Povjesničari 1990. doživljavaju vrlo važnom godinom u kalendaru ljudske civilizacije. Sovjetski lider Mihail Gorbačov reformama je nastojao komunizmu dati ‘‘ljudsko lice‘‘. No, rasap političkog mastodonta, zvanog SSSR, više nitko nije mogao zaustaviti. Tih je dana i hrvatska politička scena pratila globalne trendove. ‘‘Bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti‘‘ te je 1990. definitivno nestalo u ‘‘bespućima povijesne zbiljnosti‘‘.
A katedru hrvatskog nogometa preuzeo je Mladen Vedriš, tada ambiciozni magistar ekonomskih znanosti i političar – u usponu. Upustio se u neizvjesno razdruživanje hrvatskog nogometa s Terazijama, ali i pokrenuo riskantnu političku avanturu organiziranja međunarodne utakmice s SAD-om.
Najvažniji detalj organizacije riješen je uz pomoć američke i kanadske dijaspore: State Department odobrio je gostovanje reprezentacije SAD-a u Zagrebu! Ali, trebalo je ishoditi i dopuštenje FIFA-e glede organizacije utakmice dviju država, od kojih je jedna samu sebe uvjeravala da postoji. U postupku ishođenja dozvole pojavio se jedan bizaran detalj: Hrvatska je imala tretman članice FIFA-e (od 1941.) sa zamrznutim statusom!
No, najsretnija okolnost u administrativnom segmentu ‘‘operacije Amerika‘‘ bila je spoznaja da se generalni sekretar Fudbalskog saveza zvao Ante Pavlović (rođeni Metkovac). Nakon što je ishodio sve potrebne certifikate glede odigravanja međunarodne utakmice između Hrvatske i SAD-a, srpski su mediji Pavlovića preimenovali. U Pavelić!
Uz sve napore, na prvom okupljanju hrvatske reprezentacije pojavila su se jedva desetorica igrača (uz dvojicu vratara). Došli su Dražen Ladić (Dinamo), Tonči Gabrić (Rijeka), Zoran Vulić (Mallorca), Drago Čelić (Hajduk), Darko Dražić (Hajduk), Vlado Kasalo (Nürnberg), Saša Peršon (Dinamo), Zlatko Kranjčar (St. Pölten), Ivan Cvjetković (St. Truiden), Aljoša Asanović (Metz), Mladen Mladenović (Dinamo) i Marko Mlinarić (Cannes).
Jerković je, u posljednji trenutak, zapisnik upotpunio dvojicom igrača Dinama. Kao vlasnik hrvatske putovnice Kosovar Kujtim Shala bio je legitimnim kandidatom za reprezentaciju. A pod rednim brojem 14. upisan je i Slovenac Gregor Židan.
A zanimljivo je da je istog dana U21 reprezentacija Jugoslavije igrala uzvratnu utakmicu finala Europskog prvenstva protiv SSSR-a. Jedini gol za Jugoslaviju postigao je Alen Bokšić, no bilo je premalo, SSSR je s ukupnih 7:1 u dvije utakmice postao prvak Europe. Igrali su za Jugoslaviju i Jarni, Boban i Prosinečki koji su osam godina kasnije činili okosnicu Vatrenih u pohodu na svjetsku broncu.
