Kada smo nedavno na ovim stranicama pisali o zapuštenom kompleksu nekadašnje predionice i tvornice konca "Dalmatinka" iz Sinja, među ostalim smo naveli:
- Umjesto da se golemi prostor prema sedam godina staroj službenoj najavi sadašnjeg vlasnika koristi za gospodarske aktivnosti, da u njemu rade ljudi, kompleks ex-"Dalmatinke" postao je komunalni problem alkarskoga grada. Devastiran i zarastao u draču i šikaru postao je skrovito stjecište osobama s društvenog ruba koje ga dijele s divljim zvijerima.
Prošloga utorka u kasnim večernjim satima taj je prostor postao je mjestom tragičnog događaja. Oko 23 sata s jednog od tvorničkih krovova s visine od oko 10 metara u uzak i nepristupačan otvor pala je 17-godišnja djevojka.
Na svu sreću nije bila sama. Po krovovima nekadašnje tvornice "planinarila" je u društvu momka. Kojemu treba zahvaliti što je ostala živa. Da je bila sama i s krova pala u desetak metara duboku jamu, dio nekadašnjeg ventilacijsko-klimatizacijskog sustava tvornice, nitko je ne bi pronašao.
Mladić, na svu sreću, u trenutku njenog pada nije zapao u šok, izgubio razum i pobjegao glavom bez obzira već je nazvao policiju, a iz policije su pozvali pripadnike Javne vatrogasne postrojbe Sinj koji su nesretnu djevojku uspjeli izvući.
Na mjesto stradanja stigla je i medicinska ekipa koja je unesrećenoj pružila prvu pomoć, a kako je konstatirano da se radi o težim ozljedama djevojka je upućena u KBC Split. Ispostavilo se da ozljede i nisu toliko teške koliko je bilo moguće i očekivano. U konačnici se, kako smo saznali, svelo na lom noge.
Kompleks ex-"Dalmatinke" danas je u vlasništvu i posjedu tvrtke "Business park" iz Zadra iza koje, pak, stoje Mladen Ninčević iz Zadra i Denis Katić iz Otoka, koji su partnerski odnos navodno uspostavili u Australiji gdje Katić i danas živi i radi, dok se Ninčević vratio u Hrvatsku.
Poslije pada djevojke s krova u 10 metara duboku jamu u javnosti su se postavila dva glavna pitanja. Prvo - kakva je fizička zaštita nekadašnje tvornice i je li aktualni vlasnik u tom kontekstu poduzeo potrebne mjere? Drugo - što bilo tko ima raditi na tuđem privatnom posjedu i to još u kasnim noćnim satima?
Odgovor na prvo pitanje dobili smo od Ninčevića.
- Nekretnina je, kada smo je kupili, imala svoju originalnu ogradu. Nakon preuzimanja "Dalmatinke" mi smo djelomično stavili novi dio ograde i popravili staru tamo gdje je trebalo. Očistili smo cijeli prostor, dijelom zamijenili krovni pokrov, prozore i vrata.
Budući da smo kupljenu nekretninu zatekli devastiranu, pokradeno je bilo sve što se moglo unovčiti uključujući kompletan elektroenergetski dio, a u nadi da ćemo što prije krenuti s našim poslovnim projektom, ponovno smo doveli električnu energiju. Postavili smo novu instalaciju i novu trafostanicu.
Budući da smo zbog administrativnih barijera bili onemogućeni realizirati planirani projekt prenamjene prostora iz industrijskog u poslovni, zastali smo i ostavili kompletnu nekretninu ograđenu sa zaključanim ulaznim kapijama. U međuvremenu su nam lopovi ponovno ukrali cijelu novu trafostanicu sa svim kabelima koje su presjekli.
Samo na tome imali smo štetu od 80 tisuća eura. Pokradeni su i svi poklopci od lijevanog željeza s brojnih šahti, a kamenjem su nam porazbijana stakla na novopostavljenim prozorima. Radi toga smo prestali sa svakim daljnjim ulaganjima.
