StoryEditor
SplitUVIK KONTRA

Tribamo novi eko-projekt za sve ove šporkarije

19. lipnja 2020. - 12:00
Od Nikole Grabića krenula je nova povist SplitaDuje Klarić/HANZA MEDIA

Bilo je to godine devedeset šeste kad su splitsku obalu snašle neviđene sriće: grad se konačno oslobodija svojih, da prostite, govana, pišaline, deterdženata, uložaka, golduna, kartušine i svega šta se inače hita u kondut, a u pristojnome društvu se ne spominje.

Oni to kriju, ali kako se oduvik govorilo – Split ne zna sakrit svoje veliko srce, pa tako svin svojin građanima i, kako se isto tako reče, gostima i prijateljima, desetljećima nije zna sakrit ni svoje fekalije. Sve je pružija ka na portadi. Na Plakaluši bi potega vodu, a onda bi to sve lipo doklokotalo do naše slavne Rive i onde kroz bratski konal pravo – u more.

Bija to prizor. I za oči i za njušku. Uvik si, brate, moga vidit šta naš svit, da prostite, sere. Ništa nije bilo ušekreto ni ispod banka. Pitoreskna je to bila slika, doplutala bi dikod koja napuvana pantagana galebima za marendu, a dica bi s veseljen potizala matere za ruku: "Vidi, mama, govance pliva!" "Ma muči, kako te nije sram to govorit, nije to naša stvar!"

Lipo su prolazili i čuveni naši ribari od porta, nikad, brate, nije na tu poštu nestalo kafenih cipli i jegulja. Ni kibicera s rukama na gujci koji bi doma ženi prinili kakvi je bija ulov, da jon bidnoj boje prisidne obid... Govorilo se da nadaleko nema tako ukusnih, delikanih anguj ka ča su iz spliskoga porta. Samo šta se nije smilo znat.

Cili taj rezervoar začinile bi sumporne vode ka jedna dobra, jaka kvasina, jedan aceto balsamico i jedina konstanta u ovome gradu; tekle su prije Dioklecijana, on ih je skrenija u terme di je banjava kosti, a onda su curile još vikovima, jedno vrime priko toplica i Peškarije, a danas ne znamo di ćemo s njima, sad samo smrdu. Al govori se da je to zdravo. Za sinuse i pluća. More bit i da liči koronu.

Ala šta smrdi

E, potočajmo se mi u splitski bazen onoga vrimena. Isto su penšjunati sidili na šentade, još prije su i auta vozila, uza zide starih palača protizali su se štekati i svako malo neko bi reka: "Ala šta smrdi." I tu bi stalo. Smrdi, pa smrdi, nema pomoći. Naše je. Stala bi priča, ali gadarije su i dalje tekle, ne tekle, nego se iz porta širile na sve strane naše obale, more se slobodno reć da je slavni splitski lungomare bija – od govan.

Bačvice, to sveto misto kupača, bile su prve na udaru. Generacije splitske dice tamo se nikad nisu okupale. A salbun je bija posebna priča, u njega su se ka u spužvu upijale fekalije. Ni metar nisi vidija ispod mora. Isto smo se kupali. Malo dalje, recimo na puntu od Ovčica i na POŠK-a, govorilo se da je tamo uvik veliki kurenat, pa nosi. A di nosi? Šta ima veze, glavno se utješit. A kupat se negdi moraš.

Oni malo finiji svit iša je pod Marjan, jer se smatralo da morske struje u Jadranu padaju lipo od Istre do Dubrovnika u smjeru put Otranta, pa tako od Kašjuna i Ježinca "nosi" put doli, natrag u porat. Nikad nismo otkrili zbog čega je onda i na Čiovu more bilo fekalno. S druge strane, Kaštelanska vala imala je svoje lipote: klaonu, azbest, živu i opet kanalizaciju. Malo smo se i infetavali kako nan je bilo.

