Adio, šjor Špaco, gorko je odjeknulo tog Badnjaka 2018. godine, umro je Stanko Poklepović, osobit čovjek i trener ili trener i čovjek, kojim god redoslijedom hoćete, ali nadasve – osobit, što je bila riječ, epitet što ga je rado rabio, posebno istančanog osjećaja za izjave, rečenice...
Šest je godina prošlo, otišao je na sveti dan, na Badnjak, kako i odlaze posebni ljudi.
Šest je godina prošlo i gledamo unatrag koliko je to vremena iza nas, utabanih staza, gdje smo bili, što smo (u)radili.
Vaš je reporter u penziji, sretan da i dalje može ponuditi iz svoga opusa i repertoara (ne samo sjećanja), a šjor Stanko evo šest godina već da je umro. A kao da je jučer bilo kad je uoči jednog gostovanja Hajduka u Tuzli, pamtimo, osamdesetih, dan prije polaska autobusom kroz Bosnu, u trenerovoj sobici u Poljudu, gdje su i novinari nekoć redovito obitavali, rekao:
- A, mali, šta i ti ne ideš s nama... Stalno si nam oko nogu, ajde i na jedno gostovanje.
- Pa ne znam baš, ide Rejo (Zdravko Reić, op. a.), pa kako sad dvojica i još sam honorarac, ‘oće li me redakcija pustit?!
- Reci im da ja tako želim i da ih molim – očinski se osmjehnuo. I bi tako.
Kolega Reić je napisao s Tušnja još jedan od svojih nebrojenih redovitih izvještaja s gostovanja „bijelih”, a vaš tada mladi reporter, danas penzioner, pomagao je i sretan skupljao izjave.
Koliko je ostalo i tko je sve igrao, nebitno je, samo ilustracije radi kako je to Poklepović oko sebe širio znanje i prijateljstvo, inzistirao na druženju, da ima kome pričat svoje priče, te je rado i nesebično dijelio vlastite nogometne spoznaje. A spoznaje su mu – u to smo sad uvjereni više nego ikad - bile daleko ispred svoga vremena.
Vizionar penetracije i ekstaze
Ovo što danas ili od nedavno gledamo u Ligi prvaka, šjor Špaco je (zajedno s Tomislavom Ivićem, valja reći po duši), gledao već tada na nekom svom malom ili bolje reći velikom ekranu u glavi.
- Nogomet će vam doći sav u klupko na sredini terena. Neće momčad biti podijeljena po linijama, nego svi jedan do drugoga ili jedan iza drugoga. Zajedno otmi balun, zajedno odmah napadni. I neće biti potrebe za pravim, specijaliziranim napadačima. Oni odumiru...
A ta konstatacija, u suštini mudrost od mnogih je dočekana na nož. Kao što su i svi proroci u početku neshvaćeni.
- Šta, zar Špaco misliš doma igrat samo s jednim napadačem?
- Ako treba bez ijednoga! Bitno je s koliko igrača ulazim u šesnaesterac, koliko mi njih unutra penetrira, da dođemo do ekstaze gola. I bitno je da su mi okrenuti licem prema golu, a ne da mi primaju balun okrenuti leđima, pa dok se namjeste i obrade balun, ode voz...
Posebno je Poklepović bio osjetljiv kad bi mu se spočitavalo ako bi igrao malo više posvećen obrani, pa da se i protiv jednog Varteksa doma igra - ajmo reć - bunker. Načas bi pobjesnio:
- Kako da vam objasnim, meni treba prostor, a kako ću do prostora ako protivnika ne navučem vanka, u igru. Imam Vukušića naprijed, šta će im on na postavljenu obranu? Vukušić je igrač bijega, treba mu prostor i pravodobno balun u prodor – zaneseno bi objašnjavao.
Na pitanje o tika-taki, „pošasti” koja je taman uzimala maha, znao bi srčano kontrirati:
- Kažu mi hoću posjed, pa se besciljno dodaju, paralelno, a ništa se ne događa... A šta će mi tako da imam balun?! Uzmi ga u ruke i ponesi ga doma! Treba mi prostor i jasna ideja okomitog napada - kao sad da ga čujemo.z
Zadnji uveo Hajduk u Europu
Nabrojiti što je sve ostvario u trenerskom opusu bila bi suhoparna priča, ples brojki. Tek za napomenu, posljednji je koji je s Hajdukom ušao u skupine europskih natjecanja, ujesen 2010. u Euroligi. Za Špacu su se lijepile pobjede Hajduka na europskoj sceni, u Poljudu. Bio je to blistav niz, Metz 5:1, Torino 3:1, Dnjepar 2:0, Waregem 1:0, smijene ga i aj ća, bez Špace ispalo se u Belgiji. U drugom mandatu redao je kao na redalici: Dinamo Bukurešt 3:0, Unirea Urziceni 4:1, Anderlecht 1:0, smijene ga i aj ća, izgubi se u grupi doma i od Zenita i od AEK-a...
Ima u tome nešto posebno znakovito, kao što je i činjenica da mu nikad ne bi dali, dopustili da obavi posao do kraja: smijenili bi ga, vrag zna zbog čega tako ishitreno, pa bi ga opet zvali u pomoć. U četiri je navrata trenirao prvotimce „bijelih”!
Valjka reći da je 20 godina, hej, puna dva desetljeća (1956. - 1976.) igrao za Split, za „crvene” iz susjedstva, Parka mladeži/skojevaca gdje je i ponikao. Pa se logično preselio u Hajduk, na poziv „svoga starijeg brata” Tomislava Ivića. Split i Hajduk ili Hajduk i Split obojici, dvije su im ljubavi kao dva brata koji se – vole.
Otišao je u 81. godini, na Badnjak, evo šest dugih zima. Uz poštovanje iz svih sredina u kojima je radio i ostavljao dubok trag kad nije bio u gradu pod Marjanom, bio to Titograd/Podgorica ili Banja Luka, Osijek (kup im je osvojio!), Iran, Mađarska, Pula, Cipar, Dubrovnik, Saudijska Arabija. Poklepovićev opus bio je nadasve značajan.
Bio je velikan, takav je zauvijek u sjećanju i šest godina nakon šjor Špacine smrti zvone nam one riječi iz poljudske svlačionice, mali, oćeš i ti s nama sutra u Tuzlu? Reci im da sam ja tako zaželio.
I bi tako...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....