Od samog početka svoje impresivne solo karijere Beyoncé je bila nezaobilazna činjenica u eteru. Teško da je i mene mogla promašiti svojim masivnim hitovima na radiju i TV-u, ali da bih je sam sebi stavio u zvučnike ili slušalice - nije bilo šanse.
Njezin blistavi popopus - verificiran brojnim Grammyjima, platinastim nakladama i stotinama milijuna dolara - nije bio moja šalica vruće kave, sve do albuma "4" iz 2011., s kojeg su mi baš jako fino sjele balade "1+1" i "Best Thing I Never Had", uklopljene prvi put u "ploču" koja me zaintrigirala i kao cjelina, s ultimativnim hitovima poput ulazne "Love On Top" i repetitivne girl power rasturačine "Run The World (Girls)". Poruka je bila više nego jasna: ako cure vladaju svijetom, predvodnica je Beyoncé osobno. Uostalom, i sam naslov uvodne skladbe novog albuma poručuje: "I‘m That Girl". Tko smo mi da joj proturječimo?
S "četvorkom" je bila ušla u svoju drugu solo dekadu. Tada joj je karijeru prestao poslovno kontrolirati otac, i očito se tada kretivno "pustila od kraja", krenuvši prema sve progresivnijem izričaju kojim me definitivno dobila na vizualnom albumu "Lemonade" (2016.), a ozbiljan sam poštovatelj dokumentarca i live albuma "Homecoming" (2020.) koji za povijest bilježe njezin nastup na festivalu Coachella 2018. godine. Rijetko viđen energetski naboj uz moćnu brass i ritam sekciju predstavio je stare pjesme u novom, a zapravo tradicionalnijem čitanju. Film imate na Netflixu; ako ste ga dosad promašili - vruća preporuka, šteta je "Homecoming" doživjeti samo kao audio.
E, to je već bio trenutak kad sam počeo iščekivati što će nam novog donijeti Beyoncé. Dotad za mene "samo" genijalna pop industrijalka i nenadmašna performerica moćnog glasa, tek tada postala mi je... ono... umjetnica. Kao i Laurie Anderson, zašto ne, ali s neusporedivo većim komercijalnim potencijalom.
Već površnim pogledom na Spotifyev "brojčanik" vidite da to nije bilo bez stanovitog rizika. Pjesme s prevratničke "Limunade" u prosjeku bilježe ozbiljan pad slušanosti u odnosu na prethodne "golgetere" s top ljestvica, ali monumentalno je to djelo s kojeg me osobno najviše privukla balada "Sandcastles". Što ćete, moje staro uho baždareno je na te tople otegnute tonove, koje će pak mladi kritičar "Jutarnjeg" u "Svijetu kulture" nazvati "razvodnjenim" suviškom.
Novi projekt Beyoncé je stvarala u pandemijskim uvjetima pa kaže da joj je to omogućilo da se osjeća "slobodno i pustolovno u vrijeme kada se malo što drugo događalo".
"Moja je namjera bila stvoriti sigurno mjesto, na kojem nitko nikog ne osuđuje. Mjesto bez perfekcionizma i pretjeranog razmišljanja. Mjesto za vrištanje, oslobađanje i osjećaj slobode", rekla je. Dakle, takvo mjesto kakvo su 70-ih i 80-ih bili (američki) disko klubovi, sve do pojave HIV-a.
Naslov albuma na neki je način nagoviješten lani u kolovoškom intervjuu za "Harper‘s Bazaar". Beyoncé je u njemu izjavila: "Uza svu izolaciju i nepravdu u proteklih godinu dana, mislim da smo svi spremni ponovno pobjeći, putovati, voljeti i smijati se. Osjećam dolazak renesanse i želim sudjelovati u tom bijega na svaki mogući način."
Ipak, trebalo je još pričekati, novi virus se pokazao žilavijim, uslijedila je još jedna opaka zakovidana zima sa zatvorenim klubovima. A "Renaissance" je upravo "do jaja" klupski album. Bez ijedne grande balade za moju staru dušu, ali tako prokleto zavodljiv u svojoj konceptualnoj cjelovitosti punoj divnih obrata, bez pauze između ijedne pjesme.
