Hajduk je odletio na Farske otoke, s njima i Slobodna Dalmacija, naš reporter, kolega Krešimir Milić, a bili smo već na Farskim otocima u kolovozu 2002. godine, vaš kroničar i fotoreporter Joško Ponoš, kad je ono Hajduk slavio sa 8:0 u susretu protiv ekipe koja se tada zvala GI Gotu. Puni naziv je bio Gotu Itrottarfelag, a sad su dio kluba po imenu Vikingur nakon što su se 2008. u Leirviku fuzirali rečeni GI Gotu i Leirvik.
Tada smo plasirali i zapaženu, može se reći, reportažu s Farskih otoka, otkrivajući nepoznato, o životu u toj kako smo je nazvali „surovoj zemlji pitomih ljudi”.
Danas, s otklonom od ravno 22 godine (manje mjesec dana), smatramo da će vam biti zanimljivo podsjetiti se tog uratka. Koliko su se Farski otoci u dva desetljeća promijenili, javit će se s lica mjesta, no ostaje zanimljivo podsjetiti se i našeg raporta sa stranica Slobodne, starog više od dva desetljeća.
Na Farskim otocima gdje se žilavi, spretni i radišni narod bori s prirodom i uči igrati nogomet, pisali smo.
Koliko su baluna naučili vidjeli smo prošlog četvrtka u Poljudu, a još bolje ćemo vidjeti u prijenosu u 21 sat ovog četvrtka s glavnog stadiona u Torshavnu, kako će se naš Hajduk provesti na plastičnoj podlozi igrališta svojih domaćina.
O ribolovu i kitolovu; vulkanskim stijenama bazalta; o našem čoviku među Faranima dr Peri Šori, liječniku Splićaninu koji je tada imao 37 godina; o političkim previranjima između Danske i Norveške tko će priskrbiti tu nakupinu „otočića i potočića” na sjeveru Atlantika; o naglasku na stratešku poziciju „ukotvljenog nosača aviona”, bitnog za potrebe NATO pakta... O svemu smo tome pisali već tada.
Evo teksta. Uvjereni da je i danas, 22 ljeta kasnije i te kako zanimljiv podsjetnik, rekli bismo aktuelan još i danas. Krećemo...
Surova zemlja pitomih ljudi, otelo se u jednom trenutku kolegi reporteru Sportskih novosti Jurici Radiću. Surova, okrutna, nemilosrdna.... Pa ipak i tamo ljudi žive, bore se s prirodom, prilagodljivi su, žilavi i spretni, radišni i – srdačni. Ne znaju baš igrati nogomet, ali budući da su uporni i to bi mogli naučiti. Dajmo im samo vremena.
Da nema nogometa i Hajduka teško da bismo ikad nabasali na sjever Atlantika u pohode nepristupačnoj skupini otočića. A za Splićane i pun zrakoplov znatiželjnika doista je bio doživljaj razgledati u dva dana tako malu, specifičnu zemlju. Premda se zovu Farski, odnosno Ovčji otoci, stočarstvo nije razvijeno. Intrigantno je što je ribolov osnovna djelatnost. I to ne običan, nego prerađivanje ribljih delicija za cijeli svijet: bakalara, lososa, haringa, sleđeva... Vrijedilo je omirisati bakalar u njegovoj postojbini, večerati pečenog lososa najboljeg na svijetu, ukusnijeg i od norveškog, tvrde upućeni.
Svi u lov na kitove
Šteta što nismo trefili na dan – kitolova. To je pravi događaj. Kitolov je doduše sve rjeđi, jer im Greenpeace puše za vratom i nameće im stroga pravila. Kad primijete plove kitova, cijela sela opuste. Svi što mogu hodati i veslati pohitaju. Učitelj napusti razred, kirurg bolnicu, svećenik crkvu i svi požure na dojavu kako se kitovi kreću u blizini otoka. Tada, stvarajući strašnu buku mlatarajući veslima, po moru usmjeravaju kitove u plićak. A kad se jadne beštije, grdosije od sedam, osam metara nasukaju (to su kitovi tupe glave, glavani, ne radi se o ulješurama), onda ih brzo kolju posebnim kukama i noževima. Gadno zvuči, ali tako jest. U morskom plićaku bude doslovno krvi do koljena, svjedoče slike u brošurama. Od kitova dobiju mast, meso, to je tradicija, a narod pleše cijelu noć u čast „krvavog ulova”.