A onda se polovicon devedesetih dogodija Eko-Projekt, jednostavno ime za stvar od neviđene važnosti – jedan od najvećih infrastrukturnih pothvata na Mediteranu. Triba je u mrižu uvatit kanalizacije Splita, Solina, Kaštela, Trogira, Segeta, Okruga, Dugopolja, Klisa i dila Čiova plus dogradnje vodovoda. Pineze su dali Svitska banka i Evropska banka. Za pišljive dvi milijarde kuna dobili smo – čisto more!

Sićan se toga dana kad je poteštat Nikola Grabić, inače jedan ozbiljan i rezerviran čovik, u mudantine skočija u more kraj Lučke kapetanije. Brodi od Ciana prije toga su ulivali dezinficijense da čovik ne završi na Zarazno, u Lazaricu, jer prošlo je bilo malo dana otkad je nova fonja na po Bračkoga kanala proradila. E, ni danas mi nije jasno kako sve ono stoji ispod mora pod tlakon i kako štagod ne uteče... Ali to je drugi par postoli.

Drugo san tija reć: onoga je dana počela nova povist Splita, a daleko od toga da smo odma bili toga svjesni. Ne možda, nego sigurno. Ko je moga virovat u šta ćemo se dvadesetak godin poslin toga pritvorit.

Špine za projekte

I mada je ostvarija velike projekte do danas prihvaćene s općin odobravanjen, ka šta je otvaranje Dubrovačke ulice kroz tunel i zatvaranje prometa Marmontovon ulicon, građani Niki Grabiću nisu oprostili šta je na vrhuncu slave iz HSLS-a, koji je godinama drža vlast u gradu, priša u HDZ. A more bit da je tada i zadnji put radila ona čuvena vertikala, pa su se špine za projekte i otvorile.

Možda je, a možda i nije, ali da se njegov prilazak dogodija u naše vrime, kad imamo deficit vridnih i stručnih na vlasti s rezultatima iza sebe, može bit da bi mu oprostili. "Jebe me se koja je stranka gori, glavno da nešto učini." To je loš stav, ali da je nama i do njega danas doć...

Uglavnom, kad su fekalni slapovi priusmjereni, kad je grad konačno dobija svoju prvu Cloacu Maximu u povisti, Splitu se dogodija mirakul. Posta je jedan od ritkih gradova svoje veličine na ovome svitu koji ima tako čisto more da ne postoji misto di se ne moreš bez straja banjat! Čistije je nego u otočka mista, di su još uvik profundane crne jame i sve ide u more! Pa to je bila komunalna revolucija, milenijski skok.

Koji nan je, pored ostaloga, doveja i furešte. I apartmane. I gužve na cestama. I krešile su cine. I iselili su se stanari iz centra. I krcato je bankomata. I do trajekta se ne moreš probit. I kamenu spomen-tabelu koja podsića na veliki komunalni uspjeh iz 1996., postavljenu tamo kraj Pothodnika, prikrile su plastične reklame, takva jon je sudbina u znak zahvalnosti. I neko se spojija na cijev od sumpora pa pod Rivon opet s vrimena na vrime proteču fekalije. I vlada jedan opći nered. I nemaš di stavit šugaman. I klapadu kola od kufera. I turisti su pijani. I svi živemo od turizma, a znamo da je to balun od sapunice. I gradska politika nan je... Nema je.

Bar su to bili problemi do ovoga lita. Sad je i gore, a furešta ni gužve nigdi. I ona spomen-ploča još uvik je pod plastikon. Samo nan je gradska vlast i birokracija ostala ista, nikakva.

Tako na jednu stranu dobiješ, a na drugu izgubiš. Rišiš se jednih govana, a dobiješ druge. Rišiš se svojih, a vrate ti se i tvoja i tuđa. Ka ono kad ti popliva zahod u stanu.

Da je bar koji novi eko-projekt, pa da u jedan tub uvališ sve ove šporkarije, da ih voda odnese.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. siječanj 2021 04:46