StoryEditor
Splitjedinstveni ugođaj

U starim spli'skim oštarijama ilo se i pilo po domaću. Tijardović, Gotovac, Ujević i Rendić u njima su skladali, pisali i slikali - za večeru. Bilo je tu puno smiha i poneka barufa

Piše Jakov Kosanović
28. listopada 2019. - 09:01

Sjećajući se vremena s početka stoljeća, kada je u Split svraćao na tripice, lešadu i vino, kaštelanski kroničar Ivan P. Carev opisuje jedinstveni ugođaj krčme, ambijent kakav je danas teško vjerodostojno rekonstruirati i za film, kada bi gazda gostima donio “veliki puljiški pijat tripic, okolo pijata poreda osam peruni i kruva koliko oćeš”.

Opisujući krčmu neke Marije na Foskolovoj poljani, iza Narodnog trga, navodi: ”Nije onda bilo stol ni tavaj, već jedan dugi kašun za stol, a okolo se sjedilo na kašetama i bilo na čemu.

Na kašunu koji je služija za stol mogao si vidit po vas dan lupine od jaja, kore od sira, boba i graja koje bi žene varoške nosile po gradu kuhano, u bijelim maštilim, vičući: volak, tepli volak žene.

U tu jazbinu zalazili bi splitski nosači i batelanti, a među njima mnogo popularnih i ‘glasovitih’ ličnosti poput macakana Stipana Vučića, šefa ‘pumpe funebre ča su ga zvali Batištrada’, te Mijunice koji je lijepio oglase po gradu.”, podsjeća nas prof. Goran Borčić u svom izlaganju Stare splitske oštarije, gostionice i kavane.

Otkad balerine skaču na podijumu i dižu noge, nemoš nać mista za sest na kafu, najskoli blizu palkošenika!

Operete, lakrdije, skečevi...

Početkom prošloga stoljeća u Splitu je bilo veliko zanimanje za koncerte na kavanskim terasama. Ljeti je publika bježala od zatvorenih dvorana, a umjetnici su žrtvovali udobnost koncertne pozornice u zatvorenoj sali i zamjenjivali je improviziranom scenom na otvorenom.

U uglednijim kavanama i gostionicama gostuju zvijezde vremena, kao što je bila Ivelin de Bely, poznata u Beču, Berlinu i Parizu.

Kako se pompozno navodilo, “cio Pariz je za njom ludovao”. U kolovozu 1936. vokalni koncert u jednoj od splitskih kavana održala je i Zinka Kunc, i to posljednji pred odlazak u inozemstvo.

U ljetnim danima se na terasama okićenim cvijećem i lampionima svakodnevno održavaju koncerti, do poslije pola noći svirala bi se Gospojinska kapela Elle Glaser, a ni veliki vatrometi nisu bili rijetkost.

Kako se navodi u starim splitskim novinama, izvodile bi se: operete, lakrdije, skečevi, burleske, pikanterije, šale, šansone, pjesme i coupleti. Među ostalima, publika se tu zabavljala slušajući skladbe naših poznatih skladatelja Ive Tijardovića i Jakova Gotovca. Kao honorar dobivali su večeru.

Bilo je napretek štacija za takvo što, upućuje nas u svom sjajnom rezimeu muzejski savjetnik Goran Borčić, a u sklopu predavanja u organizaciji Rotary kluba u Splitu.

Carev rov

U Carevu rovu ili Ispod grota, današnjem izlazu s Peristila na Rivu, nekada su bile brojne konobe i podrumi.

Jedan se lokal po tome zvao Dioklecijanov podrum, drugi Naš podrum, a treći Carev podrum.

Carev rov neprestano je čuvala počasna garda, dobrovoljni čuvari bačava domaćega vina koje se tu dovozilo za potrošnju na malo.

Oko 11 sati Carev rov počeo bi oživljavati. Kolporteri novina obično su bili najredovitiji gosti ovih restauracija. U njima nije bilo stolova i tanjura, ali bilo je žmula, a sve ostalo bilo je – po domaću.

Kasnije se ovim gostima pridružuju i lučki radnici i skitnice. Kad bi batilo podne, gosti bi se polako razišli, a ostali bi oni koji mogu popiti više od jedne čaše vina iz redovitog dijela menija.

Gostionice K ugoru i Minerva

Maratonac Baćo je u veljači 1928. godine pored političkoga najavio i svoj glazbeni talent, s kojim se nadao pobrati još veće lovorike. Svoju novu karijeru započeo je kao dirigent Jazz banda u gostionici K ugoru u blizini gostionice Minerva u Getu, gdje bi preko dana okupljao oko sebe cijeli glazbeni svijet Geta.

