Sa svih strana dalmatinske obale ljudi nan pišu o uništavanju prirodnih mista za kupanje, po naški škrapa i sika, sve po istoj riceti: dođu manovali, izminiraju i smrve stine i bager ih razvuče u more. Ako fali, dovedu šutu ili građevinske bovane i zemju pa s tin nasipaju more.
Sve kako furešti ne bi patili po škrapama, da ne porižu tabane i da in je gujci udobnije. Usput nikne i koji betonski mulić i koridur. I malo-pomalo, sva naša mala mista dobit će takva kupališta, ako se uopće mogu nazvat tin imenon. Više sliče na odlagališta građevinskoga otpada. Ne znan, ja recimo ne podnosin uć u more priko žala. Ladno je i neugodno, traje dugo. Pod nogon ti se klima, boli te svaki centimetar, a i na ježinca moreš ugazit. Uvik tražin misto za skočit ka čovik i skratit...