Ove je godine zastavu na Kninskoj tvrđavi povodom obilježavanja 29. obljetnice operacije „Oluja“ podigao Dalibor Celebić, otac heroja Domovinskog rata i 4. gardijske brigade Damira Celebića koji je stradao u operaciji „Maestral“, samo dva tjedna prije nego se trebao vjenčati.
Damirova životna priča stala je kobnim metkom u srce, ali je uspomena na njega još uvijek živa u sjećanjima njegovih prijatelja, suboraca i obitelji. Otac Dalibor vraća nas u siječanj 1975. svega nekoliko dana prije Damirova prvog rođendana:
„Bio sam na službenom putu i kada sam se vratio djeca su spavala. Damir je kašljucao što me je zabrinulo i idućeg dana otišli smo na hitnu. Kada su mu snimili pluća vidjeli su da je unutra nastala sepsa, jer je u njih ušao kikiriki. Njega su mu kroz usta izvadili sondama. Kirurg nam je rekao da možemo slaviti što je preživio. Kada se Damir probudio nakon operacije i rekao mi „Tata“ samo sam se zahvalio Gospi što je živ.“
NESTAŠAN MLADIĆ
Kao dječak i mladić Damir je bio hiperaktivan. Odrastao je na izvoru rijeke Jadro gdje je njegova obitelj živjela. Otac Dalibor bio je vozač, a majka Mira radila je u računovodstvu. Usput su uzgajali domaće životinje oko kojih su Damir i njegova starija sestra Daliborka bili angažirani od malih nogu na što je otac Dalibor vrlo ponosan:
„Bio je jako vrijedan no škola ga nije pretjerano zanimala. Nakon osnovne škole upisao je zanatsku školu, no nije dugo išao u nju već je odlučio raditi, najprije na baušteli. Najviše je volio jesti tuku, puricu. Uh, sjećam se jednom sam na ražnju spremao ogromnu tuku, a on je pola nje izio kad se vratio iz izlaska. Osim toga omiljeno jelo bilo mu je gravče na tavče. Bio je veseljak, nestašan, znao mi je uzeti i auto još dok nije imao vozačku dozvolu i to bez mog znanja. Bilo je raznih situacija u kojima sam znao i poluditi. Jednom sam čak otišao po njega u diskoteku s novom drškom za motiku. Kad sam stigao vidio me, prišao i samo mi rekao „Ćaća možeš me udariti, ali nemoj ovdje pred svitom.“ Krenuli smo doma i do doma me bijes prošao.“
Jedne situacije koja dočarava Damirovu mladenačku ludost prisjeća se i Damir Franić Kapo s kojim je Damir proveo mnoge trenutke rane mladosti:
ODMAH JE HTIO U VOJSKU
„Jedne zime, siječanj je bio. Stojimo nas dvojica na mostu na izvoru rijeke Jadro koji je jedan je od najhladnijih u Europi. Gledali smo u rijeci pastrve, bilo je i rakova. Dere bura. On odjednom skine robu i baci se u rijeku, kao da je osmi mjesec. Mi smo bili malo divlja dica. Dok su ostali išli u školu, mi smo bježali u kamenolom iznad Majdana voziti kamione.“
Damir, kršan mladić visok 198 centimetara, nogometaš u lokalnom nogometnom klubu Solin, već sa 17 godina htio je za starijim prijateljem Kapom u obranu Hrvatske. Te 1991. nije mu to pošlo za rukom. Kada je postao punoljetan otišao je služiti vojni rok. Nakon što je odslužio četiri mjeseca vojnog roka u sinjskoj vojarni Damir je odlučio uz osnovnu i specijalističku obuku pristupiti obuci za gardijsku brigadu. Nju je prolazio u obučnom središtu u Delnicama.
Ondje se Damir upoznao s Draženom Grbićem koji s puno poštovanja govori o Damiru:
„Bilo je to 45 dana drila koji smo prolazili s momcima starima 18 do 20 godina iz raznih dijelova Hrvatske. Tijekom obuke, u vrlo kratkom vremenu, Damir i ja smo postali prijatelji. Legao mi je na prvu sa svojom životnom vizijom i mentalnim sklopom. Obojica smo završili obuku te smo po našoj želji upućeni u 4. gardijsku brigadu. Razbacali su nas po svim bojnama no Damir i ja ostali smo skupa jer smo obojica raspoređeni u 2. bojnu.“
VATRENO KRŠTENJE
Damir Celebić bio je pripadnik 2. satnije 2. bojne, a Dražen je postao pripadnik protuoklopne bitnice. Prvo ratno iskustvo stekli su u zaleđu Zadra u obrani sela Paljuv i okolice. Vatreno krštenje imao je na položaju Mađorija iznad sela. Nakon toga sa svojom postrojbom odlaze u bazu Crvena Luka gdje su vrijeme provodili u dodatnoj obuci i pripremi za teške zadatke koji su ih čekali.