Velika glazbena zvijezda na obzorju Splita za karneval će prirediti veliku “maškaradu nemaskiranih maškara”. Generalna proba, kada je Baćo nastupio s cilindrom i jednom starom raminom, završio je na veselje cijele splitske mularije.

“Priveli su ga” u stražarnicu, gdje mu je oduzet instrument, a ostavljeni cilindar i dekoracija – odličje od papira. Ovoga mu je dodijelilo glazbeno društvo iz Geta za “buduće zasluge na glazbenom polju”.

Gostionica Pod urom - Zlatni fazan u Bajamontijevoj ulici

Ispod ure sve je do polovice 20. stoljeća bila prljava škuribanda s pjacetom oko koje se širio vonj urina. Općinska uprava čak je postavila ploču na kojoj je pisalo “Zabranjeno mokrenje, pod pedipsom globe oli ti ga udiljnog zatvora”, ali su je ubrzo zamijenili manje izravnom.

Početkom 20. stoljeća u Bajamontijevoj ulici nalazio se dućan M. Matasa Pod urom, “gdje su prodavani domaći pršut, sir i kiseli kupus pa se prolazeći mimo dućana osjećao miris kao da je negdje u blizini strvina. To nije smetalo Matasu. Nije u ono doba bilo bakcili. Bakcile su kašnje izmislili gospoda”, zapisao je Ivan Carev.

Braća Petar i Ante Mijač otvorili su 1936. restoran Zlatni fazan s ulazom iz Bajamontijeve ulice. Restoran je u gradu ubrzo postao poznat po dobroj kužini, a nakon rata pretvoren je u vojnu menzu.

Oštarija Betula - Kod Loše

Uz samu mletačku kulu nalazila se Lošina krčma Betula, gdje se dolazilo igrati na trešetu, briškulu i pikolo. Nije to bilo mjesto za molitvu; iznutra bi se često čula galama, lako bi se zapodjenule tučnjave, i nerijetko su maranguni popravljali stolice i noge od stola.

Restoran i pivnica Sarajevo

Famozni restoran-pivnicu Sarajevo u Domaldovoj ulici otvorio je neki, kako legenda želi, odeblji Čeh imenom Slavek, koji je dobro pripremao sve vrste domaćih specijaliteta. Svakako, bonkulovići su ovdje navraćali na gulaš, tripice i pivo. U pivnici je uvedena i jedna novost, prva u državi, a to je da se pivo dovodilo u točionicu električnim pogonom.

Kavana Mauro - Restauracija Novak

Sučelice kavani Mauro u Domaldovoj ulici bile su Restauracija i hotel Novak. U ljetnome i zimskome vrtu svaki su se dan servirali: gulaš, tripice te ručak i večera s biranim jelom, oborita riba na razne načine, a svakoga petka rižot od škampi te tadašnji gurmanski specijaliteti kao što su ražnjići, ćevapčići, kotleti i slično.

Restauracija Novak imala je otraga mali vrt s improviziranom pozornicom, neka vrsta ljetnog kina u kojem su izvođeni razni programi. Kuriozitet su bile tzv. Kinema-ba vrećice s bajamima, omotane dijelovima starih filmova, što je zasigurno bio jedan od prvih “marketinških poteza” vremena.

Gostionica Mosorska vila

Početkom 20. stoljeća na Plokati kod Dušica uz Srebrna vrata gostionicu Mosorska vila držao je gostioničar Jelaska. Nad vratima je stajala velika oslikana tabla s imenom gostionice.

Na slici je bila oslikana Mosorska vila u bijelom, s trobojnicom u rukama. Naslikao ju je tada mladi Dunav, odnosno, Dunaj Rendić. Radio je na toj slici odugovlačeći koliko god je mogao, a razlog je bio vrlo jednostavan: kroz cijelo vrijeme se hranio i pio u toj gostionici.

Uvijek mu je još nešto trebalo i energično bi zahtijevao od vlasnika Jelaske: “Šjor Mate, me triba još dužina jaja ša žlato, due litre mliko, onda koluri oštane režištenti na kiša i šniga, dugo traje!” Kako se rodio u Trstu i dosta tamo živio, slabo je govorio hrvatski i nikada ga nije dobro naučio.

Bottega di Caffe i Cafeteria/Caffe degli Svizzeri na Pjaci

U grafici Narodnoga trga Roberta Adama iz 1764. pred kućom na uglu Trga i današnje Marulićeve ulice prikazana je grupa građana okupljena oko podija s kojega prisutne zabavlja “il capitano” iz talijanske “commedije dell’arte”.

