Svečano euharistijsko slavlje prigodom preuzimanja službe splitsko-makarskoga nadbiskupa mons. Zdenka Križića održalo se danas s početkom u 11 sati u novoj crkvi Svete obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu.
Zanimljivo je da je mons. Zdenko Križić, a kako je otkrio u intervjuu za Jutarnji list 2016. godine, vrsni nogometaš i veliki navijač Hajduka.
U vrijeme studija na Terasianumu u Rimu plijenio je pozornost ostalih studenata i svećenika zbog nogometnog umijeća. Ovako je govorio za Jutarnji list:
- Imali smo uistinu dobru ekipu tada. Tri godine zaredom bili smo prvaci na prvenstvima papinskih sveučilišta i u tom razdoblju nismo izgubili utakmicu. Dva puta sam bio najbolji strijelac. Oni koji su dolazili na studij poslije mene znali su se šaliti kad bi me sreli i govorili mi kako me u Rimu baš i ne pamte po pobožnosti, koliko po nogometu (smijeh).
Isto tako, čuo sam da ste i veliki navijač Hajduka.
- Navijao sam za Hajduk odmalena. Bile su to šezdesete i Hajduk je onda bio slab. A počeo sam navijati za taj slavni klub jer su moj otac i brat navijali za Dinamo. Morali smo biti različiti kako bismo se mogli međusobno natjecati, svađati ili izazivati. Kako je Hajduk tada bio slabiji, jer su u Dinamu igrali zvijezde poput Zambate, Jerkovića, Belina, Ramljaka, ja sam uglavnom ispaštao. To se promijenilo 70‘-ih kada je na našu klupu došao Tomislav Ivić.
Kojeg ste igrača posebno cijenili?
- Iz Hajduka sam volio Andriju Ankovića. On je bio vrhunski napadač. Volio sam Hlevnjaka, Žaju, Cuzzija, Nadovezu. Kasnije Jerkovića, Šurjaka, Peruzovića, Buljana, kada su počela naša bila vremena. Od mlađih, svakako su tu braća Vujović i Alen Bokšić.
A vaš stil igre, kome ste bili najsličniji?
- Volio sam solirati, driblati, udarati lažnjake. Po analogiji nešto slično Blažu Sliškoviću. Ali samo po analogiji. Baka je ipak vrh.
Rekli su mi i da ste, kada ste mogli, često posjećivali Hajdukove utakmice.
- Da, bio sam na Starom placu i na Poljudu. Još i danas se naježim pobjede nad Crvenom zvezdom 6:1 u prijateljskoj utakmici u ljeto 1970. To je bila najava novog Hajduka. Najtužniji sam bio famozne 1976. godine kada smo odigrali 2:2 protiv OFK Beograda u zadnjem kolu, a Partizan pobijedio Olimpiju u Ljubljani u 94. minuti. To je bio poznati slučaj Maksimović. Prvak je postao Partizan. E to mi je bilo najteže.