Jedan splitski psihijatar je u Splitu držao velik broj pasa, ali i dva vuka. Nije potvrđeno da ih je možda križao s pisma. No, je li to moguće i kakav je rezultat nakon takvog križanja?
Veterinari s kojima smo pričali kažu da je to najgore što se moglo dogoditi, da se čovjek mješa u prirodu i ‘petlja‘ se gdje mu nije mjesto. Kažu da se to može tek potvrditi neposrednom analizom svakog psa i vuka, kao i genetskim testiranjem.
Ivica Buljubašić, počasni predsjednik Lovačkog društva "Zec" iz Zagvozda, još je prije 20 godina počeo ukazivati na pojavu vukopasa u Zabiokovlju, a o tome je pričao i za Slobodnu.
Od prvog dana mješance vuka i psa naziva beštijama, strojevima za ubijanje, a ono što ga najviše brine jest činjenica da će zbog svoje snage, nadmoći brzo iskorijeniti našeg domaćeg vuka. Već više od 50 godina vodi evidenciju o stanju vukova na području Dalmatinskog zaleđa, a već 20 upozorava na eskalaciju problema.
Vukopasa ima više od autohtonih vukova. A to znači samo jedno, ako se nešto ne poduzme, autohtoni sivi vuk će nestati. Koliko vidi sve ga je manje, na području koje i dandanas prati uočava momentalno tek jednog starijeg vuka samotnjaka, i još jednog do dva mlađa primjerka.
Fenološke i genetske analize su putem pokazale da sam imao pravo. Imamo jaku populaciju vukopasa, momentalno najmanju na području Zabiokovlja jer tu više nema stoke.
Ali zato ona jača u pravcu prema BiH i drniškom i ličkom kraju. Tamo im je više hrane. Mislim da više od 60 posto brojčane populacije za koje se drži da je vučja otpada na vukopse.
Žalostan je to i tragičan podatak koji ukazuje da nam budućnost donosi gubitak sivog vuka, i daljnje postojanje isključivo mješanca znanog kao vukopas. To je nedopustiva nova vrsta - veli Buljubašić.
Vukopas se od vuka razlikuje, veli, po ponašanju, ne bježi od čovjeka, štoviše u stanju je i njega napasti. Imao je priliku čuti i za takve incidente. Vukopas ima drukčiji otisak šape od vuka, drukčiji raspored zubi, pravi veću ranu. Ima i drukčiji oblik lubanje i karakteristične znakove na tijelu, primjerice, nedostatak palež biljega na prednjim nogama. Zanimljiva je i pojava crnih i bijelih vukova. Brojni kažu da su neki od takvih primjeraka namjerno ubacivani u zaleđa, u lovišta.
- Je li ljudi goje vukopse? Koliko sam u nekim kuloarima čuo, ima i tih koji ih goje. I puštaju ih u prirodu. I kod nas, ali posebno u susjedstvu nam. Drže ih u kavezima. Parenje u takvim uvjetima je teško, u prirodi je mnogo lakše. Po meni je to nedopustivo. Koliko vidim, baštardi kod nas prevladavaju, a opasnost leži u tome što su krvoločniji i agresivniji od uobičajenog nam sivog vuka – veli Ivica Buljubašić.
Cijeli tekst iz Slobodne Dalmacije pročitajte OVDJE.
Agroklub.ba je pisao o tome:
- Stočarima je najvažniji dokaz stradala stoka, mrtva i/ili naklana, te će svu krivnju odmah prebaciti na vuka pa i u slučajevima kada je počinitelj netko drugi. Takvih primjera ima svake godine, a tako je bilo i u protekloj. Očit primjer je štetni događaj u Žegaru na području dalmatinske Bukovice.
"Ovca nije smrtno stradala od vuka već je štetu najvjerojatnije počinio križanac vuka i psa - vukopas", kaže mrs.c. Ana Grgas, ovlaštena sudska vještakinja za procjenu šteta od predatora.
