S razglasa je odjekivao Indirin hit “Svijet voli pobjednike”, ali ne za hrvatske vaterpoliste. Redom su se osjećali kao gubitnici, niti jedan nije znao koliko će vremena trebati da se raduju i slave srebrnu olimpijsku medalju... Zaustavili smo Lorena Fatovića.
- Nema prevelike filozofije. Katastrofalna obrana s igračem manje. Mislim da su imali 7/7 realizaciju igrača više. Golovi s dva tri metra, sa stative, mi bez bloka bez agresivnosti. Da smo igrali ovakvu obranu ranije, ne bismo došli do finala. Ostavili smo golove na cjedilu. To je ključ našeg poraza. Nismo igrali obranu koja donosi pobjede u finalima. Oni su se skupili u blokovima, razbranili smo golmane, zasluženo su pobijedili. Nemam objašnjenja zašto smo tako krenuli, da smo imali objašnjenje riješili bismo taj problem nakon prvog gola. Glupo je pričati neke priče osim da nismo bili dobri u obrani.
Zanimala nas je i kakva je bila mentalna priprema...
- Ista kao protiv Mađara i Španjolaca, dakle dobra. U ovim sedam mjeseci odigrali smo toliko bitnih utakmica, na visokoj razini. Ovo nije bio naš dan u obrani, a obrana donosi trofeje.
Maro Joković je više pričao o napadu, nego o obrani, a osjećaj je bio jednak kao i kod suigrača.
- Nismo imali niti kapi onoga što nas je krasilo u zadnje dvije utakmice, obranu i agresivnost. Toliko blokova, nesuvislih šutova, razbranili smo im golmana. Nemam suvislo objašnjenje. Imali smo priliku života i sve smo napravili da bude kako treba, ali falila je egzekucija, pribranost. Olako smo primali golove, igrač manje je bio loš. Bili smo bez energije i komunikacije i to nas je koštalo zlata. Psihološka priprema je bila na visini. Od zadnjeg zvižduka protiv Mađara smirili smo strasti, Nije bilo pogrešaka u pripremi. Egzekucija nije bila kakva treba biti za pobjedu na ovoj utakmici. Dugo vremena će trebati da postanemo zadovoljni srebrom, sad postoji samo jedna velika praznina. Povukli smo kočnicu umjesto da ubacimo u višu brzinu. Ova ekipa zna igrati finala, nije sporno. U finalu Oi treba se poginuti, a mi to ovaj put nismo napravili. Želja je bila neupitna, o ovome se sanja cijeli život. Znamo što smo prošli za ovo i koje su žrtve podnesene. Sami od sebe smo očekivali više. Ni trenutka mi nije žao što sam se vratio u reprezentaciju, ali mi je žao rezultata. Svi smo ovdje došli zbog jedne stvari, zbog zlata - rekao je Joković.
Poraz koji najviše boli
Specifičnost ovog finala i ovog poraza je da su Olimpijske igre svake četiri godine. Zbog toga je i tuga bila veća nego nakon izgubljenog finala Europskog prvenstva koje se igralo u Hrvatskoj.
- Svaki poraz je težak, ovaj pogotovo. Bit će nam još dugo teško. Svima nam je teško. Htjeli smo više nego itko drugi ovo zlato, postati olimpijski prvaci. Srebro je velik rezultat, ali ne za nas jer smo došli s ciljem postati prvaci. Velik je za sport, velik je i za našu malu državu, pogotovo jer u ekipnim sportovima kaskamo. Vidimo koliko je teško plasirati se na OI, a kamoli uzeti medalju. Nećemo slaviti srebro, utučeni smo. Nismo htjeli ništa osim zlata, taj cilj smo postavili među sobom i takvi smo došli ovdje u Pariz. Neupitno je da ovaj poraz boli više nego onaj u Zagrebu. Teško nam je pronaći dobar razlog da budemo sretni. Oni koji su igrali znaju o čemu govorim. Posebno na Olimpijskim igrama. Milijun stvari se može dogoditi u sljedeće četiri godine do novih OI.
Tužnih su lica hrvatski vaterpolisti dolazili pred mikrofone. Osjećaj je da nisu osvojili srebro, već izgubili zlato. No, brzo će se, vjerujemo, to preokrenuti. Tuga će proći... Ni kapetan Marko Bijač nije uspio pomoći Hrvatskoj u finalu.
- Razočarani smo u ovom trenutku. Nismo ušli u utakmicu onako kao što smo ušli protiv Španjolske i Mađarske. Prelagane golove smo primali na početku. Već početkom druge četvrtine imali su 7:3. Teško se onda vraćati. Pokušavali smo na sve načine. Mijenjali smo obranu i još neke stvari. Bili smo u jednom trenutku i blizu povratka, ali nismo iskoristili naše šanse i oni su nas brzo kaznili i tako zatvorili utakmicu.
Ni obrana, ni vratari u finalu nisu bili na razini na kojoj smo ih naviknuli gledati. Svjestan je toga i kapetan...
- Tako se utakmica otvorila. To su centimetri. Kasnili smo pola sekunde, sekundu što se nije događalo prije. Koji je razlog za to, teško mi je sada suditi. Kad smo mi dobri onda nam i oni puno olakšavaju. Danas, nažalost, i meni i Toniju je bilo puno teže. I mi smo mogli bolje, ostaje žal. Srbija je jednostavno bila bolja – zaključio je Bijač.
Njega je na vratima zamijenio Toni Popadić koji jeu početku skinuo nekoliko lopti, ali ni to nije bilo to.
- Ovo mi je sigurno bio najteži poraz u životu. Bili smo odlični u zadnje dvije utakmice, pokazali nevjerojatan karakter. A danas na početku nismo bili pravi, pustili smo im lake golove, pa nam se probudila nervoza u napadu. Sve čestitke Srbima, zasluženo su pobijedili, a mi ćemo se morati zadovoljiti srebrom. Što je, tu je, život ide dalje. Mislim da na kraju možemo biti ponosni na sve što smo napravili. Trenutno boli, ali proći će – optimističan je Popadić.
‘Zakazali smo u najvažnijoj utakmici‘
Ništa bolje raspoložen nije bio ni Rino Burić.
- Srbija je danas bila uvjerljivo bolja ekipa. Naš ulazak u utakmicu je bio katastrofalan. Primili smo pet golova u prvoj četvrtini. Poslije smo se vadili i vadili, ali nikako nismo mogli uhvatiti priključak. Obrana je štekala, nije to bila ona agresivna i luda obrana iz četvrtfinala i polufinala. Zakazali smo u najbitnijoj utakmici u našem životu.
Dvije momčadi dobro se poznaju i nije bilo puno mjesta za iznenađenja.
- Očito je psihologija odigrala svoje. Puno bolje su ušli u utakmicu. Nisam bio pod dojmom olimpijskog finala. Za mene je to bilo samo finale, a to što su na zidu neki krugovi ništa ne mijenja. Žao mi je što smo zakazali u najvažnijoj utakmici. Premekano smo ušli u prvu četvrtinu. U obrani smo se gledali. Nije bilo te ludosti i agresivnosti. Da mogu vratiti vrijeme, a ne mogu, to bih promijenio – rekao je Burić za kraj.