Ultimativni klupski flow, koji pak može biti i savršen plažni soundtrack ili podizač "za po kući" pod klimom, makar uz njega samo brisali prašinu ili prali posuđe.
Ali, budimo otvoreni, ima na ovom albumu više nego dovoljno afrodizijačkih supstanci za mnogo ugodnije aktivnosti u intimi doma. Kako u zvučnoj slici, tako i u tekstualnoj poruci. Pritom se ne pravi nikakva segregacija po rasi, spolu i seksualnoj orijentaciji; štoviše, slavi se svaka različitost i pravo na nju.
Da, (ljetna) renesansa o kojoj je prije točno godinu dana govorila Beyoncé, napokon je mogla početi, a po planu bi, usprkos upornim remetilačkim faktorima, morala potrajati. Naime, "Renaissance" je najavljen kao prvi nastavak trilogije koja će slaviti crnačku glazbu i kulturu, s mješavinom dance, house, funk, afrobeat, gospel, trap pa čak i techno utjecaja, iako ovog zadnjeg, posvjedočit ćemo, ima tek rudimentarno, u kratkim bljeskovima.
Baš na prvi dan ljeta Beyoncé je izdala "Break My Soul," udarni singl s uvodnim "ljepljivim" sampleom tridesetak godina starog house hita "Show Me Love" Robin S, koja joj je zbog toga javno zahvalila jer je njezin predložak nakon toga instantno posvuda uletio u trending.
Ali, ja ću za svojeg favorita ipak uzeti klasični disko u pjesmi "Cuff It", s doprinosom starog velemajstora Nilea Rogersa. Uz bok bih im svakako stavio savršeno ispoliranu laganicu "Plastic Off the Sofa" te zaključnu "Summer Raneissance", u koju je uglavljen sample "I Feel Love" Donne Summer (odnosno Giorgia Morodera), izlizan kroz povijest glazbene "citatologije", ali svejedno tako dobro ugrađen u izvrsno zatvaranje ovog albuma.
No, vratimo se na njegov početak, gdje u drugoj pjesmi "Cozy" brzi, tradicionalni house ritmovi nisu samo "filovani" Beyoncéinim R&B, soul i gospel vokalom, već i elementima čikaškog house rapa i crnačkog diska 60-ih.
Ovi plesni ritmovi ovdje u mnogim aspektima zamjenjuju poslovične hip-hop i R&B sastavnice Beyoncéinih ranijih albuma.
U tome su značajan doprinos dale producentske zvijezde kao što su Hit-Boy, Mike Dean, The-Dream, Skrillex i Syd, uz (ko)autore pjesama među kojima su neizostavni JAY-Z, kao i Drake, No I.D., Honey Dijon... Iako Beyoncé zasluženo ide lavovski dio pohvala za album, važno je spomenuti i respektabilnu "svitu" Queen Bey.
Njezina uloga kao kreatorice ukusa možda je najočitija u tekstovima, nosačima zarazne samouvjerenosti i nesputane životne radosti koja uključuje erotičnost. U Beyoncéinoj privilegiranoj poziciji to se logično podrazumijeva, ali se lako prenosi i na slušatelja, lakše od omikrona.
"Must be the cash ‘cause it ain‘t your face", kaže muškarcu kojem poručuje i "You could be my daddy if you want to" u oslobađajućoj "Church Girl".
U pjesmi "Heated" samouvjereno daje do znanja da je "samo pravi može ukrotiti", no svakom je jasno da je zapravo ona ta koja čvrsto drži uzde. Slijedi "Thique", po meni jedini slabiji moment albuma koji samo na tom mjestu gubi na svojoj savršenoj protočnosti. Mogao je i bez te četiri od svojih 62 minute.
Sve ostalo je besprijekorno. Pa, ako je ovo tek prvi dio trilogije, čime li će ga Beyoncé nadograditi u iduća dva nastavka - logično je pitanje koje nam se nameće. Pitanje od puno milijuna dolara koji se, kad je riječ o djelima Queen Bey, obvezno računaju, čak i sad kad se odmakla od komercijalnih zicera poput onih s albuma "Dangerously In Love" i "I Am... Sasha Fierce".
Pratite Stil i na Instagramu te Facebooku!