Na upit kako zna tko je klao, vuk ili vukopas, odgovara:
"Način usmrćivanja sitnog blaga, najčešće ovaca i koza, razlikuje se kako od načina vuka tako i od načina na koji to rade psi. Naime, na stradalim ovcama i kozama od pasa, ugrizi se jasno razlikuju od ugriza predatora jer su po cijelom tijelu, a okolo je iščupana vuna. Vuk precizno hvata sitno blago za vrat i što je stariji i iskusniji manje je ugriza, ponekad je dovoljan samo jedan, dok vukopas nema preciznost klanja vuka i usmrćuje ovce i/ili koze hvatanjem za zadnji dio tijela, anus, vime. Agresivniji su od čistokrvnih vukova i imaju najčešće jako izražene lovačke instinkte", tvrdi Ana Grgas.
Zatočio vuka i pario ga sa šarplaninkom
Prema Aninim riječima upravo u spomenutom Žegaru je prije desetak godina zabilježeno prvo križanje vuka i psa u Zadarskoj županiji kod Voje Radmilovića, koji je zatočio vuka te ga pario s kujom, pasmine šarplaninac, a koja je oštenila petero štenadi. Koliko ih je preživjelo nitko ne zna ili ne želi znati jer je Vojo nakon toga odselio iz Hrvatske dok su psi završili u prirodi.
O postojanju hibrida vukova i pasa sve se češće govori i piše, pogotovo otkad su zaredali brojni napadi na stada, posebice u dalmatinskoj Zagori. Proučavanjem hibrida znanstveno je utvrđeno da su vukopsi često asocijalni, agresivniji i manje plašljivi od pasa te imaju izraženiji lovački instinkt.
Kako vukopsi dolaze na svijet i zašto vučice biraju pse?
Znanstvenici tvrde da se obično vučica pari sa psom. Zašto? Više je čimbenika koji mogu uzrokovati češći odabir mužjaka psa za partnera kod vučica. Psi, ističu znanstvenici, obično izbjegavaju vukove jer ih vukovi smatraju potencijalnim plijenom, no vučice su sitnije i možda manje agresivne pa ih zato psi izbjegavaju u manjoj mjeri.
Drugi razlog može biti veća aktivnost vučica u traženju psa za partnera. Naime, poznato je da vučice mogu prizivati pse u blizini sela prilikom sezone parenja i da je jedna vučica uspjela privući istog psa dvije godine za redom (Ryabov 1978). Također je primjećeno da su vučice koje se pare sa psima ponekad ozlijeđene ili stare, zbog čega im može biti smanjena mogućnost parenja s vukom.
S fiziološke strane, postoje nepoklapanja u sezonama parenja između pasa i vukova.
Vukovi plodni samo jednom godišnje
Psi postaju spolno zreli u dobi od 7 do 10 mjeseci, dok vukovi postaju spolno zreli u dobi otprilike 22 mjeseca. Vukovi se mogu pariti samo jednom godišnje, a tada su i mužjaci seksualno najaktivniji. Ženke pasa su obično u estrusu dok mužjaci vukova nisu spremni za parenje. Oni su, naime, plodni samo jednom godišnje kad se vučice tjeraju. Izvan sezone parenja testisi mužjaka atrofiraju pa i zato ne dolazi do parenja sa ženkama psa.
S druge strane mužjaci pasa se obično mogu pariti tijekom cijele godine, čime su na raspolaganju vučicama koje nisu pronašle vuka za partnera (Vilà i Wayne, 1999). Ženke pasa koje nisu lutalice, već su samo povremeno puštene od strane vlasnika da se slobodno kreću, često ne odgajaju mlade u divljini, već u vlasnikovom domu. Znanstvenicima takvi potomci mogu promaći prilikom detekcije hibrida. Iako se križanje mužjaka vuka i ženke psa rijetko događa, može biti potaknuto nedostatkom vučica ili velikim brojem ženki lutalica, smatraju znanstvenici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....