O njima progovara Dražen Grbić:
„Iz Crvene Luke odlazimo na Vještić Goru i tu za nas počinje operacija „Zima-94“. U istoimenom dokumentarnom filmu koji je prikazan na HRT-u jako su dobro dočarane okolnosti pod kojima je 4. gardijska brigada stigla na vrleti Dinare. Bili smo potpuno nespremni za uvjete koji su nas tamo čekali. Nismo bili pripremljeni opremom, odjećom i hranom za takvo nešto. Ja sam dvije upale pluća ondje prehodao na nogama jer mi je bilo neugodno ostaviti ekipu i otići na liječenje.“
Unatoč svemu Damir i Dražen nisu odustali niti posustali:
CRNI LUG
„Vidjeli smo ljude kako ginu, kako su teško ranjeni, ali nikada nismo mislili da bi se takav crni scenarij mogao dogoditi nama. U operaciji „Skok-2“ sudjelovali smo u oslobađanju Crnog Luga u Livanjskom polju. U svim tim akcijama 2. satnija bila je naša udarna satnija i najviše je bila izložena jer je išla na glavninu napada, a zajedno s njom i Damir. Nakon svake akcije mi bismo se našli i izmjenjivali dojmove. Moram ovdje spomenuti i pokojnog Peru Pivca s kojim smo bili nerazdvojni. Drugi su za njih dvojicu govorili da su osvjetlali obraz napadnih djelovanja 2. satnije. Dakle Damir je bio najbolji među najboljima koji je u fajt išao uvijek bez kalkulacija i straha za svoj život.“
Zapovjednik te satnije Ante Brekalo o svojem vojniku Celebiću govori biranim riječima:
„Bio je jako hrabar, kako bi mi muški rekli imao je „muda“. Svaku zadaću shvaćao je ozbiljno i odgovorno je izvršavao. Ogromno srce. Uvijek je bio tu za suborce kada bi se našli u nekoj nedaći.“
UPOZNAO JE LIDIJU...
Otac Dalibor sjeća se kako je preko noći njegovo dijete postalo prekaljeni ratnik:
„Od hiperaktivnog mladića postao je jedan šutljiv čovjek. Nikada kod kuće nije pričao o tome što se događa na ratištu. Rekao bi mi samo „Ćaća, pusti to“ no ja sam vidio njegove ruke. Imao je smrzotine, to više nisu bile mladenačke ruke, izgledale su staro. Sva ta mladost, pa i on išao je vjerom i dušom za Hrvatsku.“
Ubrzo po dolasku u 4. gardijsku brigadu, u Splitu je Damir upoznao Lidiju s kojom se nedugo potom i zaručio. Za kuma je odabrao Dražena Grbića:
„U jednom trenutku dok smo bili na telefonskoj govornici pitao me da mu budem kum i da, iako se znamo samo godinu i pol, vidi u meni pravu osobu za to. Bio sam pomalo iznenađen jer su hodali tek oko pola godine, a na moje pitanje je li siguran odgovorio je da je osjetio na prvu da se radi o ženi s kojom želi provesti cijeli život. Čestitao sam mu i bila mi je čast što me odabrao za kuma.“
Akcije i operacije su se redale jedna za drugom, prošla je i „Oluja“, a između terena Damir je pripremao svadbu od koje ga je dijelio još samo jedan ratni zadatak - operacija „Maestral“ u Bosni i Hercegovini.
„Za vjenčanje je sve već bilo spremno, odradili smo sve - od rezervacije sale preko svećenika do pozivnica. Jedino još bend nismo bili dogovorili. Odlazak u operaciju „Maestral“ i oslobađanje Šipova trebao je biti naš zadnji zadatak prije svatova. Od svojih smo zapovjednika dobili svaki dva tjedna slobodno da obavimo vjenčanje. Radovali smo se što smo dobili tako puno slobodnih dana jer smo već bili iscrpljeni. Taj dan ujutro padala je kišica. Prije polaska smo se oprostili. Rekao mi je: „Kume idemo još ovu akciju odraditi. Satrati ćemo ih, a onda slijedi fešta, onda slijedi opuštanje…“
POPILI SMO KAVU...
