je da će se njemu prepustiti veliki dio kreativne kontrole nad materijalom, a ako znamo da je By The Way bio u velikoj mjeri „njegov”, dok je Stadium Arcadium, s njegovim flashy rockerskim pristupom koji je rezultirao velikim brojem praktički improviziranih solaža, bio iznimka, moglo se očekivati nešto između ta dva albuma. A takvo smo nešto na kraju i dobili.
Doduše, na Unlimited Love ima svega. 'Aquatic Mouth Dance' djeluje kao malo modernija verzija pjesme iz perioda Blood Sugar Sex Magika, a drugi singl 'Poster Child' u suštini je dosadnija verzija 'Walkabout' s One Hot Minutea, koju vrijedi poslušati samo zbog sjajnog groovy outroa koji možda i najbolje odaje zašto ovaj album usprkos svemu nije flop.
Sedamnaest pjesama jest malo previše za ovakav album (iako su Kiedis i Frusciante otkrili da su ih snimili 50-ak) i ima onih koje djeluju kao loše kopije nečega što smo već čuli od njih, ali gotovo u svakoj stvari postoji jedan dio koji je barem djelomično „izvuče” i podsjeti nas zašto su Peppersi s Fruscianteom još uvijek jedan od najvećih bendova na svijetu.
Album počinje prvim singlom 'Black Summer', koji je jedna od onih klasičnih flagship pjesama koju Peppersi imaju na svakom albumu i koja na prvu uopće nije loša. No, ono što je čini i više nego dobrom jest Fruscianteov solo, vjerojatno najbolji na cijelom albumu. Prepun emocije, sjajno strukturiran i savršeno pogođenog tona, solo na 'Black Summer' jedan je od najboljih primjera da je Frusciante puno više od improvizatora te da se na ovom albumu u velikoj mjeri odlučio vratiti u onaj period prije Stadium Arcadiuma, čega potvrdu možemo dobiti odmah na sljedećoj pjesmi.
'Here Ever After' najbolja je stvar na cijelom albumu i općenito jedna od najboljih pjesama koje su Peppersi napravili u 21. stoljeću, jer u sebi sadržava esenciju svega ono što su oni bili tijekom proteklih gotovo 40 godina. Pjesma započinje Kiedisovim trademarkom – funky repanjem, a prelazi u pjevni refren koji će vam ostati u uhu čim ga prvi put čujete. Prate ga nenametljivi beat Chada Smitha, Fleaevo „peglanje” po basu trzalicom (što nije karakteristično za njega) i hipnotizirajuća Fruscianteova lead gitara koja je pomalo „suha” s obzirom na to da nema backup, ali sasvim dovoljna, jer je jednostavno genijalna.
Pjesmu zatvara sjajni Fruscianteov solo u stilu njegovih solo uradaka sa sredine 2000-ih, a ta jednostavnost i minimalizam instrumentalnog segmenta pjesme te Kiedisovog pjevanja, koji svojim međudjelovanjem tvore remek-djelo, najbolje predstavljaju ono što Peppersi jesu i zbog čega ovaj album ima težinu.
Nakon luckastog 'Aquatic Mouth Dancea' ispunjenog mini puhačkim orkestrom koji, doduše, djeluje malo preeksperimentalno, imamo 'Not the One' – cool i nenametljivu baladu s izuzetno atmosferičnim outrom koji možda najbolje pokazuje razliku između ovog albuma i prošla dva na kojima nije bilo Frusciantea. To je važno jer Unlimited Love nerijetko djeluje kao nastavak I'm With You i The Getaway, koji su bili u najmanju ruku nemaštoviti, a što se pogotovo osjeti u 'The Great Apes' i 'Veronica', koju ne spašava ni Fruscianteov cool „vodenasti” riff.
Tu su i 'Let 'Em Cry', živahni izlet u reggae, 'She's a Lover', razigrana feelgood pjesma koja djeluje kao nekakav mashup s Cardigansima, te 'One Way Traffic', pomalo isforsirana stvar koja zvuči kao da je ispala s B-strane Stadium Arcadiuma. Sve te pjesme ustvari izbacuju album iz kolosijeka na kojem bi vjerojatno ostao da se pitalo isključivo producenta povratnika, Ricka Rubina, koji je bio nezadovoljan činjenicom da je Stadium Arcadium izdan kao dvostruki album s 28 pjesama i koji bi sigurno još skratio Unlimited Love.
