‘Čaša jogurta‘ ukradena iz skladišta JNA najbolnija je Hajdukova bomba, a ostavku je podnio omiljeni Splićanin

Ima nekih datuma u povijesti Hajduka koji su baš nekako neizbježni, nezaobilazni, kao kamen međaš određenog razdoblja, a takav je nadnevak baš današnji, 5. studenoga. S naznakom, bilo je to davne već 1987. godine kad se Poljud „rasplakao”...

Ne, nije to povezano s dalekometnim topom, čudom neviđenim što ga je ispalio Michele Šego u Varaždinu i privremeno zaustavio aktualni niz nepobjedivosti „bijelih”; niti su to „suze sina razmetnog”, rečenog Šege, koji se dokazuje Hajduku poput mnogih hajdukovaca, baš u mrežu svoga najdražeg kluba. Topovski.

Nije u Šegi stvar, nego je prije, evo, točno 37 godina u Poljudu eksplodirala bomba suzavca. Aktivirana je i stvorila je dimnu zavjesu u kojoj su svi doslovce proplakali (pa i vaš kroničar, živo se sjeća), zbog plina što nadražuje oči i sluzokožu...

Bilo je to nedugo nakon početka utakmice Hajduk – Olympique Marseille što se igrala u okviru Kupa kupova, drugo kolo. Hajduk je htio, nadao se, umišljao je kako bi mogao nadoknaditi 0:4 poraz iz prve utakmice u Francuskoj i stvarala se atmosfera ludila u kojoj bi i nemoguće postalo moguće... Na zvoniku Svetog Duje vijorila je hajdučka zastava, a bojne trube novinarstva zazivale su Torcidu na – mobilizaciju.

U nabrijanoj atmosferi navijačkog iščekivanja, pred oko 25.000 gledatelja, navijači su uradili korak dalje, više i jače od dotad viđenog, uobičajenog arsenala paljevine. Usred uobičajenog festivala pirotehnike eksplodirao je – suzavac! Kako, zašto, otkud?!

Ukradena iz vojnih skladišta tadašnje JNA, gdje se nalazila za potrebe vojnih vježbi, bomba se našla na sjeveru Poljuda i aktivirana je. Trebala je malo „podebljati” dekor. I bome ga je podebljala.

Epilog je poznat, utakmica je kod stanja 0:0 prekinuta na pola sata, dok se dim ne raziđe, a oči opet progledaju. Balun je nastavljen i Hajduk je pobijedio sa 2:0 što mu nije bilo dovoljno da nadoknadi 0:4 s marseljskog Velodromea. No, u končanici utakmica je ionako registrirana sa 0:3 bez borbe, poraz Hajduka, uz kaznu izgona iz Europe na dvije godine, ali u u godinama kad izbori plasman na europsku scenu!

Budući da se kazna nije mogla konzumirati već prve godine, ujesen 1988., jer se „bijeli” nisu ni plasirali na europsku scenu (ispali iz kupa, a u prvenstvu tavorili u sredini), Hajduku je bilo zapriječeno da se natječe 1989., pa opet 1990., kad je osvajao treća mjesta u ligi, a devedesete je još igrao i finale kupa, što ga je izgubio.

Ni žalba nije pomogla, odbijena je na Kongresu UEFA 1990. uoči utakmice finala Kupa prvaka Milan – Benfica (1:0), odigrane na Prateru u Beču.

Dvije godine su tako odrađene u cijelosti, a Hajduk se na europsku scenu vratio tek ujesen 1991. igrajući u Austriji, u Linzu kao domaćin (zbog ratnih okolnosti moralo se daleko od Poljuda) u Kupu kupova i to protiv Tottenhama (pobjeda 1:0, ali 0:2 poraz u revanšu).

Puka‘ suzavac, značilo je bruku i sramotu za klub, ali i Poljud. Sam stadion došao je ponovno na zao glas diljem nogometne Europe, pa i svijeta. Bila je to svjetska vijest, suzavac u Poljudu.

Kažemo ponovno zbog toga što su samo tri godine ranije Hajduk i Poljud pretrpjeli salve kritika i čuđenja i kaznu zato što je uoči susreta protiv Tottenhama u polufinalu Kupa UEFA nastradao – pijetao. Zlosretnom pivcu zavrnuli su vratom i prerezali mu vrat brtulinom (nožićem) što se tretiralo kao barbarski čin. Pivac je simbolizirao Tottenham, na stranu što je klubu iz Londona u grbu – tetrijeb. Svi ih zovu – pijetlovi... Da sad ne spominjemo tko je to i uradio, nije tajna, ali nije tema.

