StoryEditor
Splitfilmska priča

Bivši suradnik posrnulog tvorca SMS-a o razlozima njegove propasti: Mladinić je bio veliki vizionar i još veći naivac

Piše Vladimir Urukalo
24. svibnja 2020. - 17:18
Srđan MladinićDuje Klarić/HANZA MEDIA

Deseci novinskih tekstova napisani su o životnoj kalvariji Srđana Mladinića, nekadašnjega vrlo uspješnog splitskog poduzetnika i vlasnika danas propale tvrtke SMS, a posebno nakon što je nedavno objavljeno da je pravomoćno oslobođen optužbi za zlouporabe na štetu svoje tvrtke u iznosu od 3,5 milijuna kuna, za što mu se sudilo na splitskom Županijskom sudu.

On još uvijek ne želi istupati u medijima jer čeka pravomoćnu odluku u slučaju afere “Spice”, u kojoj mu se zajedno s Damirom Polančecom, bivšim potpredsjednikom Vlade, te bivšim čelnicima “Podravke” Darkom Marincem, Zdravkom Šestakom, Josipom Pavlovićem i Sašom Romcem, kao i suvlasnikom varaždinske “Fima grupe” Milanom Horvatom i odvjetnikom Zoranom Markovićem, sudilo pod optužbom da su novcem “Podravke” pokušali preuzeti vlasništvo nad tom tvrtkom, oštetivši je za oko 400 milijuna kuna.

U tom je slučaju Mladinić osuđen zbog zajma iz 2007. godine koji je “Podravka” dala SMS-u te je dobio šest mjeseci zatvora uvjetno, uz rok kušnje od dvije godine. Šteta za “Podravku”, po tužiteljstvu, bila je 65 milijuna kuna.

I dok Mladinić danas živi od socijalne pomoći nakon što mu se, kad je završio u zatvoru krajem 2009. godine, raspao brak i nakon što je pretrpio osobnu tragediju kada mu je umrla kći, mnogi njegovi poznanici i prijatelji tvrde da je to bio čovjek koji je bio ispred svoga vremena po poduzetničkoj viziji te da mu je tvrtka bila sve u životu.

Svoje iskustvo s Mladinićem za Slobodnu Dalmaciju podijelio je danas 70-godišnji Ibrahim Agačević, nekadašnji stručni suradnik za društveno odgovorno poslovanje u SMS-u i bliski Mladinićev suradnik, koji je u tvrtki proveo pet godina.

Nije ga zanimala politika

– Mladinić je, koliko god je u ono vrijeme bio atipičan poduzetnik, bio takav i u segmentu odnosa s ljudima, zajednicom, prihvaćanja različitih novih ideja, pogotovo od mlađih ljudi. On je bio otvoren, onaj tko je imao dobru ideju, na njegova vrata nije trebao kucati. Politika ga nije zanimala uopće, njemu je bila vizija stvoriti jaku i uspješnu tvrtku koju je stvorio iz ničega, iz garaže 1989. godine, kada je počeo s otkupom i soljenjem ribe. Imao je na tom putu od kućne radinosti do uspješne tvrtke dosta partnera, no uvijek kad bi se njegova vizija razvoja firme razilazila s partnerovom, onda bi se prijateljski rastajali. Imao je jednu crtu pozitivne tvrdoglavosti; ako je zacrtao nešto, a nije ga zanimalo ništa što je uobičajeno, onda bi on to i proveo, nije stajao dok to ne postigne – pojašnjava Agačević, dodajući kako je on u SMS došao 2004. godine, nakon što je vidio da je SMS različita tvrtka od drugih i da vodi računa o nekim segmentima koji su tada bili neuobičajeni za hrvatsku poslovnu zajednicu.

– Dotad sam se bavio društveno odgovornim poslovanjem, no nije me zanimao taj segment u suhoparnom smislu, nego životni odnos sa zajednicom, odgovori na pitanja kako tvrtka komunicira sa zajednicom, što si međusobno mogu pružiti, a da i jedna i druga imaju benefit. Ne u financijskom i materijalnom pogledu, nego u nečemu što će podići razinu života zajednice, poput uklapanja prirodne i kulturne baštine u poslovanje. Takvo je razmišljanje, pogotovo tada, bilo nespojivo s nekom tvrtkom. SMS je, primjerice, radio na razvoju ambalaže na način da kupac prepozna njegov trud, a to ga je koštalo ogromne novce, jer vrhunski dizajneri nisu jeftini, proizvodnja novih stvari u industriji ambalaže u, recimo, staklu nije uopće jeftina, svaki taj kalup stoji milijune nečega. Vidio sam da on drukčije razmišlja o poslovanju. Napisao sam pismo, zvao me, razgovarali smo i tako je počelo – kaže naš sugovornik uz osmijeh, dodajući da je njegova prva plaća bila 20-ak litara maslinova ulja.

image
Ibrahim Agačević
Vladimir Urukalo

Kad se počelo šuškati o prostorima bivše vojarne na Dračevcu i mogućem širenju tvrtke, dao je Mladiniću neke ideje i njihova je suradnja tada bila “zapečatirana”.