No, ostatak pjesama čini ovaj album uspješnim i vrijednim slušanja iznova i iznova. Sedma stvar, 'It's Only Natural', ugodna je i zaokružena pjesma koja bi bez problema pronašla svoje mjesto i na By The Wayu, jer se radi o melodičnom i atmosferičnom uratku, kojem sjajna Fruscianteova gitara i njegovi prateći vokali daju dozu sjete i uzvišenosti.
'These Are the Ways' ima dosadan početak i pomalo je neupečatljiva, ali je Fruscianteov izlet u stoner rock čini ipak privlačnom. Barem ako ste ljubitelj tog žanra... No, zato u 'Whatchu Thinkin'' imamo prilike slušati neke od najboljih trenutaka Fruscianteove gitare na albumu i vratiti se u eru Californicationa, pogotovo u outrou u kojem zavijanje gitare neodoljivo podsjeća na ono iz Emit Remmusa.
Peppersi nam ideju „kalifornikacije” serviraju i u odličnoj 'White Braids & Pillow Chair', u kojoj prevladava Fruscianteova surf rock gitara, a koja se od početka polako kreće prema spektakularnom kraju u kojem nas Frusciante „utapa” u svojoj sanjivim akordima popraćenima emotivnim Kiedisovim glasom i njegovim back vokalima.
Fruscianteova dominacija evidentna je i u 'Bastards of Light' te 'The Heavy Wing'. Lako je zaključiti da je 'Bastards of Light' primarno njegovih ruku djelo jer je riječ o bizarnom spoju elektroničkih zvukova u uvodu, akustične gitare u refrenu i teške distorzije u mostu, dok je predzadnja 'The Heavy Wing' jedna od onih stvari koja po dobrom starom običaju Peppersa dođe kao šećer pred kraj.
Pjesma započinje tmurnim uvodom okupanim jekom i pomalo podsjeća na 'Atmosphere' od Joy Divisiona, a onda prelazi u sjajni refren u kojem glavnu riječ vodi Frusciante koji sam pjeva dok istovremeno tjera gitaru na agresivno „cviljenje”. Zatim imamo prilike čuti desetak sekundi nečega što se jedino može nazvati hommageom Kraftwerku, a onda nas čeka Fruscianteov solo koji kao da je izašao s njegovog PBX Funicular Intaglio Zonea. Drugim riječima, eksperimentalni „nered” koji će zvučati (vrlo) dobro vjerojatno samo njegovim fanovima.
Album završava pomalo monotonom i dosta „bazičnom” baladom 'Tangelo', stoga je možda najbolje nakon svega još jednom poslušati 'Here Ever After', jer dok odslušate sve 73 minute i 4 sekunde albuma možete steći dojam da Unlimited Love i nije toliko dobar. U redu, zaista nije toliko dobar kao primjerice BSSM, Californication, By The Way ili Stadium Arcadium, ali kada se sve zbroji i oduzme, na njemu ima i više nego dovoljno onoga zbog čega volimo Pepperse i Frusciantea.
Ako ste iskreni ljubitelj benda, a učini vam se da je ovo što nam je četvorka iz Los Angelesa servirala nedovoljno za 16 godina čekanja, odvrtite nekoliko puta solo na 'Black Summer' ili 'Here Ever After', ili dopustite Fruscianteu da vam još malo napada uši na outrou 'Whatchu Thinkin'', i razmislite ponovno. Iako, Unlimited Love je prije svega najava onoga što nas čeka ako Frusciante po tko zna koji put ne postane preplavljen svime onim što život gitarista jednog od najvećih rock bendova na svijetu sa sobom nosi.
Peppersi su dan prije izlaska njihovog 12. albuma dobili zvijezdu na holivudskom Šetalištu slavnih, a Frusciante im je svojim ponovnim povratkom udahnuo novi život. Fanovi se mogu samo nadati da će ova epizoda s jednim od najboljih gitarista na svijetu u glavnoj ulozi trajati malo duže nego prve dvije.