No, takve „poganske” svetkovine sve su rjeđe, posljednja je bila prije dvije godine, kitovi kao da su naučili Farske otoke zaobilaziti u širokom luku.
U enciklopedijama ćete naći da su Farski ili Ovčji otoci nakupina vulkanskih stijena, bazalta, iznimno razvedenih. Prepuni klifova, strmina, izranjaju nasred oceana u trokutu između Islanda, Škotske i Norveške. Udaljeni su 400 kilometara sjeverozapadno od Škotske, 600 kilometara zapadno od Norveške i 300 kilometara jugoistočno od Islanda.
Najmanji glavni grad
Da su nepristupačni zacijelo ste već i doznali. Aerodrom je malen, na otoku Vagar, između strmih morskih stijena taman ima prostora da manji avion sleti na ravninu koja ubrzo postaje – jezero. Budući da su jugozapadni vjetrovi svakodnevno dosta snažni, uz poslovičnu maglu u svako doba godine, tako se slijetanje neizostavno pretvara u avanturu na koju su domaći piloti male firme Atlantic Airways i te kako navikli. Kako oni tako i njihovi kolege iz Danske, Maersk Air, koja svakodnevno drži turu Kopenhagen – Vagar.
Brodovi/trajekti uplovljavaju u luku Torshavn u zavjetrini podno brda, u jedan od najmanjih glavnih gradova na svijetu sa 17.000 stanovnika. Ali, treba im dosta vremena da savladaju ocean na razdaljinama do najbližeg kopna.
Farski/Ovčji otoci su nakupina vulkanskih stijena, bazalta. Sastoje se od 18 naseljenih, trajektima povezanih otočića i još 12 nenaseljenih hridi. Otočići i – potočići. Nebrojeno ih huči spuštajući se niz strmine u more, praveći nesvakidašnju sliku običnom mediterancu; putniku namjerniku što svrati jednom „gore” da upozna „život na sjeveru”. U knjigama piše da je klima oceanska, s hladnim ljetima i blagim zimama, te s prevladavajućim vjetrovima. Prosječna temperatura u Torshavnu u veljači je 3,7 Celzija, u kolovozu je pak 11,1 uz 1433 mm padalina. Otoci su obrasli travom i mahovinom, stabla se mogu na prste izbrojati, jednostavno ih - nema.
Pustoš kao na Pagu
Za laika, pustoš Paga je slična za usporedbu, samo što su farske stijene crne, vulkanske, a na njima se hvata trava i mahovina. Zanimljivo je da su mnogi krovovi kuća obrasli travom. Nešto slično može se jedino još vidjeti na Islandu. Na krovove se stavlja(lo) brestovu koru i travu, tako je krov čvršći da ga ne otpuše nalet britkih refula vjetra što „briju”. Nije se imalo od čega napraviti kupe i onda – snađi se. Kuće su inače opiturane živim, jarkim bojama, da se razbije sivilo svakodnevice i monotona boja gotovo vječno oblačnog neba.
Ako mislite da smo našli djelić kugle zemaljske bez našeg čovjeka, prevarili ste se. Dr Petar Šore, Pero, 37-godišnji Splićanin, budući specijalist nefrolog čim dogodine završi specijalizaciju (usporedno u farskom Torshavnu i danskom Soderborgu), svojom pojavom potvrđuje da nas svugdje ima.
