Cijeli svijet uzburkala je vijest da je na Olimpijskim igrama u Parizu talijanska boksačica Angela Carini u suzama predala meč u samo 46 sekundi nakon što ju je udarila Imane Khelif iz Alžira, čiji je spol trenutno goruća tema. A što je u središtu ove priče -kako na cijelu situaciju gleda znanost?
U medijima, domaćim i stranim, pojavile su se svakakve informacije, od toga da je Imane Khelif službeno žena s viškom testosterona i XY kromosoma, te ženskim spolovilom, do toga da je riječ o muškarcu koji je prošao blaže kriterije Olimpijskih igara nego onih Svjetskog prvenstva jer je na tom natjecanju prošle godine bila diskvalificirana jer joj nisu mogli odrediti spol. Međutim, potvrđeno je da je Imane Khalif rođena kao žena i da se ne identificira kao transrodna ili interseksualna.
Srpski znanstvenik Miloš Babić, stručnjak za biologiju i genetiku, na svom je blogu prije nekoliko godina detaljno objasnio sve nedoumice oko fenomena DSD-a, poremećaja spolnog razvoja koji se povezuje s Imane Khelif u svom tekstu Transseksualnost, koji je u cijelosti prenesen na portalu nova.rs. U tom tekstu dodirnuo se jednog sličnog slučaja koji se dogodio u Hrvatskoj:
"U udžbenicima biologije za osnovne i srednje škole proces spolnog nasljeđivanja vrlo je izravan i jasan. Svako ljudsko biće nosi genetski materijal u svakoj svojoj stanici raspoređenoj u 46 odvojenih dijelova koji se nazivaju kromosomi. Ti se kromosomi nasljeđuju od roditelja i nose upute koje u suradnji s okolinom određuju tijek razvoja i funkcioniranja organizma — uključujući razvoj i funkciju mozga i uma.
Majka nam daje polovicu ovog genetskog materijala, ukupno 23 kromosoma. Od toga su 22 "standardna" kromosoma, takozvani autosomi. Ali jedan je poseban: X spolni kromosom.
Otac nam daje drugu polovicu: 22 autosoma i još jedan poseban spol. No, za razliku od majke, otac ne daje svakom djetetu isti spolni kromosom. Dijete može primiti ili X kromosom od oca, koji zajedno s majčinim X stvara kombinaciju XX. Ili može dobiti Y kromosom, koji stvara XY kombinaciju.
Kombinacije kromosoma u ljudskom tijelu nazivaju se kariotip, a prema udžbenicima dijete rođeno s XX kariotipom izrasta u ženu; a dijete rođeno s kariotipom XY izrasta u muško. Vrlo izravno, jednostavno, bez komplikacija.
Je li uvijek tako? Je li razvoj spola doista rijetka točka u biologiji u kojoj nema daljnjih komplikacija?
Uzmimo za primjer slučaj iz Hrvatske. Doktoru se javila visoka i vitka 17-godišnja djevojka koja se žalila na male grudi i izostanak normalne menstruacije. Općim pregledom utvrđeno je dobro zdravstveno stanje, dobra neurološka razvijenost, standardna vitkost tijela za djevojke njezine dobi, a ginekološkim pregledom potpuno normalno razvijena vagina. Jedino što nije štimalo je to što je maternica premala i ginekolog nije mogao napipati jajnike kroz trbuh.
Zbog ovih nalaza djevojčica je poslana na genetsko testiranje i utvrđeno je da nosi kariotip XY — tj. "muška" kombinacija.
Ovo malo komplicira stvari. Imamo bebu koja je rođena kao djevojčica, odrasla kao djevojčica pa djevojčica i po svim vanjskim znakovima je žensko. Ali kromosomi su XY: trebamo li je proglasiti muškim? Trebamo li zahtijevati da joj se na osobnoj iskaznici stavi "muško"? Trebamo li joj promijeniti ime?
Ali ovo nije bio kraj istraživanja. U potrazi za podrijetlom problema, liječnici su zatim pregledali cijelu obitelj te su, među ostalim, testirali i kromosome njezinih roditelja. I otkrili su da je majka ove djevojčice također imala XY kariotip – sa samo malim brojem stanica u njezinim jajnicima koje sadrže samo jednu kopiju X kromosoma. Nigdje u tijelu nisu uspjeli pronaći ni trag kombinacije XX.
Sada imamo još veći problem. Trebamo li i majku proglasiti muškarcem? Dakle, osoba koja je rođena kao djevojčica, s djevojačkom anatomijom, kojoj su se u tinejdžerskim godinama razvile grudi i počela menstruacija, koja se udala, zatrudnjela, rodila dijete... pod koju definiciju ona spada? Zato što ima XY kromosome. To je genetski muško, rekli bi neki.
Čini se očitim da tema zahtijeva malo više razmišljanja.
Ako doista želimo razumjeti ljudski spolni razvoj, moramo pogledati barem neke pojedinosti tijeka tog razvoja.
Možemo neovisno raspravljati o tome treba li riječ "bolest" koristiti u vezi s transrodnošću ili je o njoj bolje govoriti kao o razlici unutar spektra ljudskog iskustva. Možemo (i s toksikološkog stajališta bismo trebali) govoriti o sve većem utjecaju onečišćenja na razvoj djece, uključujući i spolni razvoj. Ali ništa od toga ne mijenja središnje pitanje.
Transrodne osobe postoje. Oni su danas ovdje s nama u istom društvu. Sva priča o razvoju uma može biti objašnjenje, ali ne može promijeniti činjenicu postojanja. Jedino pitanje za nas koji nismo transrodni jest kako ćemo se ponašati prema onima koji jesu. Odgovor na to pitanje diktira tumačenje svega ostalog.
I da, ovo zahtijeva trud. Puno je lakše držati se crno-bijele slike naših predaka, u kojoj je izbor bio jednostavan, jer su se takve situacije jednostavno skrivale ili nasilno izbacivale iz diskursa. Ali sada kada smo počeli razgovarati o tome, vrijeme je da vidimo da ovo nije samo neki apstraktni problem koji možemo ponovno zamagliti", Babićev je zaključak, a cijeli njegov tekst možete pročitati OVDJE.