– SMS je u svoje vrijeme bio pojam tvrtke koja stvara kvalitetne proizvode, ima vrhunski dizajn ambalaže i koja iznimno cijeni radnike. Mislim da je njemu, u poslovnom smislu, najgori trenutak u životu bio kad je morao davati otkaze, najteže zato što je propadalo njegovo dijete. Nije on to kupio za sitne pare od nekog i tako došao do biznisa i nekretnine, nego je krvavo to stekao – govori Mladinićev bivši suradnik.

Proboj u Ameriku

Na pitanje zašto je došlo do pada nekoć uspješne tvrtke, odgovara da nije ekonomski stručnjak, no da je tu bilo više faktora koji su se s vremenom akumulirali.

– Rekao sam da je bio svojeglav u pozitivnom smislu, ali ne možeš u tom poslovnom svijetu biti tvrdoglav baš do kraja ka tovar, nekad moraš stati, razmisliti, povući se, napraviti kompromis. No, on je govorio: “Ne mogu stati, ako stanem, past ću.” To mu je bio kredo. Drugi je razlog, po mojemu mišljenju, bio taj što je imao ogromno povjerenje u druge ljude, a to može samo čovjek koji je sam neiskvaren. Ali to s naivnošću ima itekako velike veze. Uvijek naivac, koliko god bio sposoban i dobra duša bio, na kraju strada.

Sjeća se jedne situacije u kojoj je to bezgranično Mladinićevo povjerenje skoro tvrtku dovelo do propasti. Naime, 2005. godine pisalo se o jednom mladom studentu menadžmenta iz SAD-a kojeg je Mladinić objeručke primio u tvrtku i omogućio mu uvid u sve poslovne tajne, od načina proizvodnje, recepture, tehnologije, dobavljača, ambalaže...

– Došao je da nauči o poslovanju i umjesto da ga drži malo pod kontrolom, on mu je otkrio sve kao da mu je sin. Taj je momak, kad se u SMS-u počelo razmišljati o proboju na američko tržište, išao s našima iz prodaje jer je trebalo tamo naći distributera i sve ostalo. Našli su jednog distributera, posao je počeo skromno i razvijao se fino, počelo se to tržište pomalo otvarati. Ali onda, 2006. ili 2007., odjednom se počelo govoriti o Americi zabrinuta lica, počela je odvjetnica dolaziti na jutarnje sastanke. A što se dogodilo? Mali je digao sidro iz SMS-a, našao kompanjona iz Slavonije i otvorio tvrtku s identičnim proizvodima. Istisnuo je SMS, preoteo toga prvog distributera, a onda i neke druge, uvalio mu svoje proizvode jer je receptura bila ista, kvaliteta otprilike ista, ambalaža skromna, ali jeftinija. Dakle, momak je kompletno ugasio SMS-ov posao u Americi. To je bila klasična industrijska špijunaža – prepričava naš sugovornik. No, tvrdi, Mladinićeva reakcija na sve to najbolje ocrtava kakav je to čovjek bio.

Maslinik u kamenjaru

– Svi su bili za to da ga se tuži, da se ide u postupak, traži odšteta. A on je rekao samo: “Neka mu je sa srećom!” Bi li to netko drugi rekao? Neki bi angažirali batinaše da ga prebiju, neki bi ga do smrti gonili po sudovima. Prije toga doživio je udarac od Todorića, odnosno “Konzuma”; preko noći je izgubio petstotinjak prodajnih mjesta. Koliko sam ja shvatio, odnosi velikih i malih u trgovini su i danas isti. Ne znam koliko puta trgovcu trebaš platiti da bi ti se proizvod uopće pojavio na njegovoj polici. Ako nećeš, onda taj proizvod nije više na polici u visini očiju, nego negdje pri dnu, gdje ga nitko ne vidi. I tako se ucjenjuje, ne možeš ništa planirati, nisi gospodar svoje proizvodnje. Tako nešto Mladinić nije više mogao izdržati te je sam prekinuo taj odnos s “Konzumom” – veli Agačević.