Pošto je zbog magle početak akcije odgođen on mi je rekao da se odmorim još malo i ja sam mu zaspao doslovno u krilu. Kada me probudio rekao je da nas zovu da idemo. Popili smo kavu koju je Damir skuhao, zagrlili se, stisnuli si ruku i rekli „Vidimo se!“
Bitka je bila teška, no hrvatskoj vojsci pomagali su borbeni helikopteri i neprijateljski otpor se malo po malo slamao. Ipak opasnost je i dalje prijetila iz zasjeda, a upravo u jednoj od njih tog 8. rujna 1995. poginuo je heroj Domovinskog rata Damir Celebić. Za čovjeka koji mu je uskoro trebao postati kum to je ostao najšokantniji događaj u ratu:
„Damira i ekipu vodio je njihov zapovjednik voda Dinko Čirjak iz Zadra. Oni su išli prvi i upali su u zasjedu. Došlo je do vatrenog kontakta u kojem se Damir možda malo previše izložio i dobio je metak u srce. Ja sam bio najviše stotinu iza sa svojim zapovjednikom kojem je na Motorolu javljeno da ta skupina ima ranjenog i da trebaju sanitet. Kada smo se približili tom mjestu vidio sam da netko leži i da je sestra Milica kraj njega i moj kasniji kum Pero Pivac je davao umjetno disanje. Moj zapovjednik me pokušao zadržati da ne odem, no ja sam se pobunio i prišao… Vidio sam da mi je poznata uniforma i u tom trenutku Pero se diže i kaže mi „Brate, ode nam Cele“. Tada sam ga i vidio, bio je to za mene najveći šok koji sam doživio u ratu.“
Unatoč šoku i gubitku najboljeg prijatelja koji je helikopterom prevezen za Split, Dražen je nastavio borbena djelovanja tog dana. Ono što je doživio filmska je priča:
POGUBLJENI ČETNICI
„To su bile ogromne bukove šume i bilo je teško orijentirati se. Mi smo se izmiješali s pogubljenim četnicima. Evo i kako… Kada smo došli do točke koju smo trebali dostići pala je noć i mi smo stali. Snage na našim bokovima još nisu bile dostigle tu crtu te smo ustvari bili u klinu u kojem smo i ostali. Mi smo imali transporter koji je stao na tom raskršću gdje smo se mi rasporedili. Kada kažem mi, to su pripadnici 2. satnije, moj zapovjednik i ja iz protuoklopa i još 3-4 izvidnika bojne koje je vodio Neno Nimac. Usred noći, pokisli, jadni, poginuo je Damir, nestao je Haris Čerkić kojeg su mrtvog našli tek sutradan…
Odjednom čujemo korake, masu koraka. Ispod guma od transportera vidim siluete mnoštva ljudi i jedan od njih kuca na transporter. Kada je dečko koji je bio unutra otvorio prozorčić vojnik ga je na ekavici pitao gdje je komanda. Ubrzo je došlo do otvaranja vatre u kojoj je dio tih neprijateljskih vojnika poginuo, dio pobjegao, a među njima bio je i jedan ranjen. Dovukao se do mene i Dušana Hajdera koji smo bili iza transportera i moli nas za pomoć. Pazi, meni tog dana brat, najbolji prijatelj pogiba, a ovaj leži do mene, pokrivam ga kabanicom i pričam s njim da ne padne u nesvijest. Meni nije palo na pamet da ga dirnem iako su mi neki dušobrižnici s obzirom na sve davali to pravo.
SESTRA MILICA
Nema šanse, ja sam još pozvao sestru Milicu da mu da morfij i olakša bol. Taj vojnik, Perić je preživio na vojničkoj časti nas koji smo bili tamo. Zapovjednik mi je ujutro osigurao prijevoz koji će me izvući s borbene linije kako bi otišao u Glamoč, a zatim u Split pomoći oko Damirove sahrane. Kamion kojim sam se izvlačio mimoišao se sa zapovjednim vozilom u kojem su bili Damir Krstičević, Čedo Sovulj i Damir Malbaša koji je tog jutra snimio tog vojnika i to je prikazano kao da su ga oni zarobili i poštedili mu život. Uz sav respekt koji imam prema njima život tog vojnika nije spašen na način na koji je to prikazano na toj snimci.“
Damirov otac Dalibor s puno boli sjeća se tih trenutaka kada je saznao da mu je sin poginuo:
„Moj otac bio je u II. svjetskom ratu pripadnik Prve dalmatinske udarne brigade. S njom je prošao cijelu Bosnu i kod Šipova bio ranjen. Bilo je to 1944. godine, a Damir je poginuo upravo tamo 1995. Tog 8. rujna stao je život, stalo je sve. Imao je želju osnovati obitelj. Prije nego je otišao na taj teren, rekao mi je - Ćaća spremaj pir. Umjesto na vjenčanje on mi se vratio u crnoj vreći. Čekao sam vjenčanje, a u kuću mi je došao sprovod. Taj dan kada je poginuo moj sin je Dan grada Solina, Mala Gospa. Dok cijeli grad fešta, ja idem sinu na grob.“