Čekat ćemo dan kada ćemo biti u mogućnosti ponovno oživjeti ovaj kompleks u nadi da će ovaj prostor ponovno postati mjesto gdje će Sinjani i Cetinjani dolaziti i kojim će se ponositi – ističe poduzetnik Ninčević.
Odgovora na drugo pitanje nemamo, jer nam nije poznato komu bismo ga trebali uputiti. Otkako je nekadašnja tvornica prestala s radom iz nje je, ponavljamo, pokradeno sve što se moglo unovčiti.
Odneseno je nekoliko transformatora iz trafostanica i bakarni kabeli čija se ukupna dužina mjerila u desetinama kilometara. Sve je to prodano otkupljivačima metala za mali ili nikakav novac u odnosu na raniju uporabnu vrijednost. Suvišno je i govoriti da nitko nikada nije uhvaćen, evidentiran, kazneno prijavljen, osuđen...
Prije nekoliko godina provaljeno je u ambulante županijskog Doma zdravlja koje su u sastavu kompleksa "Dalmatinke", a koje imaju posebni ulaz i fizički su ograđene od drugih nekretnina. Te su ordinacije u zakupu dviju liječnica i jednog stomatologa.
Tati su razbili stakla, provalili vrata i napravili samo takav nered pri čemu nisu odnijeli neke od vrijednih medicinskih uređaja. Predmet njihova interesa bili su lijekovi iz skupine opijata.
Što reći na kraju? Ostaje tek konstatirati kako je stradala 17-godišnjakinja imala veliku sreću u nesreći. Što ne znači da će tako proći i eventualna buduća žrtva.
Jer, kako smo to naveli u napisu objavljenom polovicom ovoga mjeseca, "kompleks ‘Dalmatinke‘ devastiran i zarastao u draču i šikaru postao je skrovito stjecište osobama s društvenog ruba koje ga dijele s divljim zvijerima". Sigurno je jedino da će upravo tako s nekadašnjom tvornicom koja je hranila generacije Cetinjana biti do daljnjega.
Sada smo se perom i kamerom uputili u obilazak kompleksa "Dalmatinke". Ono što smo vidjeli i zabilježili moglo bi se svesti pod slogan "Plači, voljena zemljo!". Doslovno užas.
Proizvodne hale od kojih bi se, po površini, samo u jednoj mogla postaviti barem dva nogometna igrališta, zjape prazne, tek s nekakvim otpadom, a podovi su dobrim dijelom pod vodom koja kaplje i curi s krovišta jer su zatvoreni slivnici pa odvodnja ne funkcionira.
Vide se poguljeni i presječeni električni kabeli, kamenjima razbijena stakla na novopostavljenim prozorima. Vidjeli smo i jedan stroj. Neodoljivo nas je podsjećao na starudiju koju su braća Ladini, posljednji u nizu grobara nekadašnjeg sinjskog ponosa, dovezli u tvornicu iz Slovenije i predstavili najmodernijom tehnologijom iako su iste takve strojeve godinama ranije Cetinjani uklonili iz tvornice kao zastarjele i zamijenili ih novima.
Svuda, na svakom koraku, vidljivi su ostaci hrane, prazne limenke od piva, životinjski i ljudski izmet, ali začudo nigdje nismo vidjeli šprice. Na nekoliko mjesta zapazili smo stepenice koje iz nekadašnjih proizvodnih hala vode u "Dalmatinkin" "podzemni grad", kompleks površinom veći od jednog hektara kojemu treba pridodati još kilometre kanala što su služili tvorničkoj mikro-klimatizaciji.
Kolega Duje se popeo do pred sami vrh nekadašnjeg vodotornja. U podzemlje nismo išli. Ocijenili smo kako ne bi bilo baš zdravo da se spustimo u "podzemni grad" i krenemo u njegovo istraživanje.
Što bismo, na kraju krajeva, mogli naći. Ništa više do jad i tugu, a toga smo se nagledali i u pregledanom dijelu "Dalmatinkina" kompleksa.