Druga situacija koja je poremetila odnose na tržištu bio je SMS-ov laboratorij otvoren u sklopu SMS-ova Prehrambeno-razvojnog centra, u koji je uloženo više od milijun eura. Laboratorij je bio najmodernije opremljen, a maslinarima i uljarima pružao je usluge certificiranja i ispitivanja kvalitete proizvoda. Bio je tada, 2006. godine, jedini laboratorij u Hrvatskoj koji je imao pravo izdavanja certifikata o sortnom/geografskom podrijetlu proizvoda od maslina, što je bio osnovni preduvjet za izvoz maslinova ulja u zemlje EU-a.

– U ono vrijeme tko je razgovarao o analizi maslinova ulja, koga je to zanimalo? Svi su izbjegavali napraviti pravu analizu jer su znali da tu ima svega i da im jedan neovisan laboratorij neće šarati ono što oni hoće da piše na etiketi. Vrlo rijetki su davali ulje na analizu, tu i tamo koji trgovac, ali mali, ili maslinar koji je išao na natjecanja. Velikima se to nije isplatilo, ne zbog cijene, nego zato jer se mešetarilo s maslinovim uljem. U laboratoriju su radili vrhunski znanstvenici, no, nažalost, nije se mogao održati financijski, zatvoren je jer okruženje to nije dopustilo – veli nam bivši Mladinićev suradnik.

image
Paun Paunović/ HANZA MEDIA

Na primjeru nastanka maslinika na predjelu Trećanica na Kozjaku, pojašnjava nam kolika je bila tvrdoglavost i vizija bivšeg vlasnika SMS-a.

– Tamo i u Skradinu je posađeno 10 tisuća stabala maslina i isto toliko smokava. Trećanica je sami kamen ljutac, nema zrna zemlje, samo kamen. I on je baš tamo zamislio maslinik iako su mu svi stručnjaci govorili da je to nemoguće. Kupio je stroj od milijun eura za vađenje i usitnjavanje toga kamenja i podignuo maslinik. Ta je zemlja pripadala Crkvi i on ju je unajmio na 30 godina. I taman kad je došlo vrijeme da su i masline i smokve počele davati rod, negdje 2009.-2010. godine, sve se raspalo i propalo. Postojala je i priča o Bliskom istoku i proboju na njihovo tržište. Znali smo da hoće ići u arapski svijet i našao je jednog iskusnog trgovca i komercijalista koji je, doznat ćemo poslije, bio premazan svim mastima. No, on je na Mladinića ostavio snažan dojam jer je podilazio njegovim snovima o osvajanju arapskog svijeta. Pa je osnovao ured u Omanu, ovaj je bio dobro plaćen. No, sa svih strana su dolazile informacije da je taj čovjek probisvijet koji lagodno živi, iskorištava ljude i kad vidi da dolazi kraj, digne sidro. Ali, Srđan to nije vjerovao. Sve te pozajmice koje je uzimao od SMS-a je i vraćao, pa ne bi on nikad dopustio da mu firma propadne zbog toga. On je firmu volio više nego Boga, više je volio samo kćeri i ženu. Nije imao ni vikendicu, ni bazen, ni deset nekretnina, ni brod, ni jahtu, ništa nije imao. Čak je prodao stan da bi mogao ljudima isplatiti plaće. Njemu je samo bilo bitno da firma živi i ide dalje – srčano iznosi Agačević tadašnju Mladinićevu filozofiju.

Filmska priča

– A što se tiče “Podravke”, on se nakon propasti s “Konzumom” nadao da će mu oni pomoći, da će ući kao dobavljač. Počeli su pregovori, ali očito su ovi drugi igrači imali neke druge planove, u koje su i njega uključili. Sve se dogodilo u jednom trenutku, ali se puno sitnih udaraca akumuliralo. Znao sam da u zatvoru može bilo tko završiti, ali nisam mogao vjerovati da će ova agonija toliko trajati. Ali, na stranu tvrtka, to je sve koincidiralo s njegovom osobnom obiteljskom tragedijom. Od njegova života bi Amerikanci napravili filmski hit. Koliko je taj čovjek uložio svega, napora, entuzijazma, znanja, energije, volje, ljubavi da promijeni i svoj život i živote drugih ljudi, i da tako na kraju završi, na socijalnoj pomoći. To zaista nema nikakvog smisla i čovjek se upita pa di je taj Bog, u šta gleda – zapitao se na kraju Agačević.

# IBRAHIM AGAČEVIĆ#SRĐAN MLADINIĆ

Izdvojeno

07. srpanj 2020 00:42