Bio je Badnjak 1924. godine kada je rođena Mandica Bošković u Velom Grablju na otoku Hvaru. Njezina obitelj živjela je težačkim, otočkim životom, a bilo ih je petero braće i sestara. Kako to obično biva, čovjek što ide stariji sve više žudi za rodnim krajem pa tako i Mandica stalno spominje Velo Grablje. Ako je pitate u čemu je tajna tako dugog života kazat će "u verduri i friškoj ariji na otoku".
- Rodila san se u Velo Grablje na Hvaru. Jesi bila u Hvar? Pa znaš di je to sigurno. Ide Brusje pa je Grablje, ali odavno živin u Splitu, muž mi je isto rođen u Velo Grablje. Sada je svit otiša iz Grablja. Ja ne mogu više sama, pomažu mi ćer i sin. Ne mogu sama ići, ali još mi je dobra pamet u glavi.
Ne znan ti točno reć kad smo došli u Split. Muž mi je bio oficir, svuda smo živjeli, ali do penzije je radio u Splitu. Prvo smo bili podstanari pa smo onda dobili stan. Kad san bila mlada joooj...sićan se samo da san stalno radila. Mladon svitu mogu samo kazati da im Bog da zdravlja, djeci pogotovo", govori gospođa Mandica koja se odlično zabavljala na proslavi koja se održala na vrhu nebodera. Bilo je svega, cvijeća, kolača, dobrog raspoloženja, a susjedi su joj pripremili i rođendansku tortu.
Kći Tinka s ponosom priča o majci i rado se prisjeća ljeta na otoku Hvaru.
- Mog oca Vicka upoznala je u rodnom mjestu, on je nažalost preminuo prije 20 godina. Živjeli su težački na otoku, a otac se uključio u partizane kada je počeo Drugi svjetski rat. Poslije rata ostao je u vojsci, a mi smo se svuda selili jer je on bio vojno lice. Ja sam se rodila u Postojni, a moj brat u Ljubljani. Prvi razred sam završila u Sarajevu, a kasnije smo deset godina živjeli u Crnoj Gori. Neovisno o tome gdje smo živjeli, stalno smo odlazili na Hvar preko ljeta. Kada je otac otišao u mirovinu, stigli smo u Split, a to je bilo prije 56 godina.
Moja majka svoje selo jako i voli i stalno ga spominje. Nekoć je Velo Grablje bilo prepuno lavande pa su ljudi od toga i živjeli. Svi su kasnije odselili pa je sada lavanda skroz propala, bila su dva velika požara i sada više nema ničega. Danas je i tamo zavladao turizam pa je Velo Grablje postalo etno selo s krasnom crkvom, a sada su se već otvorili i neki restorani. Nalazi se blizu mora, tri kilometra udaljeno od Milne. S druge strane se smjestila uvala Sv. Ante gdje smo kao djeca rado odlazili na kupanje po divljim putevima. Danas su i te staze uređene pa turisti odlaze biciklima na plažu - prepričava Tinka.
Mjesto koje je kroz stoljeća imalo oko petstotinjak stanovnika, spalo je na samo sedam, da bi danas brojalo dvadesetak žitelja. Prema izgledu starog groblja, jasno je da je nekada bilo dobrostojeće, a danas je uključeno u zaštitu unutar projekta “Etno-eko sela” s Malim Grabljem, Malom Rudinom, Brusjem, Zaračem i Humcem.
Velo Grablje ime je dobilo po stablu grabu, pripada župi sv. Kuzme i Damjana, a mještani obilježavaju blagdan svojih zaštitnika 26. rujna. Još godine 1892. osnovana je poljoprivredna “Ruzmarinska zadruga” koja je proizvodila eterična ulja i med. Velo Grablje je i jedno od najvećih i najbolje očuvanih primjera suhozidne gradnje.
Mandica je cijeli život posvetila obitelji i brinula za kuću, muža i djecu. Tinka kaže da je uvijek držala do "svojeg ja".
- Završila je četiri razreda osnovne škole, a nećete vjerovati da je tada baš u Velom Grablju postojala osnovna škola. Iako ima samo ta četiri razreda, ima pamet kao da je završila sto fakulteta. Osim unučadi, ima i praunuku koja živi u Danskoj gdje je završila fakultet. Za svoju majku mogu kazati da je žena zmaj, uvijek je bila čvrsta, ali voljela je i zapovijedati. Stalno se brinula o kući i o nama. Uvijek je bila radoznala, i sada sa 100 godina svakodnevno sluša Radio Split pa mi ujutro nabraja što se sve dogodilo. Zna ona i gdje je bio potres i tko se sada kandidirao na izborima, sve prati. Ne da nam često da joj pomognemo, nego sve želi napraviti sama. Čak bi i sama na ruke željela prati odjeću, umjesto da je ubacimo u mašinu - kaže Tinka.
Kažu da je zdravlje izvrsno služi.
- Prije tri godine pretrpjela je moždani udar, bila joj je oduzeta cijela lijeva strana. To je prošlo, treba joj hodalica jer joj je malo poremećena ravnoteža, ali osim toga ništa! Krvna slika perfektna - naglašava kći Tinka.
I sin Joško o majci rado priča, jako su ponosni na nju kao i cijela njihova obitelj.
- Moja majka je prva liga. Nekad je znala biti malo naporna, ali to je sve ostalo u pozitivnom sjećanju. Ovu proslavu pripremili su joj susjedi iz zgrade, a moji Hvarani će stići za koji dan pa ćemo ponoviti feštu.
Fizički je dobra i ne da se! A toliko voli svoj rodni kraj da je to nevjerojatno, zadnji put je bila u Velom Grablju prije dvije godine. Dakle s 98 godina, to se svi čude kako s toliko godina može sve ovo. Ali to je u krvi, moja ujna ima 96 godina još uvijek radi i kopa u vrtu. Zelen i friška arija učinila je svoje, to su metuzalemi - zaključuje Joško.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....