StoryEditorOCM
Zagoraomiška bojna

Priča o malo poznatom heroju iz Zagore: ‘Svake godine dođem na Mikin grob, donesem bilu ružu, pomolim se...‘

Piše Borna Marinić
27. travnja 2024. - 09:19

Kada sam prije nekoliko godina razgovarao s Ivom Šodanom, predsjednikom omiške Hvidre, o najtragičnijem danu za njegovu Omišku bojnu – 17. travnja 1993. – i pogibiji sedmorice pripadnika te postrojbe, u prvi je plan isplivalo ime poginulog Miljenka Zečića. Ivi je u sjećanju ostalo kako je taj heroj nedugo prije pogibije samom sebi napravio neku vrstu spomenika. Našao je jedan panj i uredio prostor oko njega, a od praznih čahura na tom panju napisao je – Miljenko. S vremenom, o Miljenku sam čuo puno sličnih stvari, pa i puno zanimljivijih te zaključio da je vrijeme da ih sve sažmem i da vam ispričam njegovu priču.

Miljenko Zečić rođen je 24. rujna 1971. godine u Zadvarju, a odrastao je u Blatu na Cetini. Glava obitelji, otac Anđelko, radio je u Njemačkoj, dok je Miljenka odgajala majka Olga zajedno s bakom. Također, tu su bili i njegov brat Petar i sestra Katica, koja se njihova djetinjstva prisjeća s dozom sjete u glasu:

"Nikada nam nije bilo dosadno. Kad ne bi bili u školi, igrali bi se ili radili. Imali smo nešto životinja – krave, ovce i svinje. Skupljali smo sijeno za njih i pomagali materi i babi. Najprije smo čuvali stoku, a kako smo rasli, tako smo krenuli raditi i u polju i oko loze."

image

PRIVATNI ALBUM

image

PRIVATNI ALBUM

Prve razrede osnovne škole Miljenko je završio u Blatu, a više u Šestanovcu. Srednju školu pohađao je u Omišu, gdje je stekao zvanje metaloobrađivača. Tih vremena još uvijek živo se sjeća Ante Čokolić, koji se u tom razdoblju osobito zbližio s Miljenkom:

"Mislim da nas je na početku zbližilo to što smo obojica bili šaljivdžije i često smo zbijali šale. Nije bilo situacije u kojoj on nije mogao nasmijati nekoga, makar taj netko bio jako tužan. Kad bi se autobusom vraćali iz Omiša nakon škole, on bi nasmijavao svojim šalama sve putnike u autobusu. Ljudi su padali po podu autobusa od smijeha. Bilo je tu i curica koje bi išle iz srednje škole, a one bi na te njegove šale znale reći: ‘A jesi lud!‘, na što bi on odgovarao svojom omiljenom poštapalicom: ‘Ako sam lud, ne budi mi drug!‘ Bio je posebna osoba, koja je bila uvijek spremna na šalu, ali pritom nikoga nije nikada uvrijedio. Takvu osobu nisam nikada upoznao u životu, doslovce nikada. Nije bilo toliko teške situacije iz koje te on ne bi iščupao, nasmijao, oraspoložio. Bio je i domoljub, učlanio se u Hrvatsku stranku prava i imao je snažan nacionalni osjećaj i naboj. Bili smo jako bliski, a rat nas je kasnije dodatno zbližio, u njemu smo postali doslovno braća."

Nakon školovanja Miljenko Zečić zaposlio se kod jednog privatnika u građevinarstvu. Radio je betonske dimnjake i razne druge poslove na gradilištima. Od prvih nekoliko plaća kupio je sebi motor, popularnu "kozu". Osim prema motorima, gajio je ljubav i prema oružju, čega se prisjetila sestra Katica:

image

PRIVATNI ALBUM

image

PRIVATNI ALBUM

"Oružje ga je zanimalo od malih nogu. Još kao dečkić kupio je zračnu pušku pa je to bilo gađanje pustih meta. Guštao je u tome, a kasnije je planirao postati lovac. No to je kratko trajalo, ubrzo su mu trebale prave puške. Počeo je rat."