Suzavac, dakle.

Nastala je prava strka, predsjednik Skupštine Hajduka Ante Ćićo Ganza podnio je ostavku kao ispravan izraz preuzimanja odgovornosti za štetan čin, jer je bio na čelu (koordinirane) akcije i propagande, danas bismo rekli promidžbe, da se Poljud pretvori u vulkan, u užareno grotlo navijanja. Još luđeg nego li se to vidjelo dva tjedna ranije na stadionu u Marseilleu.

Sami znate koliko je Ganza bio kriv, niti koliko je crno ispod nokta, ali je preuzeo odgovornost, jer „sve je otišlo predaleko”. Omiljeni Ćićo podnio je ostavku, sišao s nogometne scene. Ganza, inače turistički pregalac, nekoć je, osamdesetih, osmislio Lude splitske noći i po idejama i mnogočemu bio je (debelo) ispred svoga vremena. Oslikali smo ga i nedavno kako je on zapravo poznati Splićanin koji je osmišljavao fešte Svetog Duje, legendarne “lude noći” i svašta nešto za turističku promidžbu grada. Tako je i dospio u Hajduk na krov Skupštine, kao splitska faca od formata, a napustio ga zbog – suzavca.

Požutjela kronika Slobodne Dalmacije ponudila je i ovaj izvještaj iz pera umirovljenog kolege Ivana Kaleba, odnosno očitovanje što ga je pred novinarima u Poljudu podnio Željko Gulišija, tada na funkciji načelnika Odsjeka za operativne poslove splitskog Gradskog sekretarijata unutrašnjih poslova (GSUP-a):

- Radimo intenzivno na identifikaciji izvršilaca, jednu osobu smo i pritvorili zbog osnovane sumnje da je bacio taj suzavac, ali u ovom trenutku se ne može kazati u kolikoj je to mjeri točno.

Iako je imala veliki negativni efekt, kutija suzavca zapravo je malih dimenzija, izvijestio je kolega Kaleb, a Gulišija (kasnije poznati splitski odvjetnik), nastavio je:

- Radi se o kutiji veličine jogurta, možda malo većoj. Nju je izuzetno teško primijetiti, a lako sakriti. Iako smo mi na ovoj utakmici imali uobičajeni broj ljudi kada je riječ o međunarodnim utakmicama, praktično je ipak nemoguće jednu takvu stvar otkriti. Uostalom, mi smo prije početka utakmice kazali ljudima u Hajduku da nećemo dozvoliti unošenje bilo kakvih zapaljivih stvari, kontrolirali smo gledaoce koliko je bilo moguće. Nadamo se da ćemo u idućih nekoliko dana razriješiti sve dileme oko ovog nemilog događaja – rekao je Gulišija.

Kako god, Hajduk je pretrpio kaznu, a iduća europska utakmica u Poljudu odigrana je tek u ljeto 1994. godine! Bilo je to kad je gostovala Legia (4:0, nakon 1:0 u Varšavi), a Hajduk se plasirao u skupine Lige prvaka!

Rekosmo da se Hajduk 1988. nije plasirao u Europu, 1989. i 1990. je odrađivao kaznu izgona, 1991., je kao pobjednik Jugokupa (ratni trofej!) nastupio u Kupu kupova i bio domaćin u Linzu, odmah je ispao.

Ajmo dalje, 1992. UEFA još nije htjela priznati Hrvatsku kao neovisnog nogometnog čimbenika, hrvatski prvak, a to je bio Hajduk, nije primljen u Kup prvaka. Već iduće 1993. UEFA je priznala Hrvatsku kao neminovnost, te pripustila klubove u svoje kupove, ali se zbog rata nije smjelo igrati u Splitu/Poljudu, pa je Hajduk opet gostovao kao domaćin, baš isto kao dvije godine prije. Sad je u Kupu kupova ugostio Ajax i to Ljubljani (1:0, ali je sa 0:6 u uzvratu odmah ispao u Amsterdamu), e da bi se tek 1994. Europa vratila u Split i Poljud.

Sedam godina, sedam dugih i gladnih godina bez UEFA poljudska inkasa/utrška, eto koliko je trajalo to sušno razdoblje, što (vam) se danas čini nezamislivim...

Zbog toga i jest današnji 5. studenoga poseban dan, datum kad se „proplakalo” zbog suzavca u Poljudu 1987., e da bi zbog kazne i ratnih zbivanja, borbe za hrvatsku neovisnost, ukupno čak sedam godina Poljud bio lišen euro-utakmice svoga Hajduka!

Za hajdučki vremeplov, dužnost je prisjetiti se...