Pamtim da mi je jednom pričao kako ga je baka učila moliti. Bio je mali dječak, kratko iza Drugog svjetskog rata, kad je vjera bila slaba, povlačila se pred ateističkim režimom, njega je njegova bosanska nena posjela u krilo i šaptala mu kuranske ajete. Nakon svega golemog vremena, šezdeset ili sedamdeset godina kasnije, on je arapske stihove znao naizust. Govoreći o milostivom, samilosnom Alahu, Gospodaru svjetova, zračio je ozarenošću i blagošću pravog vjernika. Ili mu je, nagađam, ozarenost i blagost bila od uspomene na baku, na njezin glas, miris njezine kose i odjeće, na okus njezine pite i hurumašica. Mustafa Nadarević, iskreno, nije mi se činio kao osobito pobožan.
Kako ne znam arapski, ne bih vam mogao potvrditi ni da je svaka njegova riječ bila točna, ali...