- Nakon što sam diplomirao medicinu u Rijeci, tražio sam posao. U inozemstvu, zbog avanturizma. Namjeravao sam u Njemačku, probao sam u Danskoj i tamo su me sa svih oglasa odbili, jer tada nisam znao danski. Kad su mi se javili iz Torshavna vjerujte mi, nisam ni znao gdje je to, a i tamo sam poslao oglas. Shvatio sam potom da su to Farski otoci, a njima nije smetalo što ne znam danski, jer ga ni oni ne govore. Njihov farski ili ferojski jezik sasvim je različit od danskog, ne razumiju se. Bliski su koliko ruski i hrvatski. Kao, nešto biste uhvatili u uho, ali to zapravo nema blage veze. Različito je. Uglavnom, pozvali su me i ja sam rado došao. I ostao evo već osmu godinu – pričao je 2002. godine. Danas je eto već 30 godina Faranin. Ajmo mi dalje. Dakle:
Farani kao Hrvati
Dr Šore već je domaći Faranin i kaže da ne razumije riječ - nostalgija:
- To za mene ne postoji, makar sam ja dušom i tijelom Splićanin i to ću uvijek ostati. Posao je posao i sviđa mi se što me ovdje tretiraju kao da sam njihov, ne smeta im što sam stranac. Ja sam povezan sa Splitom svaki dan, telefonom, na Internetu obavezno pročitam i Slobodnu uvečer, slušam Radio Zagreb, a svako ljeto dođem doma. Sad me Hajduk našao na Braču ovog ljeta da im pomognem organizirati putovanje. Satelitski pjat za televiziju nemam, jer bi mi ga vitar otpuva. Triba veliki od 120 centimetara, slomija bi ga vitar učas.
Dr Šore nam priča kako su Farani kao – Hrvati. Svugdje ih ima, uz 47.000 stanovnika na Otocima treba pribrojiti i 80.000 u Danskoj i po cijelom svijetu. Ribari, poduzetnici, misionari. Ima ih od Amerike do Novog Zelanda i – Afrike.
Strateški su Farski otoci vrlo bitni i zato ih Danska ne pušta sa svojih skuta, iz svoga čeličnog zagrljaja. Bogato ih donira i dotira samo da ne zatraže odcjepljenje. Jer, kad bi ga tražili, uradio bi zacijelo isto i Grenland, a bez Farskih otoka i Grenlanda Danska u NATO paktu strateški više ništa ne bi značila.
Prihod je 99 posto ribarstvo, a jedan posto – filatelija. Emitiraju često rijetke serije poštanskih maraka i time „muče” filateliste cijelog svijeta da ih odmah nabave. Ako im je mjesečna (brutto) plaća 3000 eura, onda znate da se dobro živi, makar su bezobrazno skupi. Mjerkao sam jedan džemper od 1500 kuna i dok sam se mislio, kupio ga je Juroslav Buljubašić (na žalost, danas preminuli poznati splitski poduzetnik op. a.).
Otoke su u 9. stoljeću naselili Vikinzi, pod dansku vlast došli su 1397. godine u vrijeme tzv. Kalmarske unije, no bili su dio Norveške sve do 1814. Godine 1852. dobili su pod Danskom vlastiti parlament, a 1948. i potpunu unutrašnju autonomiju. Godine 1977. zbog ribarstva proširili su teritorijalne vode, a od 1992. prisvojili i morsko tlo zbog nalazište nafte.
Danci ih ne puštaju zbog NATO strategije, te im težnje za samostalnošću „ubijaju” velikom financijskom potporom. A oni se ne ljute. Zadnje desetljeće imaju i svoju nezavisnu nogometnu reprezentaciju (danas evo već 30 godina da je imaju... op. a.).
Hajduk ih je posjetio 2002. godine i porazio im GI Gotu sa 8:0, upisavši Farske otoke na vlastitoj karti „gdje je sve zaigrao na Globusu”! - poentirali smo tada.
I sad, evo Hajduka po drugi put na tom zanimljivom pedlju zemaljske balote.