Nedugo nakon što se vratio sa služenja vojnog roka u JNA iz Makedonije, otišao je u Hrvatsku vojsku. Njegova poletna mladenačka narav ga je nagnala da nakon osnutka Omiške bojne 114. brigade Zbora narodne garde, u ljeto 1991. godine, postane njezin pripadnik. Prvi ratni zadaci bili su vezani uz osiguranje važnih objekata u Blatu i okolici. Kasnije, dolaskom naoružanja, tijekom rujna 1991., postao je zapovjednik desetine ručnih bacača. Sudjeluje u obuci i pripremama za prve veće ratne izazove. Oni su stigli u listopadu, kada odlazi u selo Vrba podno južnih padina planine Svilaje, a zatim s bojnom prelazi na jug, gdje vodi borbe na dubrovačkom bojištu. Bio je uvijek među prvima, spreman za akciju. Tako se dragovoljno javio da bude dio skupine koja će ući s Odredom naoružanih brodova u opkoljeni Dubrovnik. Kako je njegov brat Petar već bio u toj skupini, nije mu dopušteno da krene u tu neizvjesnu zadaću. Kraj 1991. godine dočekao je na drniškom bojištu, u obrani sela Kljaci i Čavoglave.

Sestra Katica prisjeća se kako se 1992. godine, nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, otac Anđelko vratio iz Njemačke te tražio od svojih sinova da ne budu obojica u vojsci:

"Govorio im je – vas ste dvojica braće u vojsci, jedan bi trebao biti doma, a drugi po terenima. Miljenko nije htio napustiti vojsku. Rekao je da mora biti tu i da mora završiti ono što je sa suborcima započeo. Na kraju se stariji brat Petar razvojačio, a Miljenko ostao u vojsci. On je bio tvrdoglav i što bi si zacrtao, on bi tako napravio. Rekao je ocu da nema tih para za koje bi skinuo uniformu i ostavio svoje suborce."

image

PRIVATNI ALBUM

image

PRIVATNI ALBUM

Tako Mike, kako su Miljenka zvali prijatelji, ponovno odlazi na jug, gdje sa suborcima sudjeluje u teškim borbama oko prijevoja Stolovi. Nedugo potom iz defenzive hrvatske snage kreću u ofenzivu. U ljeto je, kao pripadnik pratećeg voda Omiške bojne, sudjelovao u borbenim zadaćama na području Popova polja. Iz tog razdoblja suborci osobito ističu kako je bazu koju su izgradili na južnom rubu polja upravo Miljenko nazvao "Malo misto", te se taj naziv ubrzo uvriježio među svim vojnicima. Kako su se 1993. godine na tom dijelu bojišta vojne aktivnosti znatno smanjile, Miljenko je tražio nove izazove. Ispostavit će se da je tjedan dana prije pogibije prešao u interventni vod Omiške bojne, a prijatelj Ante Čokolić svjedoči kako je razmišljao i o prelasku u 4. gardijsku brigadu:

"On je bio protuoklopnjak, dužio je ‘osu‘ i rekao mi je da su ga neki momci iz protuoklopnog divizijuna 4. brigade pitali da dođe kod njih. Pitao me što ja kažem na to. Rekao sam mu da ako dođe, da ću ja biti najsretniji čovjek na svijetu, no da odluka mora biti njegova jer ako dođe, a nešto mu se dogodi, ja si to nikada ne bih oprostio. Odgovorio mi je da ide na još jedan teren s Omiškom bojnom i kada se vrati, da 99 posto dolazi u moju 4. gardijsku brigadu. Odgovorio sam mu da se javi kada se vrati i da se vidimo. Međutim, bio je to njegov posljednji odlazak na teren."

Kako je u proljeće 1993. u Dubrovniku održavan svjetski kongres međunarodne udruge književnika PEN, između srpske i hrvatske strane potpisano je primirje. Ipak Vojska Republike Srpske nije ga poštovala, štoviše u jutro 17. travnja 1993. otvorena je topnička vatra po prvoj crti hrvatskih snaga, ali i obalnom području – Mokošici, Zatonu i Lozici. Tog dana prisjetio se pripadnik Omiške bojne 114. brigade Ivo Šodan:

"Oni su 17. ujutro krenuli u proboj crte na više pravaca. To je bio školski primjer napada – poklopili su topništvom prvu crtu bojišnice, komunikaciju i dubinu. S tim da nama u zapovjedništvu nisu dali da im uzvratimo. Mi nismo smjeli otvoriti vatru na njih. Istodobno djelovali su po našim položajima i pješačkim naoružanjem – snajperima i browninzima. Njihov cilj bio je probiti prvu crtu i ovladati našim komunikacijama. U tome nisu uspjeli, no nekakve njihove specijalne postrojbe pod djelovanjem te paljbe su se provukle do naših prvih položaja. Naime, konfiguracija terena bila je takva da su to vrlo lako napravili."