Baš tu, u najatraktivnijem dijelu grada, na Pjaci, gdje se odvijao sav gradski život, u prizemlju zgrade, sedamdesetih godina 18. stoljeća, a možda i nešto ranije, kavanu je otvorio Mlečanin, doseljeni profesionalni caffetier i locandier Horacije Turcati.

Taj njegov lokal nazivao se ”bottega di caffe” i “cafeterija”. Turcati je držao ovu kavanu skoro cijelo jedno desetljeće, sve do početka 1781. godine. U istim prostorijama, oko 1807., doseljenik iz Italije Nikola Seleban otvara novu, tzv. Švicarsku kavanu (Caffe degli Svizzeri), i otada kavana postaje kulturno, zabavno i političko okupljalište Splićana.

Caffe Grioni - Caffe dei Signori - kavana Troccoli

Tvorničar soda vode, Talijan Luigi Troccoli, koji je u Split došao prodavati limune i naranče, otkupio je oko 1860. Caffe Grioni na Pjaci nazvavši je Caffe dei Signori.

Ispred kavane je postavio nadstrešnicu na četiri stupa, koja je nosila viticama lijepo urešenu ogradicu i kojoj je na sredini bio medaljon s natpisom Caffe dei Signori. Kavanu je vlasnik 1887. pripojio velikoj susjednoj dvorani i tako proširenu nazvao Caffe Troccoli.

Zidove je oslikao slikar Josip Voltolini, a stropovi su urešeni klasicističkim štukaturama. Da bi se postigla iluzija većega prostora, na zid je ovješeno veliko zrcalo s klasicističkim okvirom.

Troccoli je poslije kupio kućice zapadno od svoje kavane i sagradio hotelsku zgradu (današnji Central) s još većom dvoranom u prizemlju (Grande Orfeo), koja je svečano otvorena 1890.

U drugoj polovici 19. i na prijelazu u 20. stoljeće, kavana je imala važnu ulogu u javnome i kulturnom životu grada. Tu je i prije osnutka Narodne čitaonice bilo mjesto buđenja nacionalne svijesti i borbe oko narodnog preporoda. Rado su je posjećivali plemići nižega ranga, te novi, bogati građani, časnici, došljaci iz splitske okolice i strani turisti.

Od 1873. do 1880. Troccoli je snosio sve troškove organiziranja završne krnjevalske svečanosti koja se tih godina o Pokladnom utorku održavala na trgu i u kavani.

Iako je bio autonomaš, svake je godine tu svoju veliku dvoranu besplatno ustupao za društvene plesove, posebno narodnjačkome Dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Vjerojatno je u tome vidio samo dobru zaradu.

Novi vlasnik kavane Pirolo od 1890. počinje posluživati bijelu kavu u šalici, kao posebnu ponudu za goste. Tada je postojao Salon de Manger i Salon de Caffe. Na zidovima je bilo četvrtasto zrcalo, a na zapadnome zidu bio je balkon – lođa s koje je svirala glazba.

U salonu za kavu nalazili su se kružni i četvrtasti stolovi, a na sredini dvorane visio je veliki luster s osam kugli. Strop je bio viši nego što je danas, a kutovi su mu bili urešeni štukaturom.

Godine 1909., u kavani koju tada drži Nijemac Panachoff, njemački govore svi – portiri, sobarice i sluge – a i gosti su Nijemci. Ispred kavane bio je veliki štekat od tridesetak stolova.

Za stolovima štekata ljeti su prevladavali stranci, a zimi bi se u dvorani okupljali Splićani građanskoga podrijetla, za razliku od težaka i radnika koji su preferirali konobe.

Pred štekatom je klasičnu glazbu svirao kvintet koji su činili pijanistica, violinist i tri svirača na drvenim instrumentima. Dok su svirali, na trgu je vladao mir kao u koncertnoj dvorani.

Godine 1919. hotel su zajedno s gostionicom i kavanom otkupili od dotadašnje vlasnice, gospođe Panachoff, Miloš Prcović i Mato Salata, ali nekoliko dana poslije bivši natkonobari Matić i Božić otkupili su od spomenute dvojice hotel i kavanu te su ih dalje oni vodili.

Promjena vlasnika nametala je i promjenu imena, pa su hotel namjeravali nazvati Kosovo, što se ipak nije ostvarilo. Ali se ostvarilo nekoliko zgoda za svjetske tabloide.

Slavni moskovski šahist Aleksandar Aljehin je 1930. godine u kavani u osam sati navečer započeo simultanku s 35 splitskih i šibenskih igrača.

U Split je 1929. sa svo­jom suprugom Charlottom stigao slavni književnik Bernard Shaw i bio gost hotela na Pjaci. U pismu koje je napisao pohvalio je kavanu i njezino osoblje.

