Nikad nije kasno, a najmanje ako su prošla „samo” tri dana i još se čestitke poklapaju s Gospom o‘ Zdravlja 21. studenoga, pa neka i Gospa naša draga, tu kraj Teatra gdje jest i tu je, podari svečaru što duži i zdraviji život...
Što Portugal, što Vukovar, dva velika događaja baš 18. studenoga, na rođendan našeg slavljenika, odvukla su nam misli. Pa onda još i sastanak pijeteta Hajdukovih veterana u spomen na Tonća Gabrića. Svečar naš nije bio u mogućnosti priključiti se, no čestitali smo mu pozivom na mobitel, bilo mu je drago da (ga) ne zaboravljamo. A i kako bismo, poznamo se 45 godina.
Međutim, u medijima ga nismo istakli, pa to sada s radošću činimo, tri dana kasnije... Dakle, da ne okolišamo više, Ante Žaja, izuzetan i nogometaš i potom funkcioner Hajduka, ako baš hoćete u svakom pogledu legendaran, proslavio je 83. rođendan i mi mu čestitamo!
Na svijet je stigao 18. studenoga 1941. godine u Šibeniku i čudo je ta ajmo reć ratna generacija ‘41., od slavnih nogometaša tada su se rodili između ostalih još i Josip Skoblar i na žalost već pokojni Ivica Osim, a od splitskih novinarskih bardova zauvijek aktualni i danas Zdravko Reić i Edo Pezzi.
Žaja je ubrzo iz Šibenika došao u Hajduk, kao britak obrambeni igrač dobio je nadimak Silver. U to doba u modu su ušli novi žileti, Gillette Super Silver, sjetit će se stari, pa je i Ante naš, da ne bude običan žilet, postao – Silver. Di on starta, tu brada ne raste!
Najdraži i najteži trenutak
U reprezentaciju su mu vrata nehotice zatvorili oni koji su bili mrvu bolji od njega, ili su to selektori (nije tada bilo izbornika) mislili, pa su Velibor Vasović iz Partizana i Crvene zvezde, te Mladen Ramljak iz Dinama igrali za „plave”, ali da je onda bilo utakmica kao danas i još pet zamjena na raspolaganju, imao bi Žaja i zavidnu reprezentativnu karijeru.
Reprezentativac je postao kasnije, među funkcionerima, kao nasljednik upravljačke epohe Tita Kirigina u Hajduku, odabran baš od Tita da nastavi tamo gdje je on stao.
Možda je pretjerano reći da su „bijeli” drmali yugo-prostorom, ali kad bi Hajduk ugazio na Terazije, u „kuću fudbala” u Beogradu, sve bi se (s)treslo... Ili bi pak svi stali u stavu – mirno!
I u neovisnoj Hrvatskoj ostvario je funkcioner Žaja zapažene rezultate, na primjer kao član uprave, pomalo u sjeni zbog već godina na leđima, vratio je u klub svoga Šibenčanina Peru Nadovezu. Zajedno su potpisali Kup Hrvatske 2000., osobit uspjeh...
Nećemo dužit, jer pričali smo sa Žajom i pričat ćemo, a ovo je samo svečarski prigodno štivo, malo tek šlaga na torti i neka ne zamjeri naš poštovani i dragi šibenski kolumnist Ivo Mikuličin koji također svojata pravo na ekskluzive sa svojim Šibenčaninom Žajom...
Najdraži i najteži trenutak koji su vam, ajmo šjor Ante, servirajte nam fetu torte:
- Najdraži momenat bilo mi je svakako osvajanje kupa 1967. godine, prvi Hajdukov kup, toliko smo ga čekali, 20 godina, a nisam igrao u prvom sastavu. Utakmicu prije finala ozlijedio sam se... Ali taj kup kao da je i moj – kaže.
Lipo ime Ante
Evo sastav, Vukčević, Folić, Ristić, D. Slišković, Cuzzi, Bošković, Hlevnjak, Nadoveza, Ferić, Mušović, Obradov.
- Da sam bio zdrav, ja bih igrao, a Galeb (Bošković, op. a.) bi bio rezerva, ali treba reć po duši, Galeb je odlično ukrotio centarfora Musemića (Vahidina, starijeg brata Husrefova, op. a.)...
A najteži? Sad je Žaja već bio sekretar kluba, što bi se reklo tajnik, a u biti direktor:
- Trebali smo te 1984. osvojiti trostruku krunu, bit prvaci, Kup smo osvojili, a u Europa nam je bila na dlanu. Bili smo u polufinalu Kupa UEFA i ispali od Tottenhama, ukupni omjer 2:2. Ne, nisu nas nadigrali. Bili smo sasvim blizu. Snove o tituli prvaka uništio nam je ritam utakmica, a nismo imali popusta ni za dlaku, dapače, bilo je i ljubomornih. Mi u srijedu izbacimo Spartu iz Praga nakon produžetaka u četvrtfinalu, svi smo ludi od sreće, a moramo već u subotu, terminu ručka, rano popodne igrat u Skoplju, na megdan Vardaru, radi vražjeg tv-termina. Pa kako ćeš u subotu već igrat u Skoplju?! Naravno da smo izgubili. Tako smo propustili neke bodove i prvak je postala Crvena zvezda. Trostruka kruna, e, to bi bila povijest, a imali smo je nadohvat – živa su Žajina sjećanja.
Nema nego da mu zaželimo još puno rođendana i ovakvih priča i da dignemo bićerin šampanje nazdravičarski. I zapjevamo u ime svih ljudi dobre volje, napose hajdukovaca:
- Lipo ime Ante, Ante, Bog ga živio!
