Udruga "Samostalna tenkovska satnija Sinj" pod vodstvom njenog predsjednika i ratnog zapovjednika Frane Penića na Malinskoj gradi iznad izvora Malin u sinjskom naselju Bajagić gradi Memorijalni centar tenkista Domovinskog rata Cetinske krajine nazvan "Stabilizator" po jednoj od tenkovskih sprava.
Centar će se prostirati na kompleksu od 1,9 hektara. Pitamo Penića koji bi bili njegovi sadržaji i čemu bi služili?
- Ovdje planiramo izgraditi dom tenkista u kojemu bi se okupljali i družili tenkisti i svi drugi branitelji Domovinskog rata Cetinske krajine, ali i iz cijele Hrvatske, naročito oni koji dolaze na rehabilitaciju u Veteranski centar Sinj.
Što bi sve u tom domu bilo, koji sadržaji?
- U posebnom dijelu doma izložili bismo sve fotografije tenkista nastale tijekom Domovinskog rata. Od Ministarstva obrane zatražili smo da nam se dodijele dva tenka, naš prvi tenk "Tucko" koji se nalazi u Memorijalnom centru u Vukovaru i još jedan tenk T-55 pošto smo upravo ovdje, na Malinskoj gredi, tijekom 1992. godine imali i koristili takav tenk. Cilj nam je, zapravo, kroz pisani tekst, fotografije i primjerke oružja koja smo koristili predstaviti ratni put "Samostalne tenkovske satnije Sinj" i taj dio povijesti u stvaranju i obrani Republike Hrvatske, na što smo bezgranično ponosni.
Hoće li biti i drugih sadržaja?
- Naravno da hoće. Imat ćemo tenisko i malonogometno igralište. Napravit ćemo i zjog za balote. Posebno bih istaknuo da ćemo od jedne male vrtače napraviti amfiteatar u kojemu bi našim posjetiteljima, na primjer učenicima, govorili o Domovinskom ratu. Uza sve to ovdje smo u svojevrsnoj divljini nedirnute prirode i sami dolazak i šetnja okolišem predstavljat će užitak, odmor i duhovno smirenje.
Što ste do sada od svega uspjeli napraviti?
- S našom idejom upoznali smo predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, potpredsjednika i ministra Tomu Medveda, župana Blaženka Bobana i njegove suradnike te čelnike grada Sinja i općine Hrvace i druge. Kada smo dobili njihovu potporu krenuli smo na posao.
Do sada smo probili i uredili makadamsku cestu, obavili ravnanje dijela terena te postavili spomen-bistu mojemu bratu Anti Peniću koji je poginuo kao diverzant 19. travnja 1993. godine te skulpturu Gospe Sinjske. Obje skulpture su rad akademskog kipara Damira Markulina. Postavili smo i grbove naše 126. brigade te 113. šibenske i 4. gardijske brigade, triju ratnih postrojbi u čijem sastavu su djelovali "Samostalna tenkovska satnija Sinj" i njeni tenkisti.
Tko je osigurao financiranje tih zahvata?
- Najveću potporu do sada smo imali od Splitsko-dalmatinske županije, potom Ministarstva hrvatskih branitelja i općine Hrvace, a odnedavno se uključio i grad Sinj nasipavanjem probijenog puta kojega su nam obećali i asfaltirati. Imamo obećanje ministra Tome Medveda da će poduprijeti ovaj projekt koliko bude potrebno čim riješimo administrativni dio.
Gdje je zapelo s administracijom?
- Zapelo je s Hrvatskim šumama. Oni su nam zaustavili radove. Traže da im platimo 29.000 eura na ime posječenih oko 200 kržljavih stabala grabuše, a koje oni nazivaju sastojina te još 26.000 eura na ime tržišne vrijednosti 1,9 hektara zemljišta.
Tih 26 tisuća eura je razumljiva vrijednost zemljišta, ali mi nije jasno zašto to od nas traže Hrvatske šume jer ovo je dio Parka prirode Dinara. Mi novca, naravno, nemamo pa očekujemo da ćemo taj problem riješiti uz pomoć Vlade, odnosno nadležnih ministarstava i krenuti u realizaciju svega što smo planirali.
Možete li u najkraćim crtama podsjetiti na formiranje i ratnu ulogu Samostalne tenkovske satnije Sinj?
- Naravno da mogu jer sam od samog početka bio zapovjednik "Samostalne tenkovske satnije Sinj" u sastavu 126. brigade. Odlaskom JNA u Divuljama je ostalo 13 neupotrebljivih tenkova kojima su oni uništili motore i nišanske sprave. Mi smo ih uspjeli osposobiti 8.
To su bili američki Patoni za koje smo, poslije oslobađanja vojarne u Gospiću, dobili zamjenske motore, a nišanske sprave smo popravili koliko je bilo moguće i improvizirali, odnosno uparili američki top s nišanskim spravama T-34 i T-55. Uz to smo imali dva tenka T-34, a tri tenka T-55 dobili smo nakon predaje vojarne u Varaždinu. Osim područja Cetinske krajine tenkisti iz sastava 126. brigade pokrivali su bojišnice cijele Dalmacije i šire.
Navest ću samo najvažnije lokalitete: Gabela kod Metkovića, napad na vojarnu u Čapljini, dolaskom Unprofora s našim tenkovima otišli smo na južno bojište pod zapovjedništvom 4. gardijske brigade u koju smo i formalno prešli od studenoga 1992. godine. Sa sedam posada sudjelovali smo u akciji Maslenica i pobjednički predvodili napade na neprijateljske položaje na pravcima prema Kašiću i Islamu Latimskom i Grčkom. Kada su oni krenuli u protuudar imali smo veliku tenkovsku bitku koju smo dobili.
Borili ste se u sastavu triju brigada?
- Formirani smo i počeli u 126. brigadi, potom smo prešli u sastav 4. gardijske, a kako 126. brigada uoči Zime ‘94. u svojem sastavu nije imala tenkovsku postrojbu pripojeni smo 113. šibenskoj brigadi. Ratni put pripadnika naše postrojbe okončali smo, poslije oslobodilačke Oluje, u Mrkonjić Gradu. Mogli smo i željeli i dalje, ali je stigla zapovijed da se zaustavimo.
Tko ste Vi osobno, kako ste došli na čelo tenkovske postrojbe?
- Ja sam školovani tenkista. Bio sam aktivni pripadnik JNA i kao takav sam iznutra svjedočio posrbljavanju vojne sile koja je u imenu imala nazive jugoslavenska i narodna.
Kada je počela velikosrpska agresija na Hrvatsku nisam se mislio što mi je činiti već sam iz Peći s Kosova, gdje sam bio na službi i svjedočio da je od 1200 rezervista koji su u to vrijeme bili pozvani u vojarnu gdje sam radio njih više od dvije trećine došlo s kokardom na kapi. Ne dvojeći napustio sam JNA i priključio se dragovoljnim braniteljima. Priključio sam se još četvorici svoje braće od kojih je brat Ante 1933. godine poginuo kao diverzant 126. brigade.