Kavana je 1926. imala svoje klubove: Stol Splićana, Stol mudraca, Stol zagorske zadruge i Stol umjetnika. Te je godine grupa Pravih Splićana naručila od klesarske radionice Voltolini i Fabris mramornu ploču za stol.

Na ploči je bio uklesan grb na kojemu su bili prikazani zvonik sv. Duje i stara općina s morem pred njom. Nacrt za njega napravio je Fabjan Kaliterna. Pod velikim zrcalom, za mramornim stolom, zasjedao je svake večeri tzv. Stol mudraca gdje se raspravljalo i kritiziralo sve kulturne događaje u gradu.

Kavana Berotti

Umberto Berotti, sin Splićanke i talijanskoga doseljenika, vlasnik hotela i kavane u centru grada, prema svakome se gostu trudio biti jednako pažljiv i uslužan. Nije to bila samo ugostiteljska profesionalnost, nego i taktičnost. U džepovima je imao tri kutije šibica s različitim etiketama.

Hrvatima bi pripaljivao cigarete onima s natpisom Zora puca, bit će dana – Žigice Družbe sv. Ćirila i Metoda; Talijanima s natpisom Lega Nazionale, a Austrijancima i Nijemcima s crnim natpisom na žutoj etiketi. U njegovoj su se kavani mogle čitati hrvatske, talijanske i njemačke novine, a i cjenici po sobama hotela bili su napisani na tri jezika.

Kada je Pirolo na Gospodskome trgu kao novost posluživao bijelu kavu u šalici, Berotti je svojim gostima počeo servirati praznu šalicu uz dva porculanska lončića, jednim s crnom kavom i drugim s mlijekom, uz tri kocke šećera. On je prvi uveo tzv. špricanje crne kave konjakom, vanilijom, anisetom i drugim likerima, a za kartaše je imao posebnu sobu u kojoj bi se do zore igrale hazardne igre. Berottijeva kavana spominje se i 1921., a bila je negdje u blizini Gospodskoga trga, iza stare Vijećnice.

Caffe all’Imperatrice - Kavana i restoran Automat

Na mjestu kavane Automat u zgradi Dadić nekada se nalazila kavana Caffe all’Imperatrice koja je bila okupljalište starijih generacija splitskih narodnjaka.

Kao veliki hit u Splitu svečano je otvoren 1934. Automatski buffet i bar na Narodnom trgu u prizemlju zgrade Dadić. Vlasnik mu je bio Juraj Turina iz Kraljevice koji je ovakvu radnju imao i u Zagrebu.

U restoranu je bilo zaposleno dvadeset osoba, a poslovođa je bio Miljenko Giunio. U prostoriji s desne strane bila je automatska posluga, a s lijeve bar. U velikim okomitim mramornim pločama bili su sitni otvori za ubacivanje kovanica. Poviše toga bio je red čaša i čašica, a ispod posebne naprave na kotačić na kojima je gost sam mogao oprati čaše mlazom vode.

Kroz devet otvora točilo se bijelo i crno pivo, malinovac sa sodom, narančadu, limunadu, amarenu i šljivovicu.

Novčići bi se ubacivali u jedan od šesnaest aparata kroz otvor ploče, a težina novčića aktivirala bi osjetljivi mehanizam i ventili bi propustili određenu količinu pića. Na istoj strani, također automatski, servirani su sendviči i slatkiši.

Pripremljeni sendviči nalazili su se pod staklom kako bi se mogli izabrati, a onda se kroz mali otvor ubacivao novac da bi se zatim izvukao sendvič. Na desnoj strani trgovine bio je bar gdje se moglo kupiti sladoled, popiti espresso kavu i naručiti toplo jelo. Sladoledi su spravljani pred samim gostom, a kava se pravila u do tada kod nas nepoznatim automatima za pravljenje espresso kave.

Kavana i restoran Kolombatović

Pri dnu Marulićeve ulice, u baru Kolombatović, do kojeg je vodio uski prolaz, nerazdvojni tandem Tin Ujević i Dunav Rendić ispijali su svoj posljednji umjetnički honorar.

Uređeni bar otvoren je u lipnju 1936., a slikar Rendić uresio ga je naslikavši mnoštvo zanimljivih dijelova Splita. Na jednoj strani zida naslikao je Peristil, a na suprotnoj Hrvojevu kulu, marinu, motiv s Marjana i još neke druge motive. Bar je povezan s restauracijom, vrtom i hotelom braće Kolombatović.

NASTAVLJA SE

Izdvojeno

09. srpanj 2020 01:06