Ravno 16 godina svakog radnog dana skrbiš o drugima, pomažeš im u hranjenju, oblačenju, kupanju, mijenjanju posteljine, rame si za plakanje i osmijeh koji im uljepša dan i s kojim lakše zaspu navečer, a onda u jednom trenu se sve okrene i sam se nađeš na drugoj strani. I koliko god si zaljubljen u svoj posao i život, ta ljubav poprimi još jednu, mnogo dublju dimenziju koja izroni iz najtežih trenutaka u životu. Trenutaka kada se boriš za život i na korak si od smrti.
To je poruka 52-godišnje Katice Čavčić, njegovateljice u KBC-u Split na Klinici za urologiju, kojoj je u veljači 2022. dijagnosticiran rak dojke. Nakon što je život posvetila njegovanju drugih, došlo je vrijeme da drugi njeguju i skrbe o njoj.
Upravo nam se zato i javila kako bi zahvalila svojim kolegicama i kolegama s kojima je do jučer pila kavu na pauzi da bi danas prolazila kroz kemoterapije zbog kojih je nekoliko puta bila na rubu smrti. Sve to bi joj bilo i puno teže da nema podršku 21-godišnjeg sina, četiri godine starije kćeri, te 53-godišnjeg supruga. Oni je paze i pomažu joj koliko god je potrebno.
Katica nam se javila u svojim najtežim trenucima, zapravo je poslala javno pismo zahvale, ali mi smo je htjeli upoznati uživo. Vidjeti je, čuti joj glas, stisnuti ruku, popiti kavu i upoznati je. Tko je, kakva je? Jedna draga i topla žena i bolnički profesionalac.
Život joj se drastično promijenio tog 11. veljače 2022. kad je saznala dijagnozu, kaže nam, pokazujući punu fasciklu nalaza, analiza, izvješća i otpusnih pisma.
‘Najteže od svega je gubitak kose i osjećaj nestajanja‘
Uslijedilo je 11 mjeseci liječenja s pametnim lijekovima i hormonskim terapijama, a onda novi šok – pojavio se novi, drugi karcinom koji ne podržava pametni lijek, druga vrsta raka na istoj dojci, prisjeća se.
– Srušio mi se cijeli svijet. Volim svoj posao, volim ljude, kada nekome pomogneš, sretan si i sam. Nisam mogla spavati, dug dan, duge noći, sve to iscrpljuje. Koliko sam puta otišla u WC... Rekla sam: "Bože, daj mi čekić jedan dan, drugi dan kist i treći olovku da se mogu izraziti i prenijeti svoje iskustvo drugima" – emotivno će Katica.
Nakon skoro svakodnevnih odlazaka u bolnicu, liječenja, borbe za život i očuvanja obitelji na okupu, početkom 2023. godine otišla je na operaciju u KBC "Sestre milosrdnice" u Zagrebu. Nakon mukotrpne i komplicirane operacije kada joj je, između ostalog, izvađeno 16 limfnih čvorova s lijeve dojke, najteži dio je tek slijedio – kemoterapija.
– Najteže od svega kada je krenula kemoterapija bio je gubitak kose. Mislila sam da mi lažu, da je svaki idući dan sljedeći. Na kraju svakog dana računala bih kako sam izgubila jedan dan, još jedan dan manje do... To je taj osjećaj gašenja života, nestajanje, priprema za... – sa sjetom u glasu će Katica pa se nasmije.
Ono što joj je najteže palo istovremeno je postalo i najveća motivacija: zvali su je onkološko čudo jer je bila jedna od rijetkih koja nije ostala bez kose. Ti mali trenuci su joj bili najveća motivacija za najveću borbu, onu životnu.
– Na Onkologiji vidite strašne sudbine, dolazite u nove situacije... Sve je oko vas tužno, to brojanje dana i čekanje smrti... Ali kao ženi, kojoj kao da moć proizlazi iz kose, to je bilo čudo da je imam. Imala sam prelijepu crnu, dugu kosu, ali kada sam došla na Onkologiju s kosom, shvatila sam koliko mi je takva mala pobjeda trebala.
Kako je reagirala obitelj?
– Teško je bilo otvoriti se i reći to suprugu i djeci; sinu i kćeri. Sin mi je bio oslonac, ne smijem sve pričati, ali kako me čuvao i pazio tada... Odlučila sam se boriti i to pobijediti – prisjeća se naša sugovornica.
‘Trnci krenu od prstiju...‘
Borba se na trenutke činila izgubljenom. Tijekom kemoterapije par puta joj se dogodilo ono najgore. Gašenje, kako taj osjećaj zove Katica.
– U kući sam se jednostavno ugasila. Krene s trncima, od pete se penje tijelom i obuzme čitavo tijelo i cijeli taj pritisak dođe u srce. Mozak ostane bez napona, tako mi je kazala liječnica. Više puta sam se palila i gasila tako. Tada je bilo pitanje hoću li preživjeti dan. Smrt je trenutak, niti ga ne osjetiš. Nakon gašenja, više se ničega ne sjećaš – otkriva naša sugovornica.
Tada su joj prekinuli kemoterapiju da bi se izbjegao smrtni ishod. Njeno tijelo više nije moglo izdržati tu iscrpljujuću bitku. Sada prima intravenoznu terapiju od koje ne spava noćima.
– Pregledi su svaka četiri mjeseca. Do kraja godine trebam primiti još dvije terapije. Primam intravenoznu terapiju za kosti. Jeza me već hvata, tri dana nakon terapije se raspadate, da tako kažem. Sve boli, nemam riječi, opisala bih to kao smrt na križu – slikovita je njegovateljica.
U ovim životno najtežim trenucima okružila se ljudima koji su joj bili najveća potpora. Anđeli, kako ih zove Katica, kojima je htjela zahvaliti javno jer su oni bili oni koje je osjećala kada joj je najteže, kada ne može spavati noćima.
– Pohvalila bih doktoricu Mariju Ban kojoj vjerujem do zadnjeg, puna nade... Tu je i moja osobna liječnica Lili Reić koja je bila sa mnom 24 sata na dan. To su ljudi koji su u meni vidjeli hrabrost, koju ja nisam osjećala. A sestre u dnevnoj bolnici "Onkologije", to su anđeli, takva dobrota, sabranost, poštovanje... Eto tako sam ih doživjela. Treće su moje kolegice i kolege s Križina s kojima je svaki susret zagrljaj i topla riječ. Pohvalile bi moj izgled i kazale kako sam im važna ja, a ne to, ne ono...
Za Katicu se borba nastavlja. Borba traje, borba je svakodnevna. Ona cijelom građanstvu šalje priču o ljudskim sudbinama s "Onkologije" i poruku: Budite hrabri, možete uspjeti!
Njeno pismo naslovljeno "Budi promjena koju želiš vidjeti u drugima" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....