Tada su zarobljena šestorica pripadnika 3. omiške bojne 114. brigade – Ante Šošić, Marko Krstić, Marko Lozančić, Neven Pocrnjić, Tonći Marušić i Vedran Rakuljić. Svi su potom na nepoznatom mjestu ubijeni. U pomoć prvoj crti, na kojoj su poginula i dvojica pripadnika Trogirske bojne 114. brigade, Ivica Šimić i Gojko Vukman, pohitao je interventni vod Omiške bojne na koji je otvorena vatra iz minobacača. Tada je na mjestu poginuo Miljenko Zečić. Do njega se nalazio Stipe Radić, koji se o 30. obljetnici toga tragičnog događaja prisjetio idućim riječima:

image

PRIVATNI ALBUM

"Napad je krenuo između 6.30 i 7 sati ujutro. Bio je strahovit. Miljenko i ja bili smo dio interventne grupe i krenuli smo u protunapad. Međutim, kako smo se našli na brisanom prostoru, dizali su nas u zrak vrlo lagano, bilo je teško bilo što napraviti. Iznenađenje je bilo veliko. Dvojicu ranjenih Miljenko i ja vukli smo do nekih kuća za koje smo mislili da bi nam mogle biti zaštita. Ja ne mogu vjerovati, ali odjednom je pao cijeli snop granata. Mi smo bili udaljeni jedan od drugoga četiri metra, on je poginuo, a ja sam ostao živ. Mene pogodio jedan jedini geler u pancirnu košulju."

Nedugo nakon pogibije suborci, obitelj i prijatelji pokopali su Miljenka Zečića u njegovu Blatu na Cetini. Na grobu mu stoji natpis "Uvijek živi onaj tko umre pošteno", a da je tome zaista tako, svjedoči i njegov prijatelj Ante Čokolić, koji je u drugom izdanju svoje knjige "23_ni ovo nije bija moj dan" iznio nevjerojatno svjedočanstvo o Miki, svojem anđelu čuvaru:

"Svake godine dođem na njegov grob, donesem bilu ružu biloj ruži Hrvatskoj, zapalim svijeću, pomolim se, iako znam da je u raju. Duše kao što je njegova imaju svoje mjesto u raju i oni su anđeli čuvari drugima. Ispričam mu sve što ima novo u mome životu od našeg zadnjeg razgovora. Znam da me čuje i znam da sve što mu kažem već zna, ali želim s njim pričati, želim mu sve reći, sve što se događa, sve što mu nisam rekao dok smo se družili. Nakon prve promocije moje knjige Marijana Zečić knjigu je dala sestri Mike. Ona je Marijani izrazila želju da dođem u Blato i da se upoznamo. Dana 9. srpnja 2023., oko 12 sati, došao sam na grob moga Mike. Donio sam bilu ružu biloj ruži Hrvatskoj i zapalio mu bilu sviću.

image

PRIVATNI ALBUM

Kao i uvijek, ispričao sam mu sve što je novo u mom životu, iako znam da mu je sve to poznato. Nakon što sam kod Marijanine obitelji proveo oko pet sati, u razgovoru sa sestrom moga Mike i ostalim prisutnima, oko 17 sati krenuo sam za Split. Na samom kraju brze ceste Klis – Solin, neposredno prije ulaska u zadnji tunel, zaspao sam dok sam vozio auto. Nekoliko metara prije udarca u betonske blokove moj Mike mi se pokazao u snu i jakim glasom viknuo: ‘Ante, probudi se!‘ Trgnuo sam se iste sekunde i u zadnji čas naglo okrenuo volan udesno i uspio izbjeći udarac u betonsku ogradu brze ceste. Uz veliki napor ostao sam na cesti i nekako ušao u tunel. Tada sam shvatio, moj Mike je moj anđeo čuvar! Od tada ga uvijek, kada putujem, pozovem i on putuje sa mnom, pazi na mene i čuva me. Često razgovaram s njim, znam da je uz mene i da me čuje. Oduvijek sam znao da je anđeo. Hvala mu što je moj anđeo čuvar. Jednom sam mu rekao da bi mu bilo lakše da je izabrao nekog drugog da ga čuva, ovako sa mnom ima pune ruke posla. Mike moj, hvala ti i vidimo se!"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. studeni 2024 00:52